 |
Odrasla sam sa poprilično autoritativnom mamom. Kad kažem ‘poprilično’, mislim na
‘nemoj gledati u njenom smjeru kad je ljuta, nemoj ništa pitati i, ako je ikako moguće, nemoj disati’.
Naravno da malo pretjerujem, tako vam je to s autorima.
Ali da, bila je stroga. I jedno od temeljnih pravila koje se moralo poštivati, bila je zabrana propitkivanja autoriteta. Njena riječ je bila zadnja i o tome nije bilo rasprave. Tako da se puno stvari radilo ‘zato što mama tako kaže’ i puno se toga prešutjelo jer ‘se mami ne kontrira’. Nećemo sada ulaziti u raspravu o tome koliko puta sam bila frustrirana jer sam znala da sam u pravu, ali nisam smjela ništa reći.
Ali moram biti fer i reći da moja nevjerojatna sposobnost argumentiranja dolazi upravo kao posljedica ovakvog odgoja. Nemate pojma koliko sam ja rasprava ‘odradila’ u svojoj glavi, sa svim mogućim varijantama i ishodima. Čak i danas, nema mi većeg zadovoljstva (i to spada u kategoriju guilty pleasure) nego sudjelovati u maratonskim raspravama. U mojim očima nikakvu vrijednost nemaju oni koji se srde pa galame i vikom sakrivaju nedostatak argumenata. Ni sama ne znam koliko rasprava sam vodila s ljudima s kojima se, generalno, slažem, ali sam procijenila da su malo prekurčeviti u svojim stavovima i samopouzdanju. Pa sam im, eto, udarala kontru – zato što mogu. Ne ponosim se tom osobinom, ali priznajem da vrlo često jako dobro dođe. Kompleksi iz mladosti, šta sad da se radi! A kako to obično u životu biva, i kako vam ljuta mama nekoliko puta tokom života napomene, sebi najčešće rodite minijaturnu verziju – sebe. I tako ja, sada već više od tri i pol godine svog života, živim sa svađalicom. I mogu vam reći da sam na izmaku snaga i neću dugo izdržati. Pobjeda je na vidiku, radi se o pitanju dana i vrlo je očito da sam izgubila – ja. Jer nema te rasprave koju ovo dijete neće započeti, a bogami, ne da ni da se završi. Od toga zašto mora obući te tenisice, a ne ove tenisice (boli me briga koje tenisice hoćeš, samo ih obuj!), do toga zašto mora prati kosu kada ona želi zavezati pundžu! U nekim raspravama se samo isključim i gledam u praznu točku. Jer ne znam više što bih joj rekla. Ja sam se, kao pravi mali dobro štreber, pripremala za navalu beskrajnih pitanja ‘zašto?’ kroz koju prolaze njeni vršnjaci, ali eto, ja sad dobila level: pro. Ona dovodi u pitanje sve što radim, sve što želim da ona radi i sve ono što ne radimo (i zašto baš to ne radimo). Ne pretjerujem kada kažem da sam danas provela 10 minuta objašnjavajući se s njom da ne može skinuti jaknu jer nije vruće, puše vjetar i osam je stupnjeva. Kada sam mislila da smo se napokon dogovorile, u idućih šest minuta vožnje valjda mi je dvadeset i sedam puta pojasnila da je u autu toplo i da ona mora skinuti jaknu.
Nije toplo, ostavi jaknu. Ali je, mama, vidi, toplo je!
Morana, nije toplo, ostani u jakni. Mama, ali u autu je toplo.
Ne mogu ti skidati jaknu dok vozim, sjedi tu u jakni. Ali meni je toplo.
Nema veze, sad ćemo doći. Ali mama, tu je toplo i moram skinuti jaknu!
Morana, sada ćemo doći, treba ti jakna. Ali mama ti ne razumiješ, ovdje je toplo! Kada je toplo, ne treba ti jakna!
Znam, ali sada idemo van i trebat će ti jakna. Ali nije hladno.
Je, hladno je! Ostavi jaknu! Dobro mama, ali ako vani bude toplo, mogu skinuti jaknu?
Morana, neće biti toplo. Ali mama, AKO bude toplo, mogu skinuti jaknu.
Morana, neće biti… Ali ako bude! Dobro, ako bude, skinut ćeš jaknu.
Izlazimo iz auta. Mama, vidi, toplo je! Mogu sad skinuti jaknu?!
(Napomena autora: nije bilo toplo. I dalje je bilo osam stupnjeva i puhao je
vjetar) I tako u krug.
Ponosim se time što ju odgajam da smije pokazati emocije, što ju učimo da je
normalno da bude i ljuta i razočarana i tužna. Život je ponekad takav i to je
normalno. Naravno, učimo je i koje manifestacije navedenog ponašanja NISU
dozvoljene, poput bacanja stvari, udaranja, guranja i sl. Ali ovdje sam na sve
skliskijem terenu jer dolazim u konfrontaciju sama sa sobom – želim naučiti
svoje dijete da se izbori za sebe. Želim da zna da ju nitko nema pravo ušutkati
(pogotovo ne zato jer je ‘samo curica’) i želim da dovoljno rano nauči biti britka i
tvrdoglava i uporna. Koristiti mozak, biti samostalna, kritički razmišljati i ne dati
drugima da ju stavljaju u kut. Ali istovremeno mi se upali svaka lampica za
uzbunu u tijelu kada mi krene odgovarati. Jer mami se ne odgovara! Pa barem ja
to znam! Jer gdje je granica? Kada samo raspravljamo, a kada se ona otresa?
Kada ju ja učim poštivanju autoriteta, a kada mi se samo ne da pa ne želim da
me ‘pila’? Shvaćate? Kako prepoznati tu tanku granicu koja se ipak ne smije
prijeći? Jer baš kao što želim da bude svoja i glasna, isto tako ne želim da bude
nepristojna i bahata. A kao i svi mi u životu, nekada će se jednostavno morati
pokoriti autoritetu samo zato što je – autoritet. Situacija koju sam i ja mrzila. Ali
je bila neizbježna. Kako naučiti dijete, i to još žensko, kada podići glas, a kada
izabrati šutnju? Jer i šutnja je ponekad otpor, i to puno snažniji od ‘buke u
pozadini’. Kako god bilo, odgajanje ovog djeteta svaki dan u meni pobuđuje
nove razine poštovanja prema vlastitoj majci. Jer trebalo je TO odgojiti! Ali volim
i to što mi ukazuje na neka siva područja koja u svom prijašnjem ‘childless’
životu nisam mogla uočiti. Jer kada si odrastao, previše stvari radiš ‘onako kako
se to radi’ i ne vidiš rupe u sistemu. A sada pokušavaš ispravljati krive Drine kako
bi tvom mladunčetu bilo bolje nego što je bilo tebi. I tek tu vidimo koliko toga je
krivo i, što je još gore, koliko toga niti ne znamo ispraviti. Jer eto, ajd’ ti sad
odgoji pametno, a grlato, a pošteno! Pa ne može biti ‘dobra hrvatska žena’, a
koristiti mozak! I dok ja ovdje radim Sizifov posao uz dvadeset i jednu raspravu
dnevno, slobodno mi pošaljite neke upute za korištene jer ja sam svoje zagubila
negdje putem.
|
Piše: Maja Marić / misusovo.com
