“Gdje sam gledala da to nisam vidjela, a bila sam stalno s njom?” upitala se ova mama, obećavši sebi da će sledeći put biti pažljivija.
Ta faza je toliko slatka, ali istovremeno i toliko naporna pa, ako želite da što prije prođe, pročitajte ovo da ne bismo morali da vam kažemo: “Pazite da vam se želja ne ostvari”
Obično se kaže da su prve tri godine najvažnije, ali i najslađe. To su godine kada bebe polako, ali sigurno (ipak čitajte: brzinom munje) rastu i sazrijevaju, ali sa tri su i dalje još uvijek jako male, još uvijek samo “bebe”.
Sve dok se jednog jutra ne probudite, shvativši da vaša beba više definitivno nije beba.
Gdje je nestala sredina? Gdje je nestalo doba koje bi trebalo da bude prepoznatljivo? Ta njihova tranzicija trebalo bi da bude vidljiva, zar ne? U njoj bi trebalo da uživamo, zar ne?
Upravo o tom iskustvu pisala je nedavno jedna mama, ali iskustvo se odnosi na njeno mlađe dijete jer, kako piše, sa ćerkom joj se dogodila crna rupa. Jedno jutro jednostavno više nije bila malena.
“Gdje sam gledala da to nisam vidjela, a bila sam stalno s njom?” upitala se ova mama, obećavši sebi da će sljedeći put biti pažljivija.
Jesam li možda namjerno čkiljila, možda namjerno previdjela taj skok? Jer, koliko sada vidim, sa mlađim je sinom ta faza prilično stresna, pa je čudno da takvu promjenu nisam uspjela da doživim.
“Možda sam htjela da ubrzam taj proces sazrijevanja, ali kad sad pogledam u nazad, ne, to više ne želim. Ma koliko god to razdoblje prelaska iz faze beba u fazu malog već samostalnog bića bilo slatko, ali isto tako i naporno, ovaj put u tome želim zaista da uživam. Svake sekunde.
Posebno zato što sam s drugim djetetom svjesna kako s prvim nisam prepoznala te znakove i samo sam željela da što prije prođe – da što prije zna da kaže to što želi, da što prije nauči sam da se hrani, sam obuče, sam dohvati…
Sada samo želim još malo da uživam u činjenici da sam tom malom-velikom djetetu još uvijek jako, jako potrebna.
Naporno je, da, ali je i jako, jako slatko. Slatko je biti njihov prevoditelj, biti ona kojoj dijete priča svojim jezikom, a priča često i sve više. Milo je slušati i znati da su te riječi i dalje najčešće upućene samo mami.
Uskoro, a to sada znam, moje dijete će početi da priča tako da ga razumiju svi i više neće pričati samo meni.
Uskoro će moje dijete postati zrelo za stvaranje svog mišljenja, za tjeranje svog inata, za pokazivanje svoje veličine, a kako će to tek doći, sada ću još maksimalno da uživam i u fazi u kojoj još uvijek ne može puno toga sam”, obećala je ova mama uz divnu poruku sinu.
“Doći će dan kada ćeš trčati brže i skakati više, doći će dan kada ćeš biti korak ispred ili korak iza mene, i zato ću sada još malo da uživam u tvojoj nespretnosti i nespremnosti. S velikim ću te veseljem nositi još malo, držati te za ruku, ljuljati te. Sve do dana kada mi odlučno ne kažeš da se pomjerim. Sve do tada, biću stalno tu – tu uz tebe. Uživaću u činjenici da sam ti još uvijek potrebna.
Uživaću još malo u tom ni-tu-ni-tamo dobu, u činjenici da sam ti apsolutni broj jedan u životu, sve dok malo po malo ne otpustiš moju ruku i kreneš korak-dva dalje od mene.
Uživaću u tebi jer ti trebam, sve dok sam ne shvatiš da je moj stisak možda malo prejak, a prostor između nas možda pretjesan. Ali, dok mi to ne kažeš sam, ja se neću odmaknuti.
Izvor: Index.hr
