Koliko puta ste doživjeli da vas vaš mališan pokušava uvjeriti kako nije on bacio šoljicu sa stola, već je sama došla do ruba i pala? Često? Niste jedini.
Svaki roditelj vrlo vjerojatno svakodnevno doživi da mu dijete malo "uljepša" stvarnost, no ne morate pretjerano brinuti jer je laganje sastavni dio odrastanja.
Zašto djeca lažu, kada počinju "uljepšavati stvarnost" i treba li ih zbog toga kažnjavati???
Prve laži javljaju se oko treće godine, a do četvrte djeca nisu niti svjesna da govore neistinu, tada djeca počinju shvaćati uporabnost i moć jezika. Prve laži nisu zločeste, već ih klinci više koriste kako bi otkrili ili testirali što se sve u njihovoj okolini može manipulirati.. Djeca nisu u stanju razlikovati istinu od laži. Imaju bujnu maštu i često izmišljaju priče u koje vjeruju ili pak uljepšavaju ili uveličavaju stvarne događaje. Do pete, šeste godine laganje treba smatrati normalnim ponašanjem.. Ipak, laganje ne bi trebalo ignorirati, već je potrebno reagirati na svaku laži i dijete usmjeravati da govori istinu. Djetetu u dobi od tri ili četiri godine trebalo bi i objasniti razliku između mašte i stvarnosti. Primjerice, ako vas dijete pokušava uvjeriti da je u vrtiću za ručak imao pizzu, vi mu možete reći: "Znam da bi želio da ste za ručak imali pizzu jer je jako voliš, no teta je rekla da ste imali mahune".
Kako odrastaju, djeca počinju koristiti laži kako bi odbacili krivnju ili optužbu za neko svoje djelo ili kako bi dobili nešto što žele. Stručnjaci razlikuju tzv. bijele laži (sitne laži, bezazlene) koje izgovaramo kada ne želimo nekog povrijediti ili ga želimo zaštititi. S druge strane, osoba koja laže i o velikim i o malim stvarima, očito ima problem.
Djeca lažu zato što žele izbjeći kaznu i posljedice lošeg ponašanja ili zato što žele nešto dobiti. Laganje s vremenom postaje sve gore i gore, jer kad im jednom uspije zavarati roditelje, isti obrazac ponašanja djeca će pokušati koristiti sve češće. Može se dogoditi i da jedna laž počinje prikrivati drugu, čime se stvara zamršeno klupko zamišljenih situacija u kojim se djeca mogu “izgubiti” zbog svog neiskustva i naivnosti.
Djeca lažu zato što žele izbjeći kaznu i posljedice lošeg ponašanja ili zato što žele nešto dobiti. Laganje s vremenom postaje sve gore i gore, jer kad im jednom uspije zavarati roditelje, isti obrazac ponašanja djeca će pokušati koristiti sve češće. Može se dogoditi i da jedna laž počinje prikrivati drugu, čime se stvara zamršeno klupko zamišljenih situacija u kojim se djeca mogu “izgubiti” zbog svog neiskustva i naivnosti.
Kako se nositi s lažima?
Kada dijete navrši šest godina trebalo bi obratiti pažnju na to koliko često laže, u kojim situacijama te kakvim se lažima služi. Naime, ako laži postanu česte i dijete stvori svoj izmišljeni svijet, treba reagirati. Nakon navršenih sedam godina laganje se više ne smatra normalnom fazom u razvoju. Naravno, dijete i dalje može nešto slagati, ali sada iza laži stoji namjera. Primjerice, dijete ne želi reći da je dobilo lošu ocjenu kako bi izbjeglo kritiku ili kaznu.
U mlađoj dobi dječje laganje treba prihvatiti kao dio odrastanja, ali je važno reagirati odmah i na pravi način. Budući da djeca predškolske dobi ne shvaćaju da je laganje loše, ne preporučuje se kažnjavati dijete. Umjesto toga iskoristite svaku situaciju kao priliku da objasnite djetetu kako je laganje loše. Ipak, i uz sve navedeno, dijete će vam povremeno slagati
Kod djece svih dobrih skupina, umjesto kažnjavanja, treba dogovoriti pravila i koristiti logične posljedice. Najbolji način da naučite dijete govoriti istinu jest da i sami to činite.
Razlozi zbog kojih djeca 'izbjegavaju' istinu
Neki motivi zbog kojih mališani 'izbjegavaju' istinu:
*iz koristi (djeca mogu lagati kako bi nešto dobili) kako bi postigla neki cilj kako bi ispunila roditeljska očekivanja
*kako bi izbjegli kazne prikrili nelagodu ili nesposobnost jer ne mogu napraviti jasnu razliku između stvarnosti i mašte (djeca izmišljaju priče, imaju bujnu maštu, a njihove laži predstavljaju njihove želje)
*imaju potrebu za isticanjem (ako se među vršnjacima osjećaju zapostavljeno, izmišljat će raznorazne priče ili se neizmjerno hvaliti kako bi dobili na važnosti)
* kako bi zadobila pažnju, impresionirala druge, poistovjetila se sa svojim idolima.
Reakcije roditelja na laž
Dok je jedna mama prvo slušala objašnjenja svog sina koji je negirao da je pojeo sve kolačiće i zatim ga nazvala lažljivcem, druga je mislila da su sitne laži njene trogodišnje kćerkice simpatične pa ih je zanemarivala. Treća se upustila u prepucavanja i objašnjenja kako bi razjasnila što se dogodilo i navela dijete da se slomi te prizna laž i krivnju. Iako sve one vole svoju djecu i žele kod njih razviti iskrenost, upale su u zamku pogrešnog pristupa.
Sva djeca u određenom periodu razvoja lažu!!!
Prije svega, prihvatite da sva djeca u određenom periodu razvoja lažu! Vodite računa o tome da ne zamijenite pretjerivanje s laganjem. Djeca često pretjeruju. Uljepšane i preuveličane priče su češće znak bujne dječje mašte, nego izgovaranja neistine. Predškolci su često impulzivni u pričanju priča i uživljeni u objašnjavanje događaja, stoga to ne treba poistovjetiti s laganjem.
U žarište razgovora uvijek stavljajte ono što se dogodilo, a ne tko je kriv za to što se dogodilo. Drugim riječima, nemojte verbalno etiketirati svoje dijete kao lažljivca. Lažljivac je osobina, opis nekoga kao osobe, dok je izgovaranje laži ponašanje koje se javlja povremeno i može se izbjeći. Povremene laži ne čine dijete lažljivcem, nego je to ponašanje koje dijete odabire i nije trajni dio njegove osobnosti.
Važno je postaviti pitanje na pravi način, a ne na način koji ga zapravo navodi na laž. Na primjer; ako nedostaje komad torte i vidite da je vaše dijete musavo – nemojte ga pitati „Jesi li pojeo tu tortu?“. To je zamka i dijete očekuje da treba lagati, a osim toga dijete misli da vi ne znate istinu i da vam može reći bilo što. Umjesto toga pokušajte mu dati do znanja da znate istinu i ono neće imati potrebu niti razlog lagati. Primjer takvog pristupa je: „Razočaran sam što si pojeo toliko torte! Zato za danas nema više slatkiša!“.
Nemojte prenagliti sa zaključcima kad vam dijete dođe s nekom pričom. Ono gleda situaciju iz svoje perspektive koja je drugačija od vaše i vjerojatno ne vidi „širu sliku“ kao vi, što i dalje ne znači da laže.
Imajte na umu da se dijete koje često govori laži, zapravo bori s niskim samopoštovanjem. Takvo dijete ima problem sa svojim identitetom i osjećajem manje vrijednosti. U tom slučaju, laganje je strategija kojom dijete štiti od takvog osjećaja. Sjetite se da je laganje simptom, a ne uzrok problema. Stoga mu pomozite da postane uspješno, da razvije samopouzdanje i vjeru u sebe. Dijete koje vjeruje u sebe i zna da je voljeno i vrijedno, neće imati razloga lagati. Cijenite i pohvalite iskrenost.
Dijete koje laže zapravo pokušava nešto reći
Iako dječje laži znaju biti simpatične, ne treba ih obilaziti, niti ignorirati. Ono, kao i problemi koji su u podlozi laganja, mogu postati samo veći ukoliko ih se zanemaruje. Budući da je laganje zapravo privlačenje pažnje i želja da se pokaže što boljim – dijete koje laže zapravo pokušava nešto reći. Ako vam male laži ne privuku pažnju, nemojte se iznenaditi ako one postanu veće. Izgovaranje laži doživite kao poziv u pomoć. Vaše dijete nastoji komunicirati. To je jedan od načina na koji ono govori kako želi da mu pomognete biti uspješniji, da se osjeća bolje u svojoj koži, da ima osjećaj pripadnosti i da ima vašu pažnju. Obratite pažnju na ono što se krije iza izgovorenih laži.
Koliko često ste se našli u borbi s djetetom kada mu kažete da laže, a ono vas uvjerava da govori istinu. Možete tako u beskonačnost. Bolja opcija bi bila reći djetetu da mu ne vjerujete jer se ono tada ne može boriti s vašim uvjerenjima. Osim toga na taj način ga nećete etiketirati niti okrivljavati kao lažljivca.
Također, nema smisla raspravljati se s djecom o tome je li ono što priča racionalno. To je izgubljena bitka, dijete to ne razumije jer jednostavno nije dosegnulo taj stupanj moralnog razvoja. Djetetu je nužna jednostavnost, pravila i dosljednost da bi se znalo ponašati, da bi znalo što očekivati; laganje je pogrešno, laganje nije dobro, mi govorimo istinu! Maksimalno pojednostavite stvar: „imamo pravila – kršenje pravila donosi posljedice“. Gledajte na laganje kao što policajac gleda na prekoračenje brzine. Ako vozite prebrzo – dobit ćete kaznu. Njega ne zanimaju objašnjenja zašto vozite brzo. On se samo bavi s posljedicom.
Prema tome, ako dijete nije reklo istinu, bilo da ju je iskrivilo ili zaobišlo, zbog toga treba snositi posljedicu. Posljedice trebaju biti nešto što će dijete osjetiti na svojoj koži i shvatiti kao posljedicu svog postupka. Na primjer: „lagao si i zato danas ideš ranije u krevet / danas nećeš gledati omiljeni crtić / danas ne možeš dobiti desert / ne smiješ voziti bicikl dva dana / danas nećeš igrati kompjutorske igrice i sl. Ako je dijete predškolske dobi, eventualne razgovore o razlozima njegovog laganja, ostavite za trenutak kada se tenzije slegnu. Razgovarajte hladne glave i bez ljutnje.Posljedice moraju kod djeteta stvoriti osjećaj nelagode, u smislu da im se taj postupak ne sviđa, u suprotnom neće dovesti do promjene. Cilj je da dijete ima na umu negativne posljedice laganja i ipak kaže istinu.
Naravno, posljedica se treba odnositi na laganje, a ne na incident ili situaciju koja je vezana uz to. Na primjer: ako dijete razbije tanjur i kaže da nije – treba snositi posljedicu za laganje, ali ne i za razbijanje tanjura. Ako kaže istinu, nemojte ga jednako kazniti za razbijanje tanjura – cijenite istinu. Tanjur nije vrijedan gubitka povjerenja djeteta u vas, zato ne budite prestrogi kada vam ipak kaže istinu. Ukoliko je situacija ozbiljnija od razbijanja posuđa onda svakako odvojite posljedicu za laganje od posljedice za situaciju. Na primjer: za laganje mu ukinite omiljeni crtić, a za „neprimjerenu situaciju“ pošaljite ga ranije u krevet.
Ne zaboravite da djeca baš kao i odrasli rade svjesne greške. No svaka greška može se ispraviti ako je osvjestimo, promislimo i ponudimo pomoć. Rješenje nije u dodatnom kažnjavanju, jer strah od kazne samo stimulira još više laži. Ključ je upravo u suprotnom ponašanju – u nagrađivanju iskrenosti. Stvorite okruženje i klimu u domu u kojoj je i najgora istina bolja od najuljepšanije laži. Pronađite uzrok laganja i strahova vašeg klinca ili klinceze i pokušajte mu pomoći. Kada dobijete iskrenost, nagradite je.
