Trudimo se sami, udvoje, uz pomoć rodbine, prijatelja ili uz pomoć stručnjaka. Ponekad brak ne uspijemo popraviti pa dolazi do razvoda braka. Da se stres i šteta od lošeg braka ne bi nastavili, u takvim slučajevima treba pokušati napraviti kvalitetan razvod kad već nismo uspjeli imati kvalitetan brak. O toj važnoj temi nužno je razgovarati s djecom iako je to roditeljima obično teško pa to izbjegavaju.
Djeca ne smiju osjetiti krivnju
Razgovor s djecom ne mora biti „smrtno“ ozbiljan. Osobno, duhoviti način razgovora uvijek stavljam na prvo mjesto, ispred racionalnog, ozbiljnog, a pogotovo ukočenog i nategnutog načina, ali to bitno ovisi o stilu komunikacije koja se njeguje u obitelji. Ako izbjegavamo razgovor s djecom o razvodu, ona nemaju prilike da dobiju važne informacije, otklone neke sumnje o svojoj krivnji i da korisnim razgovorom barem malo smanje stres. U takvom razgovoru djeca mogu pokazati svoje emocije, pitati kako će se dalje živjeti, a roditelji su tu da im otklone ili barem smanje strahove i naročito osjećaj krivnje koji djeca obično imaju misleći da su ona uzrokovala razvod. Oba roditelja djeci moraju reći da se njihova ljubav prema njima nije smanjila. Kako u većini slučajeva, pogotovo manja djece, misle da su ona kriva za razvod, treba im više puta ponoviti da se roditelji nisu posvađali i odlučili rastati zato što djeca, na primjer, nisu pospremila igračke.Izbjegavajte optužbe pred djecom
Velik broj roditelja međusobno se verbalno ili neverbalno optužuju pred djecom. To je štetno kako za djecu, tako i za roditelja kojeg se optužuje. Dijete zna da dijelom sliči na tog roditelja, tj. da je u njemu nešto i od njegove majke i od oca, pa ako jedan od njegovih roditelja ne valja, onda jedan velik dio djeteta također ne valja. To se također odnosi i na djedove i bake, kao i na očevu i majčinu rodbinu. Roditelji često razmišljaju o tome što mogu reći svome djetetu, a što će prešutjeti. To, naravno, ovisi o starosti djeteta i njegovim sposobnostima shvaćanja. Treba imati na umu da dijete već puno toga zna o odnosima svojih roditelja pa nema smisla praviti se da dijete nije vidjelo ono što je vidjelo, čulo i doživjelo. Bolje je pričati o onome što je dijete osjetilo, kako je to shvatilo i razumjelo i kako je to emocionalno doživjelo. Tako će roditelji djetetu pomoći da, pričajući o problemima, podijeli s njima svoje emocije, smanji stres, strah… pa i dobije odgovore na neka pitanja za koje roditelji nisu ni znali da ga muče. Pomažući djeci na taj način, roditelji pomažu i sebi i taj bolan trenutak čine malo podnošljivijim jer će umjesto potiskivanja važnih pitanja dati na ta pitanja razumne i utješne odgovore i djeci i sebi.Međusobno poštovanje
Mnogi ljudi teško uspijevaju sami razriješiti svoju traumu zbog razvoda pa trebaju pomoć druge odrasle osobe, a po potrebi i stručnjake da im u tome pomognu. Neki roditelji, smatrajući svoju djecu svojim najvećim prijateljima, u trenutku razvoda (ne)hotice obruše cijelu svoju traumu na dječja pleća. A djeca imaju još i svoju traumu! Dobro je pokazati djetetu da se roditelji i dalje međusobno poštuju. Barem do neke mjere, jer će se inače dijete s pravom pitati: kakvi su to ljudi kad su toliko pogriješili vezujući se za potpuno neadekvatnu osobu? Osim toga, svakoga se može, barem donekle, poštovati, a pogotovo tako važnu osobu kao što je roditelj naše djece. Djetetu, također, treba reći da se ljudi tijekom životamijenjaju pa se neki sve bolje, a neki sve lošije slažu, da su se roditelji prije više voljeli, bolje slagali, ali da njih, djecu, i dalje jednako vole te da će cijeloga svog života s njima njegovati dobre odnose. Nitko se ne može rastati od svog djeteta. Novi međusobni odnos, koji roditelji moraju izgraditi poslije razvoda, u interesu je djeteta. Bračne svađe ne treba prenositi u novo razdoblje života nakon razvoda, niti se smiju preko djece slati „otrovne“ poruke.Djeca nisu „kuriri“
Uvijek se bolje dogovoriti s bivšim bračnim partnerom u izravnom kontaktu, nego upotrebljavati dijete kao pismonošu. „Otrovna“ pisma i poruke koje neki roditelji šalju preko djece, truju i djecu i njih. Roditelji tim neprijatnim porukama zapravo nastavljaju loš brak i nakon razvoda. Ne treba tolerirati ni djetetu da ogovara odsutnog roditelja jer ono tako govori loše o sebi i o dijelu sebe, tj. smanjuje svoje samopouzdanje. Bolje ga je pripremati na iskren i asertivan odnos s oba roditelja, a ne na traženje utjehe kod jednog roditelja za ono što je drugi roditelj (možda) pogriješio. Uvijek je lakše napadati onoga tko se ne može braniti jer ne čuje napade. Roditelj koji tolerira napade na odsutnog roditelja, i čak uživa u njima, može s pravom misliti da i onaj drugi roditelj ima slična „zadovoljstva“. Dijete treba poticati da uspostavi otvoreni odnos s oba roditelja, i to u izravnom odnosu sa svakim roditeljem posebno.Odnosi djece prema roditeljima ključni su za cijeli njihov život i za sve druge odnose koji će ta djeca imati u životu. Roditelj može saslušati dijete, upoznati se s njegovim problemima, ali ne može umjesto djeteta razriješiti odnos s njegovim drugim roditeljem. Osim ako je drugi roditelj zlostavljač. U tom smo slučaju dužni pravno, i na svaki drugi način, zaštititi dijete od zlostavljača.
Autorica:
Ljubica Uvodić Vranić, prof.psihologijehttps://udruzenjetim.blogspot.ba/2017/09/neka-dijete-samo-prohoda.html
