Sindrom dobrog djeteta

Da li se se ikad zapitali ko su dobra djeca?!?......Oni rade svoj domaći na vrijeme, rukopis im je uredan, a soba pospremljena; često su malo stidljivi, pomažu roditeljima, brinu o braći i sestrama; koče kada voze bicikl na nizbrdici i pomažu komšijama. To su dobra djeca.

                                                                                

Dobra djeca nemaju probleme koji su odmah uočljivi. Odrasli obično pretpostavljaju da je sve u redu kada su u pitanju dobra djeca. Oni, zapravo, nisu predmet bilo kakave konkretne brige. Ni u porodici, ni u školi.

Ljudi misle da se dobrota dobrog djeteta ogleda u tome što rade sve kako treba. A to je, upravo problem. Nezadovoljstvo – i buduće teškoće – dobrog dječaka ili djevojčice počinju njihovom unutrašnjom potrebom za pretjeranim povlađivanjem ili žrtvovanjem. Dobro dijete nije dobro jer je takvo rođeno. Dobro je, jer nema drugu opciju. Njegova dobrota nije izbor, već nužda.

Mnoga dobra djeca su dobra jer su odgajana:

• od strane depresivnog, nedostupnog, slabog, zahtjevnog ili djetinjastog roditelja koji im je jasno stavio do znanja da jednostavno nije u stanju da se izbori sa još komplikacija i teškoća u životu i da se od djeteta očekuje i da bude dobro i da pomaže.
• Ili od strane nasilnog roditelja koji bi i na najmanji znak nesavršenog ponašanja mogao postati zastrašujuće bjesan.
• Ili od strane kontrolišućih roditelja koji kažnjavaju dijete kad god ispolji individualnost
• Ili u prezaštićujućoj porodici gde se djeca sprječavaju da naprave grešku i obeshrabruju da samostalno donose odluke, griješe i popravljaju posljedice svojih grešaka
• Ili je možda roditelj bio veoma zauzet i odsutan, pa je dijete, samo ako se primjereno ponaša moglo da se nada djeliću njegove pažnje
• Ili su roditelji nametali djetetu osećaj krivice i optuživali ga da je sebično i samoživo kad god bi ono činilo nešto što roditelji ne žele
• ili je dijete moralo da brine šta će reći ili uraditi kako majka ili otac ne bi bili depresivni ili pretjerano zabrinuti

Dobro dijete nije srećno dijete bez negativnih osećanja, već negativna osjećanja potiskuje. Ovo potiskivanje osjećanja donosi kratkoročno olakšanje kod djeteta i omogućava mu da “preživi” svoju porodicu, ali istovremeno izaziva ogroman broj teškoća kasnije u životu: psihosomatske bolesti, unutrašnje nemire, izlive bijesa i ogorčenost.

Na poslu, dobra odrasla osoba takođe ima problema. Kao djeca, oni poštuju pravila; nikada ne prave problem i vode računa da nikoga ne uznemiravaju. Međutim, slijepo poštovanje pravila vas neće odvesti daleko u svijetu odraslih. Skoro sve što je zanimljivo, vrijedno truda ili važno, ide zajedno sa dozom buntovništva. Dobro dijete je osuđeno na osrednju karijeru i stalno ugađanje drugima.


Dobra djeca postaju takva najčešće iz dva razloga: zbog podređivanja i samožrtvovanja.

Podređivanje se odnosi na prepuštanje kontrole nad sopstvenim životom drugima kako bi se izbjegao njihov bijes, kazna ili odbacivanje. Dobro dijete može da podređuje svoje potrebe i želje ili svoje emocije iz straha od osvete, kazne ili odbacivanja. Zato je dobro dijete pretjerano poslušno i nema čvrste stavove ni u jednoj oblasti svog života. Dobro dijete često djeluje kao fleksibilno i neko sa kim se lako da dogovoriti. Zapravo, dobro dijete je često satjerano uza zid i ispod fasade pretjerane uslužnosti, slaganja i pristajanja krije se potisnuti bijes, osećaj zarobljenosti, bespomoćnost i beznadežnost. Dobro dijete jednostavno misli da mora da se povinuje autoritetu. U djetinjstvu je autoritet roditelj, nastavnik, dominantni drug/drugarica, a kasnije u životu se lista širi na partnere, prijatelje, nadređene na poslu…

Samožrtvovanje ima sličnosti sa podređivanjem u svojoj pretjeranoj usmerenosti ka drugim ljudima, njihovim potrebama i željama, ali za razliku od podređivanja koje je prinudno, samožrtvovanje je dobrovoljno. Žrtvovanjem sopstvenih potreba i želja dobra djeca svjesno sebe stavljaju u drugi plan. Imaju doživljaj da su sebični ako ne pomognu ili pomažu drugima u uvjerenju da je drugima pomoć potrebnija nego njima.


Na taj način izbegavaju osjećanje krivice koje im je nametano u djetinjstvu kada su nazivani sebičnim ili samoživim. Samožrtvovanje daje dvije vrste dobiti: prvo je dobra slika o sebi kao o nesebičnoj, dobroj osobi koja je uvijek tu za druge, a druga je veliki socijalni krug (ljudi vole pomagače jer na njih uvijek mogu da se oslone) i nikada nije sama. Nažalost, vremenom osjećaj zadovoljstva koji ide uz ove dobiti smjenjuje potisnuti bijes, ogorčenost, razočaranost u ljude i osjećaj iznevjerenosti: oni slušaju, njih niko ne sluša, oni pomažu svima, njima niko ne pomaže i bez obzira što su uvijek okruženi ljudima osjećaju se istinski usamljeno.


Ako se prepoznajete u dobrom djetetu/dobroj odrasloj osobi ili odgajate previše poslušno dijete vrijeme je da zastanete i zapitate se šta vam zaista treba, koje su vaše potrebe:

1. Kako se osjećam?
2. Zašto se ovako osjećam? Koja potreba nije zadovoljena?
3. Šta mogu da uradim da zadovoljim tu potrebu, sada, u ovom trenutku?
4. Šta mogu da uradim da ova moja potreba bude najveći dio vremena zadovoljena? Kako da napravim dobar plan za to?

ili da preispitate svoj roditeljski stil:

1. Da li dozvoljavam djetetu da ispolji svoju individualnost bez kritika ili kažnjavanja?
2. Da li prejterano štitim svoje dijete?
3. Da li očekujem da moje dijete ispunjava zadatke koji nisu u skladu sa njegovim/njenim uzrastom?
4. Da li očekujem da dijete brine o meni i drugim članovima porodice?

dr. Katarina Višić