Ženo- ovo je tekst bas za tebe!

Ženo. Ti, koja zarađuješ. Ili, koja radiš kod kuće. Ti, koja podižeš djecu i čitaš knjige i blogove o vaspitanju. Ti, kod koje je pritisak sve veći, a samopouzdanje sve manje.

Ti, koja preispituješ sebe i neumorno se trudiš da budeš bolja. Ti, koja se svaki dan dižeš već umorna i prijanjaš tiho kao teretnjak na svoje obaveze. Koja se godinama nisi odmorila. Kojoj se smučio ukus kafe. Ti, koja smišljaš, nabavljaš, kuhaš, štediš, brineš se šta će ostati za sutra. Koja pere, slaže, skuplja, ušiva, lijepi, popravlja, čisti desktop, stalno briše stalno ljepljive ručice, kvake i ivice. „Mama, ti si majstorka.“ Briše guze i noseve.

Ti, koja animira, posmatra, procjenjuje, razmišlja, izvodi, zabavlja, tješi, grli, umiruje, uspavljuje. Koja je na raspolaganju u bilo koje doba dana ili noći. Ti, koja cijedi sebe kao krpu da iz sebe izvuče još neku kap, da da porodici. Ti, kojoj je rezervoar stalno suh, ili skoro suh. Pa ipak nezaustavljivo guraš dalje.

Ti, koja se nosiš sa nekim, novim ili starim, uvredama i batinama.

Ti, koja sebe nahraniš. Da sebi pripremiš voćnu ili povrtnu salatu. Sebi. Ne sjetiš se, ne stižeš, nemaš snage, nisi došla na red. Ti, koja ne dozvoljava sebi ni da zaplače. Ko ima vremena i živaca sad da se raspravlja sa neredom vlastitih suza, kada stalno brišeš dječije. Ti, koja se ozariš, izvučeš osmijeh odnekud iz sebe i dočekuješ porodicu sa zagrljajima i ljubavlju.

Ti, koja i poludiš, i drekneš, i dereš se, i udariš. Iako znaš. Čitala si. Sve znaš. Ti, koja se stalno preračunava da li da spava, čisti, kuha ili čita. Pa onda čistiš. I bleneš, kao i ja, u ovaj prokleti blog. Ti, koja i kada radiš nešto što ti prija, radiš to da bi se osjećala dobro – zbog djece. Ne, nisi ti u ulozi žene kao žrtve. Samo, nekad je teško.

Nemam savjet za tebe. Nemam. Jer ti se smučilo. Jer ti to već znaš. Jer i ja znam. Ne želim ništa da ti kažem. Samo da te pogledam u oči.

Ništa više.

Piše: Biljana Stanojčić za Lola magazin

Izvor: lolamagazin

Read More

Šta ako beba neće u autosjedalicu?

Evo šta možete da učinite ako vaše dijete odbija da sjedi u auto sjedištu, da se vozi u kolima ili da se veže

Djeca različito reaguju na vožnju u auto-sjedištima pa nekad i sa izuzetno burnim negodovanjem. Jasno  vam je da je bezbjednost djece uvijek na prvom mjestu ali šta ako vaš bebac uporno odbija sjedište, negoduje, vrišti, plače ili izvlači ruke iz pojaseva (kod starije djece)?

U saradnji sa Marijanom Jovanović iz Centra za promociju bezbijednosti saobracaja pripremili smo vam nekoliko korisnih savjeta.

NAJVAŽNIJE: Čak i kad su nervozni, bolesni ili se bune iz bilo kog razloga, djecu ne treba da vadite iz auto sjedišta jer ako i samo jednom popustite, i izvadite ih kod sebe u krilo, zapamtiće to i ponavljaće plakanje i kukanje, jer njima je najljepše u naručju.

Oduprite se iskušenju! 

Nije lako slušati dijete kako plače ali važno je da budete svjesni toga da je pustiti dijete da plače manje opasno od vožnje koja nije bezbijedna.

Nekad to bude jako teško, i skoro svako od nas bar jednom dođe u iskušenje da izvadi dijete iz auto-sjedišta jer ne može da sluša “dernjavu”. Probajte da nađete način da prebrodite to, pravite češće pauze, pojačajte muziku, dodajte dudu ili šta već pomaže, ali istrajte u tome da uvijek budu u auto-sjedištima.

Kritičan period od sedam do devet mjeseci

Obično kritičan period bude oko 7, 8, 9 mjeseca: naučili su da sjede, žele da gledaju kroz prozor, pogotovo ako imaju starijeg brata ili sestru koji sjedi pored njih, a okrenut je u smjeru vožnje – tada se obično jako bune i ne žele da budu u poluležećem položaju. Ono što tad možete uraditi je da ih uzdignete i da u tzv jajetu budu pod uglom od 60 stepeni umjesto dotadašnjih 45.

Neka djeca preplaču svaku vožnju u prvih godinu dana, dok god se voze u suprotnom smjeru, ali da vas utješimo ima djece i koja se nikad ne bune. Na vama je da istrajete i da prije svega mislite na njihovu bezbijednost, jer nezgode se mogu desiti uvijek i svugdje, nikad to ne znamo. 

Sa 15 meseci prestaju problemi

Kada se sa minimum 15 mjeseci okrenu u smjer vožnje, najčešće prestanu problemi sa plakanjem, ali zna da se javi problem sa izvlačenjem ruku iz kaiševa. Prvo što treba da provjerite je da li su kaiševi dovoljno jako zategnuti (izmedju kljucne kosti i kaisa smije da stane najviše jedan prst) i da li su na odgovarajućoj visini (kais treba da izlazi iz proreza tako da bude u ravni ramena djeteta ili malo iznad – napomena kada se djeca voze u suprotnom smjeru je obrnuto pravilo kaisevi treba da izlaze u ravni ramena ili malo ispod).

5 korisnih trikova

1. Postepena adaptacija

Važno je da dijete polako i postepeno navikavate na vožnju posebno u situaciji kad ste već otkrili da vaš mališan negoduje vožnju.  To znači da je prvi put dovoljno da samo sjedi u autosjedištu bez vožnje pa da potom pređete neku kratku relaciju pa sve dužu i dužu.

2. Priča o medi

Kod malo starije djece možete se poslužiti pričama ili njihovim omiljenim junacima. Djeca bolje prihvate priče koje su u trećem licu pa umjesto da mu pričate o tome kako ćete nastradati ako se ne veže, ispričajte mu priču o o medi koji je izvlačio ruke iz kaiseva i mama je naglo zakočila pa je on udario glavu o prednje sjedište i morao je da ide kod doktora i jako ga je boljelo.

3. Igre vožnje 

Ako vaše dijete odbija i da kroči u automobil jer je već vezalo neki strah sa automobilom i sjedištem probajte da simulirate vožnju u sigurnoj zoni – najbolje kod kuće. Igrajte se vožnje, putujte sa tačke A na tačku B, kupite male igračke automobile, zamišljajte kako putujete na neka divna mjesta, ali i u toj igri ne zaboravite da se vežete!

4. Neka vožnja bude zabavna

Postarajte se da djetetu bude udobno, prijatno i zabavno tokom vožnje. Idealno je da je mama pored djeteta na zadnjem sjedištu dok tata vozi. U tom slučaju mamino prisustvo već govori bebi da je sve bezbijedno i sigurno, a uz to mama može da animira bebu dodavajući igračke, pjevajući pesmice i sl. Ukoliko vozite sami neka dijete ima uz sebe omiljenu igračku, pustite dječije pjesme i sl.

5.  A vi kako ste?

Kada plakanje djeteta preraste i u vašu nervozu pred svaku vožnju jer već unaprijed očekujete dernjavu upadate u začaran krug jer beba osjeti vašu nervozu. Zapamtite da ste vi model i prozor u svijet vašem djetetu. Zato budite opušteni i čak i kad beba plače pokušajte da šaljete signal: sve je u najboljem redu. Čak i previše animiranja djeteta zna da pogorša situaciju jer dijete osjeti da to nije uobičajeno ponašanje. Kad u toku plakanja izvadite dijete iz sjedišta vi mu sami šaljete poruku: dođi ovdje će ti biti bolje. Zato smireno i bez popuštanja.

Na kraju krajeva, sa plakanjem ili bez stižete na cilj, a najvažnije je da put do tog cilja bude bezbijedan.

Izvor: Bebac

Read More

Da li trudnice smiju da se sunčaju?

Vrućina i izlaganje suncu mogu da škode trudnicama, isto kao i svim drugim ljudima. A, složićete se da ovo baš i nije najbolji period za bilo kakve rizike. Kako, dakle, treba da se ponašaju buduće mame, kada je ova tema u pitanju?


Ma koliko žudjeli za preplanulim tenom, imajte na umu da sunčanje u trudnoći nije preporučljivo. Predugo sunčanje i kupanje mogu da budu štetni zbog izazivanja opasne dehidracije organizma. Trudnica bi trebalo da izbjegava direktno djelovanje sunca između 9 i 17 časova.

Sunčanje podiže tjelesnu temperaturu, utiče na krvni pritisak i izaziva čitav niz drugih nepoželjnih promjena u organizmu. Kao i majka, i maleno biće osjeća i trpi ove promjene, zbog čega sunčanje i boravak na otvorenom, u periodu kada je sunce najjače, treba izbjegavati.

Trudnice koje dosta borave na otvorenom, ili su prinuđene da se izlažu suncu i oko podneva, treba da se zaštite od štetnih efekata zračenja. Preparati za zaštitu od sunca spriječavaju, kao i sve druge neželjene efekte koji se ne vide i ne osjećaju, ali se ipak dešavaju unutar kože.

Sunčanica može da dovede i do dehidracije organizma, koja će prouzrokovati prijevremeni porođaj. Takođe je potvrđeno da povišena tjelesna temperatura (38,5 stepeni) koja traje duži period, u najranijem periodu trudnoće može da dovede do oštećenja ploda.

Kako biste se zaštitili od sunčanice pijte što više vode i pokušajte da se pridržavate još nekih pravila: često se tuširajte, jedite laku hladnu hranu, ukoliko imate dugu kosu, vežite je, rashlađujte stopala u vodi, zaboravite na dugo stajanje pored toplog šporeta, koristite kremu sa zaštitnim faktorom ne manjim od 15, i ne zaboravite da na glavu obavezno stavite šešir.

Kremu namažite 30 minuta prije izlaska na sunce i nanosite je na tijelo svaka dva sata, bez obzira da li na deklaraciji piše da je vodootpona ili ne.

Hlad koji pruža suncobran nije dovoljna zaštita, jer štetni sunčevi zraci prolaze kroz njega i oštećuju vašu kožu. Sigurno vam se desilo da ste dan proveli pod suncobranom, a koža vam je ipak pocrvenela. Debela hladovina ispod drveća je bolja varijanta zaštite, ali je krema za sunčanje u svakom slučaju obavezna!

Takozvani “self-tan” proizvodi za vještačko crnjenje su postali izuzetno popularni. Smatra se da je to najbezbedniji i najbrži način da se postigne željena boja. Njihova prednost je u tome što se supstance koje izazivaju preplanuli ten vezuju samo za površinske slojeve kože pa se može koristiti i u toku graviditeta.

Postoje mnoge vrste losiona, krema i sprejeva za samotamnjenje. Iako su mnogi dokazano sigurni za upotrebu tokom trudnoće, savjet je da prije upotrebe ipak porazgovarate sa svojim ginekologom i tako odagnete bilo kakvu nedoumicu. Ako ste ih možda koristili prije trudnoće bez ikakvih problema, nekada se može desiti da koža trudnice drugačije odreaguje i da dođe do iritacije.

Solarijum – definitvno NE! Velika je zabluda da se sunčanjem u solarijumu postiže zaštita kože od sunca, i da se na taj način koža priprema za duže izlaganje suncu na plaži. On uglavnom emituje UVA zračenje, 10-15 puta jačeg intenziteta od prirodnog – tokom ljetnjeg dana.

Štetni efekti solarijuma, kao i “pravog” sunca za kožu buduće mame su: prijevremeno starenje, slabljenje imunog sistema, stvaranje slobodnih radikala, oštećenje naslijednog materijala ćelije, maligne promjene na koži, fotodermatoze i mogućnost pojave alergijskih reakcija na zračenje.

Kako se ove promjene dešavaju na molekulskom nivou i mogu da se kroz organizam prenose putem cirkulacije, u izvesnoj mjeri mogu da djeluju i na plod.

Preparate za njegu kože poslije sunčanja treba koristiti svakog dana po povratku sa plaže. Na taj način se zaustavljaju neželjeni procesi koji počinju od trenutka kada se apsorbuje zračenje, odnosno postoji mogućnost da se koža sama izbori sa novonastalom situacijom.

Ukoliko se svakodnevno koriste i odgovarajući zaštitni preparati, ili sunce izbegava oko podneva, koža će lako da prebrodi prvi udar. Po povratku sa ljetovanja, ovi preparati mogu da se koriste sve dok se taman ten potpuno ne izgubi. Preporučljivo je, čak i poželjno, da preparate za njegu kože posle sunca koriste i djeca i odrasli.


Izvor: mondo.rs

Read More

Prim.dr.Taib Delić:: Važnost folne kiseline u pripremi za trudnoću i prvih dvanaest sedmica trudnoće

"Folna kiselina ( vitamin B 9 ) je vitamin koji se desetljećima smatra važnim za pravilan neurološki razvoj fetusa. Ovaj vitamin igra važnu ulogu u sintezi aminokiselina i nukleinskih kiselina koje su bitne za normalan razvoj kralježnice, lubanje i mozga fetusa posebno u prve četri nedjelje trudnoće.

Pravovremeno uzimanje folne kiseline smanjuje rizik nastanka defekta neuralne cijevi odnosno spine bifide i anencefalije za 72 %.

Dobro bi bilo da je uzimaju sve žene koje planiraju trudnoću ili bi mogle zatrudniti najmanje tri mjeseca prije začeća do 12 nedjelje trudnoće. Preporučena dnevna doza je 400 micrograma ( mcg ) odnosno 0,4 miligrama ( mg ).

Pripremajući ovaj tekst došao sam do rezultata nedavno objavljene studije Sveučilišta Johns Hopkins u Marylandu da prekomjerna upotreba vitamina i njihova razina u krvi majke može imati suprotan učinak. Istraživači su otkrili da se kod porodilja koje imaju visoku razinu folata i B 12 vitamina ( do četri puta veću od normalne) znatno se uvećava rizik od autizma kod djeteta.

U zaključku

Folna kiselina je neohodna i peporučuje se svim trudnicama.

Postoji opasnost da kroz uzimanje više vrsta multivitaminskih tableta za trudnice, drugih proizvoda ( napitci, hrana obogaćena vitaminima) ili su neke žene genetski predisponirane da apsorbuju veće količine folata ili da ga metaboliziraju sporije što sve  dovodi do suviška koji potencijalno može ugroziti bebicu."

Prim. dr. Taib Delić, 

dr. med., specijalist ginekologije i opstetricije, 

obavlja funkciju Ravnatelja Poliklinike Sunce 

Agram od 2008. godine.

Read More

Ruska pedijatrica savjetuje: Čim djeca počnu sliniti, stavite im jednu kap ovoga u nos!

Ovaj eliksir uništava bakterije i viruse, a pri tome se koristi i u liječenju upale sinusa

Glavni moskovski pedijatar-otorinolaringolog profesor Dr. Tatjana Garašćenko savjetuje roditeljima da pomognu svojoj djeci jednostavnim, prirodnim sredstvom:

Eliksir od crvenog luka

Iscijedite jednu kap soka od crnog (crvenog) luka i dodajte 5 kapi vode (koja je bila prethodno prokuhana i ohlađena).

Kako se pravi sok od luka?

Da bi napravili sok od luka trebate očišćenu glavicu luka usitniti u kašu i onda iscijediti sok.

Ovu otopinu ukapavajte djetetu u nos, pogotovo ako prehlada duže traje. Po jednu do dvije kapi u svaku nosnicu (ovisi o dobi djeteta). Možete to raditi 1-3 puta dnevno.

Ako dijete odbija ukapavanje iz kapaljke, poslužite se ambalažom sprejelice za nos ili nakapajte otopinu na usku vaticu poput one sa štapića za uši (bez štapića naravno) pa mu je malo ugurajte u nosić i istisnite sok te potom izvucite van.

“Neka vas ne uplaši obilan iscjedak iz nosa: na taj način liječimo čak i upalu sinusa. Dolazi do aktivnog čišćenja nosa, koji se oslobađa od bakterija i virusa.”, govori dr. Tatjana Garašćenko.

Zašto crveni luk?

Ekstrakti crvenog luka obiluju fenolnim komponentama. Fenoli i polifenoli iz različitih biljaka inače se smatraju skupinama spojeva s antimikrobnim djelovanjem.

Crveni luk smatra se najbogatijim izvorom flavonoida u ljudskoj prehrani.

Ima antioksidacijsko djelovanje, koje ovisi o sadržaju fenolnih komponenata i o sadržaju flavonoida, a smanjuje se od vanjskih ovojnica prema unutarnjim.

Od flavonoida je bitno istaknuti kvercetin, koji se intenzivno proučava jer se pokazalo da deaktivira neke tvari koje potiču rast tumora. Istraživanja su pokazala da kvercetin u kombinaciji s vitaminom C može imati fantastično antivirusno djelovanje. Dokazano je i njihovo protuupalno, antivirusno, antibakterijsko i antioksidativno djelovanje.

Bioaktivne komponente crvenog luka pokazale su antibakterijsko i antifungalno (antigljivično) djelovanje.

Posebno pomaže u sprječavanju upalnih reakcija koje dovode do alergije i astme, te se preporučuje osobama oboljelima od upale grla i bronhitisa.

prirodna-medicina-recepti.com/ atma.hr

Read More

Pedijatrica Mulalić savjetuje: Kako s djecom na odmor

Pixabay

Pakovanje, planiranje i rezervacije nisu ništa u poređenju s razmišljanjima kako će dijete podnijeti putovanje i hoće li sve proći bez zdravstvenih problema.

No, da se s nestrpljenjem očekivano putovanje umjesto u uživanje ne pretvori u noćnu moru, roditeljima će dobro doći savjeti stručnjaka, u ovom slučaju pedijatra.

Za početak, dobro je da na put krećete u ranim jutarnjim ili večernjim satima. Ako je vaš automobil klimatiziran, pazite da razlika u vanjskoj i unutrašnjoj temperaturi ne bude prevelika. Dobro je također praviti česte pauze i odmoriti se na svježem zraku barem 15 minuta.

Doktorica Enisa Mulalić, predsjednica Udruženja pedijatara KS-a, savjetuje roditeljima da prilikom polaska na put osiguraju prije svega dovoljno tečnosti. Dobro je, kaže ona, imati i neku od oralnih rehidracionih soli jer je tokom ljeta velika mogućnost razvoja enteroviroza koje mogu dovesti do gubitka tečnosti zbog proljeva, povraćanja i povećanje perspiracije odnosno znojenja kod djece.

"Djeci treba davati često a pomalo tečnosti. Važno je da roditelj za svaki slučaj ponese neki probiotik, ali i antipiretik u slučaju povećane temperature. Za slučaj alergije ili ujeda insekta osigurati antihistaminik."

Sve ovo u većini slučajeva ostaje neupotrijebljeno, no ako ipak dođe do zdravstvenih problema, mnogo je lakše kad znate da imate prvu pomoć, kaže dr. Mulalić.

Također, napominje da se ne smiju zaboravljati ranije propisane terapije zbog hronične ili recidivirajuće bolesti.

Ako je riječ o putovanju na more, obavezno je ponijeti kremu sa zaštitnim faktorom prilagođenim za djecu te mališane čuvati od pretjeranog sunčevog zračenja. Ultravioletno zračenje je najjače između 11 i 17 sati. Ako je riječ o dojenčadima, obavezan je boravak u hladu.

Povraćanje, osip, temperatura...

Tokom ljetnih mjeseci povraćanje kod djece nije rijetkost. Razlog je je prisutnost virusa iz grupe takozvanih enterovirusa, kaže dr. Mulalić.

"Simptomi se javljaju u gastrointestinalnom traktu u vidu povraćanja, proljeva, a u nekim slučajevima dolazi i do osipa. To su virusi iz grupe koksaki i echo. Osim toga postoji i solarni osip, koji je uzrokovan zbog izlaganja suncu. Enteroviroze su obično praćene i povišenom tjelesnom temperaturom."

Ako do toga dođe, obavezno je obaranje temperature, pojenje vodom, čajevima ili rehidracionim solima. I u tom slučaju uvijek je dobro davati često a pomalo tečnosti, savjetuje pedijatrica Mulalić.

"Važno je pratiti opće stanje djeteta. Ako dijete i nakon obaranje temperature povraća pospano je i odbija obroke, neophodno je javiti se ljekaru, najbolje pedijatru. Pravila nisu uvijek ista kada je riječ o uzrastu djece. Kod mlađe dojenčadi povišena temperatura zahtijeva neodložan posjet pedijatra".

Ishrana ljeti

Pedijatrica Mulalić kaže kako brza hrana i hrana s dosta masnoća nije nikako poželjna za djecu, a pogotovo u ljetnim danima.

"Hrana tokom toplijih dana mora sadržavati dosta minerala i vitamina, prije svega voće i povrće, koje između ostalog sadrži i dovoljno tečnosti. Jasno je da su potrebne i bjelančevine, mlijeko koje je kod djece nezaobilazno. Na taj način će se djeca pravilno hraniti i jačati imunitet, te spriječiti mogućnost zdravstvenih problema."

Izvor: Radiosarajevo.ba

Read More

Potreban ti je ginekolog kojem ćeš ti da vjeruješ

Dvije crtice! Konačno. Tu su, zaista se crvene. Nijesi morala čekati naznačenih tri minuta. Teško je to. Pojavile su se nakon manje od minuta. Udišeš duboko, a htjela bi da vrištiš. Praviš korake, mada ne znaš u kojem pravcu da kreneš. Da ostaneš tu i da gledaš i dalje u tu pločicu, da slučajno jedna crta ne izblijedi, ne nestane, a znaš da neće, ipak moraš da se uvjeriš. Ili odmah da izletiš iz kupatila i podijeliš radosnu vijest. Uh, kakav udar adrenalina i endorfina.

Istog dana hoćeš sve. Hoćeš svima da objaviš, odabereš najboljeg ljekara (mada si se pomalo, skoro krijući od sebe već interesovala dok si očekivala da ugledaš ove dvije linije), nabaviš knjigu sa receptima za trudnice, jer si istog trena čvrsto odlučila da ćeš početi zdravo da se hraniš, odeš u butik i nađeš robu za trudnice, mada ti neće biti potrebna narednih četiri – pet mjeseci, kupiš torbu i spremiš za porodilište,… Polako! Udahni! Izbroj do tri i počni da uživaš. Pred tobom je devet mjeseci čarobnog putovanja. Da, čarobnog i ne mogu tu magiju koju nosi pokvariti mučnine, glad koju ne možeš utoliti, otečene noge… vjeruj mi!

Pored podrške i ljubavi porodice biće ti potreban vodič. Tu treba napraviti mudar izbor. Ali, kako?! Slušajući savjete, po preporuci? Može, ali samo za pravljenje užeg izbora. Definitivnu odluku moraš donijeti sama. Ono čega moraš biti svjesna je da ne postoji ljekar kojeg svaki pacijent hvali.

Pristup ljekara tokom prvog pregleda i utisak koji ostavi na tebe od ključnog je značaja. Uzalud su hvale svih onih kojima slijepo vjeruješ, sestre, kume, prijateljice, da je neki ljekar stručnjak i najbolji u svom domenu, ako tebi ne uliva povjerenje, ne valja.

Devet mjeseci ćeš slušati savjete stručnog lica, ne bi valjalo da razmišljaš jesu li dobri za tebe ili su dati po šablonu, jer možda nijesi imala utisak da te je tokom prethodne kontrole saslušao kako bi trebalo.

Imaćeš puno dilema, pa i poneki strah, potreban ti je neko ko će te uvjeriti da nema razloga za brigu i da je prirodno sve to što se javlja u tvojim mislima, ali isto tako, neutemeljeno.

Potreban ti je ljekar kojem ćeš ti da vjeruješ, makar te svi oko tebe odvraćali od ideje da ti on/a vodi trudnoću.

Ono što je presudno je ljudski i posvećen pristup. Bez obzira na godine koje prođu, svima nama u sjećanju ostaje odnos ljekara prema nama, bilo dobar, bilo ne tako fin.

Sjećam se da sam u prvoj trudnoći pošla kod jednog ljekara po preporuci. I već nakon te posjete znala da mi on neće voditi trudnoću. Pet godina kasnije, sticajem neizbježnih okolnosti, susreli smo se ponovo i tada sam shvatila da me intuicija nije navela na pogrešan zaključak i odluku.

U drugoj trudnoći, opet po preporuci, pošla sam kod drugog ljekara, sad već sa iskustvom iza sebe, bila sam spremna da ću možda i ovog puta morati da tragam dalje, međutim ispostavilo se da sam došla kod krajnje posvećenog i stručnog ljekara. Ako bi bilo potrebno i treći put da istim povodom idem, puno povjerenje bih ponovo poklonila njemu.

Urežu se snažno i dobre i loše stvari koje doživite tokom trudnoće. Sjećam se doktorice koja me je primila na početku trudnoće kada sam u sred noći plačući došla jer sam mislila da moja beba ode. Utješila me je, pomazila me majčinski, raspitivala se o mom stanju i prvenstveno reagovala brzo na pravi način.

A eto, i pored samo najtoplijih riječi koje bih mogla uputiti na račun ovih ljekara, iznenadi me kada se, doduše rijetko, javi neko ko ih ne komentariše na isti način.

Jednako me iznenade pozitivni komentari na račun grubih, hladnih i nezainteresovanih ljekara sa kojima su neke od nas imale negativna iskustva.

Dakle, nije sve crno ili bijelo. Na račun svakog ljekara čućeš dobre i loše stvari u različitoj srazmjeri. Neka ti to posluži kao usmjerenje, nikako kao prelomni momenat u donošenju odluke o tome kome ćeš ukazati povjerenje tokom devet najvažnijih mjeseci u tvome životu.

Ipak, ti treba uvjerena da je sve u redu da napustiš ordinaciju sa osmjehom i jednom od prvih sličica svoje bebe.

Izvor: Roditelj.me

Read More

Nije sve do tebe, mama

Nedavno me je život doveo u situaciju da duboko preispitam svoje stavove o roditeljstvu i životu uopšte.

Život se nakezio mom perfekcionizmu. Narugao se mojim nastojanjima da zaštitim, iskontrolišem, isplaniram, usmjerim sve što se tiče odrastanja i formiranja moje djece
Nedavno sam, takođe, čula jednu iskusnu mamu kako kaže da je najveća sreća za njenu djecu to što ona nije bila uvijek tu, aludirajući na istu stvar – što nije bila u prilici da proprati sve što im se dešava i zaštiti ih od „štetnih“ uticaja. Drugim riječima, što nije bila u prilici da ih prezaštiti.

Premotavam u glavi sva uvjerenja koja su bila moji aksiomi roditeljstva: insistiranje na povezanosti i kvalitetnom vremenu, zaštićivanje od nezdravih uticaja drugih ljudi i okoline uopšte, puno boravka u prirodi i fizičke aktivnosti, minimum ekrana, slobodna igra, zdrava ishrana… lista je nepregledna!


I onda se pitam: je li to baš tako? Hoće li majka čije dijete svakoga dana gleda TV po nekoliko sati, jer ona, recimo, mora da radi, zaista upropastiti svoje dijete? Hoće li majka koja ostavi bebu da plače kako bi „naučila da spava“ zaista upropastiti svoje dijete? Hoće li majka, opterećena ko-zna-kojim problemima, neprisutna i depresivna, zaista upropastiti svoje dijete? Ili će možda baš zbog tih nemilih iskustava to dijete postati topla duša koja će imati puno toga da ponudi ovom svijetu? Nijesu li najdivniji cvjetovi čovječanstva izrasli iz takvog “blata”?


I čak i ako zamislimo da je moguće da kao roditelji zaista uradimo sve ono što mislimo da je najbolje za naše dijete, da li bi to bila garancija da će izrasti u slobodno, spontano, sretno biće?


„Ne!“ – kažem sebi.


Koliko god ti to ne bilo milo čuti, nije sve do tebe, mama. Nešto je do okolnosti, genetike, nešto je do tate, babe, vaspitačice, učiteljice, medija… do horoskopa, dođavola! Nije sve do tebe. I zato se opusti. I prestani već jednom da pokušavaš da zaštitiš to dijete od svega i svakoga. Ne možeš uraditi sve kako je navodno najbolje moguće. Možeš uraditi samo najbolje što ti možeš u ovom trenutku.


Ako bi se desilo da tvoje dijete jednoga dana izraste u nekog genija, da li bi mislila da se to desilo prije svega i uglavnom zahvaljujući tvojim savršenim roditeljskim vještinama? Ne. Pa zašto onda misliš da je, ako život nekada tvom djetetu donese neke izazove, to isključivo posljedica tvojih grešaka kao roditelja? Zašto vjeruješ da jesi mogla i da je trebalo da uradiš nešto da do toga ne dodje?



Zapamti: nije sve do tebe, mama. Nisi toliko velika. I zato se opusti, i radi „samo“ najbolje što možeš u ovom trenutku. To je više nego dovoljno. A djeca… oni će ionako, jednoga dana, na sve to gledati svojim očima.
Izvor: Mamablog.me

Read More

Dr Karpova metoda smirivanja bebe koja plače (video)

Kako smiriti bebu koja plače? 

To je najčešće pitanje koje muči mlade roditelje. Čuveni američki pedijatar dr Harvi Karp, autor knjige “Najsrećnija beba” vjeruje da ima odgovor.

Dr Karp smatra da je ključ u kombinaciji radnji koje imaju ciklični redoslijed a imitiraju ambijent materice. On smatra da bebu treba umotati u pokrivač, postaviti u položaj na stranu i imitirati zvukove šuštanja, ljuljati. Njegova teorija je uspješno testirana od strane medicinskih stručnjaka i pokazala se vrlo djelotvornom u smirivanju beba.

Dr. Džon Harington je nakon odslušanog predavanja dr Karpa odlučio testirati ovu metodu u bolnici gdje je radio u Virdžiniji.

Podijelio je u četiri grupe  230 djece koja su trebala biti vakcinisana. Jedna grupa je prije vakcinacije dobila vodu, druga grupa šećernu vodu, trećoj je nakon vakcinacije bila primjenjena metoda smiravanje dr Karpa, dok je četvrta grupa dobila dozu šećerne vode prije vakcinacije i nakon vakcinacije je primenjena metoda dr Karpa.

Dr Harington sa svojim timom otkrio je da su bebe koje su dobile šećernu vodu, što je uobičajena praksa za smirivanje beba, plakala više od dva minuta nakon vakcinacije. Većina beba koja su smirivana prema metodama dr Karpa prestala su plakati nakon 45 sekundi.

“Posle jednog minuta više ni jedna beba koju smo smirili na ovaj način nije plakala” rekao je dr Haringotn.

Roditelji koji žele da isprobaju ovu metoda ipak moraju malo vježbati. “Roditelji mnoge slične metode koriste intuitivno, alo to ne znači da ih rade ispravno. Svaku od faza morate sprovoditi po pet sekundi, inače ne funkcioniše” kaže dr Karp. Takođe, kaže i to da zvuk šuštanja mora biti kontiunirani šum, da se beba mora široko uviti u pokrivač kako bi se osjećala sigurno i zaštićeno.

Metode smirivanja vremenom sve slabije djeluju, i mnogo su efikasnije kod beba od dva mjeseca nego, na primjer, kod četveromjesečnih beba.

Izvor: Moj pedijatar

Read More

Zašto se ne preporučuje hranjenje na flašicu u krevecu

Kraj dana je, a vi samo sanjate o tome kako ćete okupati bebu, staviti je u krevetac sa flašicom i sjesti da se odmorite. Prije nego što to uradite, možda ćete željeti da saznate kakvi problemi prate ovakvu situaciju.

Rizik od gušenja: Bebe koje zaspu dok piju iz flašice mogu udahnuti tečnost koja tada odlazi u njihova pluća. Ova situacija je slična kao kod odraslih kada im ode nešto u pogrešan kanal. Međutim, ova situacija je mnogo opasnija za vašu bebu nego za vas, jer vaša beba nije tako dobra u buđenju kada joj nešto ometa disanje. Iako je veća vjerovatnoća da će se vaša beba nakašljati ili uzmeškoljiti, ipak ćete možda htjeti da izbjegnete ovaj rizik.

Asocijacije vezane za san: Ako beba navikne da se uspava uz flašicu, svaki put kada joj se bude spavalo tražiće flašicu, kao pomoć da zaspi. Posle će joj biti jako teško da se navikne da sama zaspi, što će dovesti do jako puno buđenja tokom noći, a i to je jedna od situacija koja nije povoljna po vas, a i po bebu.

Rizik od kvarenje zuba: U mlijeku je visok procenat šećera. Ako beba zaspi sa flašicom u ustima i mlijekom koje ostane u ustima, zubići mogu lakše da se pokvare, čak i oni koji još nisu izbili.

Rizik od infekcija uha: Kada beba leži i pije mlijeko, mali dio mlijeka može da dospe do ušne školjke gdje može izazvati infekciju.

Umjesto da držite uspravno bebu dok pije iz flašice, polegnite je u svom naručju i hranite je. To će vas više povezati sa bebom. Takođe je i idealna prilika da i drugi partner preuzme bebu i poveže se sa njom na ovakav način.

Flašice sa vodom

Ako razmišljate o odbijanju bebe od noćnog obroka, takođe možete pomisliti o zamjeni mlijeka za flašicu sa vodom.

Ipak ovo ima dvije glavne mane:

• Možete asocijacije vezane za spavanje prebaciti sa flašice mlijeka na flašicu sa vodom. Ovo znači da će beba navići da se uspava uz flašicu i svaki put kada bude htjela da spava tražiće flašicu. Posle će joj biti jako teško da zaspi bez flašice.
• Beba će piti mnogo više vode, samim tim će mokriti više nego što pelene mogu izdržati. Ako mokraća probije na odeću, sigurno će vas tražiti da je presvučete.

Ako mislite da je vaša beba zadovoljnija posle flašice sa vodom, treba onda to da praktikujete. Važno je da beba ne zaspi uz flašicu nego da budna legne u krevetac, da ne biste posle izlazili na kraj sa pogrešnim asocijacijama vezanim za uspavljivanje.

Klinika Prenatal

Read More

Zašto tate u snu ne čuju plač djeteta? Dokazano je da to ne rade namjerno

Mrkla je noć, odjednom beba zaplače. Mami urlik probija uši, ali tata spava snom pravednika. Da li vam poznata ova situacija? Jeste, onda se pripremite na objašnjenje. Studija koju je sproveo Univerzitetu Sussex pokazala je da je reagovanje na plač genetski predodređeno

Studiju su sprovodili u laboratoriji za spavanje gdje su muškarcima i ženama puštali različite zvukove, a zadak je bio da im ometaju san. Rezultat je bio vrlo zanimljiv. Muškarci i žene su se budili na potpuno različite zvukove.

Žene su se, nezavisno od toga da li imaju li djecu ili nemaju, najbrže budile na bebin plač. Kod muškaraca bebin plač nije bio ni u prvih deset zvukova koji su ih najbrže budili. Njih je, na primjer, budio zvuk muve koja leti, autoalarma ili vjetra. Naučnici su takav rezultat objasnili pomoću evolucije. Žene se bude na zvukove i prijetnje koje bi mogle ugroziti njihovo dijete, a muškarci se koncentrišu na zaštitu čitave porodice.

Činjenica da se muškarci nisu budili na bebin plač, međutim potvrđuje da oni to ne rade namjerno, naprotiv.

To, naravno, ne znači da iz svega treba izvesti zaključak da je najbolje da brigu o djeci treba prepustiti ženama.

Izvor: Roditelji.hr

Read More

Jednoga dana, sve ovo će nam nedostajati

PIŠE: Colleen Temple, Motherly

Dragi moj, Neće zauvijek biti ovako. Naši životi neće zauvijek izgledati kao da žurimo, kao da konstantno kasnimo, kao da se stalno igramo jurke.

Život neće zauvijek biti ovog nivoa haosa koji je rezultat gajenja tri mala djeteta.

Nećemo zauvijek imati ovo brdo veša kojim treba da se bavimo tokom vikenda zato što smo preko nedejlje bili toliko zauzeti da nismo stigli da ga se riješimo.

Nećemo se zauvijek buditi u 2h ujutru zbog plača naše bebe ili zbog noćne more naše dvogodišnjakinje ili zato što se četvorogodišnjakinja upiškila u krevet.

Nećemo zauvijek gubiti svoje misli i u potpunosti zaboravljati šta smo htjeli da kažemo zato što smo tokom našeg petominutnog razgovora bili pitani zašto helikopteri zvuče drugačije od aviona, zašto je toliko veša na krevetu, da li možemo da idemo u park, da li možemo da slušamo muziku i plešemo……i…..šta sam ono bješe govorila….?

O, da…neće zauvijek biti ovako.

Nećemo zauvijek najviše vremena tokom večere provoditi pitajući (moleći?) našu djecu da pojedu bar još tri zalogaja, dok naše prekidamo, pripremajući se za naš sledeći izazov večeri: vrijeme za kupanje.

Nećemo zauvijek biti previše umorni da bi se obukli, da bi smislili na koje mjesto možemo da odemo sami, i da stvarno tamo odemo – zajedno, kako bi uživali u razgovorima sa odraslima. Neće zauvijek morati da prođu mjeseci i mjeseci kako bismo izašli u noćni provod.

Nećemo zauvijek biti ovako izmoreni na dnevnom nivou zbog hvatanja koraka sa svoja tri mala čovjeka koja rastu i koja uče svake sekunde svakoga dana.

Nećemo se zauvijek buditi iscrpljeni zato što su nas tokom noći, u različita vremena, budila tri mala bića, a rano ujutru idemo na posao ili moramo da nastavimo da se bavimo djecom tokom predstojećeg dana.

Nećemo se zauvijek osjećati kao da nam nije mnogo ostalo da pružimo jedno drugom na kraju dana jer naše strpljenje neće zauvijek biti testirano toliko svakoga dana i u budućnosti nećemo biti toliko fizički i stalno potrebni našoj djeci kao što smo to sada.

Neće zauvijek biti ovako.

Jednoga dana, imaćemo djecu koja su odrasla. Kojima smo manje potrebni. Koji provode manje vremena sa nama zato što imaju prijatelje, ili se bave sportom ili stvarima koji nemaju mnogo veze sa njihovim roditeljima.

I onda ćemo možda imati više vremena za bavljenje vešom i biće lakše da izađemo u večernji provod i imaćemo više snage da se upustimo u neki smisleni razgovor jedno sa drugim prije nego odemo u krevet.

Mislim da ćemo imati sve to. I radujem se tom periodu kada ću imati više vremena da ga provedem sa tobom.

Ali sada, trenutno, imamo sve ovo. Svu ovu ljepotu. Svo ovo čudo. Svu ovu radost. Tu, pravo ispred nas.

Brinem se da će nam jednoga dana nedostajati svo ovo ludilo. Da li ćemo znati šta da radimo sami sa sobom ukoliko ne sračunavamo račune dok istovremeno slušamo pesmu „I’m Still Standing“, čisteći proliveno mlijeko istovremeno sa smirivanjem uplakane bebe.

Nedostajaće nam epizode maženja nedjeljnim jutrima sa našim djevojčicama onda kada one ne budu željele više da se uvuku u naš krevet.

Nedostajaće nam porodični zagrljaji.

Nedostajaće nam ples u dnevnoj sobi. I sa sigurnošću znam da će mi nedostajati oni trenuci kada zgrabiš jednu od naših ćerki u naručje i zatim se vrtiš sa njima.

Nedostajaće nam zvuci kikotanja prije odlaska u krevet dok čitamo zajedno priču pred spavanje i pokušavamo da izbjegnemo brojne zahtjeve koju nam djeca upućuju kako bi odložile spavanje, a koje neizbežno dobijamo.

Nedostajaće nam odlasci u park tokom vikenda i detaljno pripovedanje priče, pa čak i sva ta buka tokom večere.

Nedostajaće nam ovaj period zajedničkog života. Ali, hej – ne postoji period kao što je ovaj sada, zar ne?

Pa hajde onda da se smijemo i odbacimo sve te frustracije najbolje što možemo i ukrademo jedni drugima nedjeljne jutarnje poljupce. Hajde da djevojčicama pustimo TV šou kada želimo da imamo neometanu konverzaciju ili izađemo u grad kada su naši roditelji u mogućnosti da ih pričuvaju. Hajde da ih odvedemo u avanturu i bez obzira koliko se naši planovi poremetili nije važno dok god jedni drugima čuvamo leđa jer mi smo tim.

Hajde da pokušamo.

Neće zauvijek biti ovako – ne.

Ali će zato uvijek biti nešto. Mi smo roditelji – prijavili smo se za nešto. Pa onda, hajde da budemo u tome nečemu. Zajedno. Sada. Zato što smo prije njih tri, postojali mi. Pa i poslije njih, postojaćemo mi.

Jednog dana će otići da napišu svoje životne priče, a ja ću biti ovde, da napišem svoje sledeće poglavlje, sa tobom. U ovome smo zajedno – bez obzira koji je to period života.

Izvor: Ringeraja

Read More

Šta bi rekla djevojčici sa fotografije?

PIŠE: Tatajana Kuljača

Sjajna moja, jesi li zaboravila da nosiš zvijezde u očima? A iskru? Vidiš li je kad se ujutru u ogledalo pogledaš? Da te podsjetim. Imaš 3 para ruku od kojih se vidi samo jedan. U 24h sata strpaš 36. Možeš da spavaš po 4h dnevno i funkcionišeš kao da si spavala osam. I tako dvije godine. Tri. Ili više. Protivno svim naučnim dokazima ostaješ normalna. Radiš, kuvaš, čistiš, pereš, odgajaš male ljude dok ne postanu veliki. Maštaš u prolazu da ti ruke ljepše izgledaju. Pitaš se kad ti se to koža na vratu i bedrima opustila. Malo, ali primjetno.

Ponekad plačeš. Nemaš ni neki specijalan razlog, već eto tako, otežao je teret koji na leđima nosiš. Priznaješ da ti treba odmor, a kao poraz da si priznala. Čini ti se da nikad nije dosta, niti dovoljno dobro. Kriješ suze, kao sramotu. Da ne vide djeca. Muž. Momak. Familija. Znaš šta? Neka idu svi dođavola.

Plakala sam sinoć sama na plaži. Istrčala iz kuće pod izgovorom da bacim smeće. Upalila auto i spustila se pored mora da se izduvam. Nisam planirala da trčim, a jurila sam u poznatom pravcu s jedinim ciljem – da izbacim sve ono što mi pritiska kožu iznutra. Da se nije primaklo vrijeme u koje obično spremam večeru ne bih se vraćala kući barem dva sata. Ali trenutak se bližio. Obaveze mi promijeniše pravac. Ipak, skrenula sam na pijesak i sakrila se iza napuštene kućice. Sjela i plakala. Kao kiša. Slobodno i bez bojazni da ću ikome morati da objašnjavam zašto plačem. Jer, iskreno, ne znam ni šta bih odgovorila. Razlog suza je najmanje bitan. Nikad nije samo jedan. Isplakala sam ih sve.

Bilo da si podigla jedno dijete, više njih ili nijedno. Jesi li ili nisi osjetila porođajne bolove, podsjetiću te – snagu koju žena ima nema nijedan muškarac. Zato nam ne trebaju veliki mišići. Naša snaga leži u svakoj ćeliji koju imamo. Podnesemo nezamislivu bol. Zadnje se razbolimo, ili prebolimo na nogama. Ne razmišljamo ko će nama nešto uraditi. Ugoditi. Donijeti. Napraviti. Znamo da ćemo sve same sebi.

Pa kad smo tako usrdne u saznanju da možemo sve, zašto se ne bismo češće obgrlile rukama, isplakale gdje god da se zateknemo? Rekle sebi koju lijepu, umjesto što poput nepristojnog derišta dobacujemo sebi pogrde po cijeli dan.

Naišla sam, jednom prilikom, na filmić u kojem su žene bile zamoljene da kažu šta to sve sebi govore u toku jednog normalnog dana. Bilo je tu svega. Nesposobna si! Nikakva si majka! Samo tebe djeca ne slušaju! Vidi na šta ličiš! A onda im je jedna divna žena tutnula u ruke njihove fotografije iz perioda kad su bile djevojčice. I zamolila ih da isto to kažu djevojčicama sa fotografije. Sve do jedne prolile su suze. Nijedna nije mogla da izgovori nešto tako strašno. Kad znaju da iste te djevojčice daju sve od sebe da bi postigle sve što se od njih očekuje i ono što su same sebi nametnule. Zašto smo postale zloće prema sebi?

Plakala sam sinoć na plaži. Dok je vjetar šibao, a sitna mi kiša milovala lice. Malene kapi s neba uvijek dođu kao blagoslov i puste iz duše lavinu. Ne smijem ni da ti priznam šta sam sve do tih suza sebi izgovorila. Osjećajući se odgovornom za stvari koje su izvan moje kontrole. Na koje ne mogu da utičem. Da ih nije bilo vjerovatno bih jutros imala pukotine po cijelom tijelu. Kao statua ispucala na suncu.

Vratila sam se kući. Vrijeme je nastavilo da teče po ustaljenom ritmu. Večera, kupanje djece, uspavljivanje. 7,5 godina istog rasporeda. Objašnjavam im da je više vrijeme da sami idu u krevet. Ne uspjeva mi. Kao da govorim kineski. Hvatam sebe kako bjesnim iznutra zbog svih stvari koje bih mogla da završim dok čekam da se konačno umore i zaspu. Ali, zvekan se jedino smiri između mog srca i nadlaktice. Još mi zavrne rukav da mu lice dodiruje kožu. Ućutim. Mazim ga po mekanoj kosi. Izem ti obaveze.

Znaš, prilično sam svjesna ovoga o čemu ti govorim. Samo, često zaboravim da primjenim. Sjetim se toga kad dotaknem dno duše da, dovraga, ne moram toliko. Neće svijet stati!

Na kraju, sve zadovoljiš. Za sebe si previše umorna. Ako nisi, svaka čast! Voljela bih da imam dovoljno te mudrosti da se sjetim kad navalim da radim sve što ,,moram’’.

Obgrlimo se češće. Tako grijemo prostor unutar duše. U njemu i dalje živi djevojčica sa slike kojoj ne možeš da kažeš nijednu ružnu riječ. Zbog koje, kada plače, osjetiš da je teret pretežak i da ti se sve skupilo, a ne umiješ da objasniš šta.

Skuplja ona odavno. Barem je zagrli. Sjajna moja.

Izvor: Roditelj.me

Read More

NEMOJTE SE PITATI ZAŠTO NEKO NE RAĐA!!! BY DŽENA ZENIČANIN

U kojem smo tačno trenutku postale samo žive žene koje ne rađaju ili rađaju, za neki pojam veoma malo… Odakle ću početi?
Možda baš u onom trenutku kada te poslodavac nakon osam mjeseci porodiljskog odsustva pozove na sastanak. Ti lijepo pomisliš: “Odlično, za četiri mjeseca vraćam se na posao. Sigurno postoji neki novi projekt za mene, nova ideja, žele ljudski sa mnom popiti kafu, pitati me kako sam, kako mi je dijete.” I tako, sva važna dođeš na taj strašni sastanak, potpuno spremna, s leptirićima u stomaku, jer osam mjeseci mijenjaš pelene i vrijeme je da se središ i izađeš iz kuće, da danas budeš gospođa. Nema veze što kuća izgleda kao da je uragan prošao kroz nju, jer srediti sebe pa dijete, onda i pripremiti tom djetetu da nešto jede dok te nema, i uz to ostaviti kuću pristojnu, jednostavno, nema šanse! I onda dođeš na sastanak i umjesto divne dobrodošlice dočeka te sekretarica, i puf! Odjednom imaš samo dvije opcije! Ne, nemaš dvije opcije da izabereš šta ćeš raditi kada se za četiri mjeseca, što se mene tiče, sutra vratiš. Imaš dvije opcije da izabereš način na koji se više NEĆEŠ vratiti. Fino ti, kratko i jasno, kažu da im više ne trebaš, sljedeći mjesec ti ističe ugovor, novi ti ne misle dati, izaberi ili ćeš sama dati otkaz ili da ti mi damo. Ako sama daš, gubiš pravo na porodiljsku naknadu preostala četiri mjeseca, ako ti mi damo, ideš na biro rada pa ćeš kao „tehnološki višak“, jer ćemo ti tako napisati, još šest mjeseci dobijati neki novac. Izaberi… Razmisli. Šok, nevjerica… Ne razumijem? Kako? Zar se ne mogu vratiti na posao? A došla sam, sredila se, i kosu sam čak sredila i čekam svoj posao. Radila sam ovdje pet godina. Uzalud, nisi ovih osam mjeseci. Rodila si i haj’ zdravo!

Možda u onom trenutku kada ti poslodavac kući pošalje čestitku! Juhuhu! Djevojčica ima pet mjeseci, mama je kod kuće i zvoni poštar! Baš divno, sigurno je čestitka iz “dm-a”, oni superkuponi za popust na pelene i još da nam kažu da misle na nas i da nam žele sreću jer smo napunile pet mjeseci i, možda, još neki poklončić, slikovnica, siperčić, flašica, jujujuju! Poštar nosi plavu kovertu, “dm-ova” je roza… Neko je pogriješio? Ups, nije! Plava koverta, otkaz! Kratak, jasan, istekao ugovor, ne trebate više dolaziti. Uvjerena da je greška, saberem se, tražim sastanak, dobijem deset minuta šefovog vremena. Odgovor malo smiješan, malo jadan, malo tužan, malo da ne vjeruješ da ti to neko govori! “Vi se sad posvetite bebi, mislite na nju, nemojte misliti na posao.” Tačno tako. Samo da vas pitam kako ću misliti na bebu, ako je nemam čime hraniti? Kako ću se posvetiti djetetu ako nemam posao od kojeg, znate, samo živimo, ništa drugo?! Helouuu! Tišina, muk, kraj sastanka. Kraj mene, kraj mog života. Niko ne pita kako, a živjeti se mora. I šta da radim? Sjedi, traži posao i ako te pozovu, leti, ostavi dijete od pet mjeseci, jednom si otišla na bolovanje i eto šta se desi, nećeš više nikad!

Možda baš u onom trenutku kada ti deset dana nakon poroda slučajno jave da je raspisan konkurs na baš tvoje radno mjesto, jer tebe neće biti godinu?! I da se možeš prijaviti, i da bez obzira na to što tu radiš, moraš proći testiranje kao i svi drugi kandidati. I ti onda jadna, luda, prihvatiš to, druge nema. Ideš na testiranje za posao koji već dvije godine radiš, sve s koncima, šavovima, tuferima, sa svom pratećom opremom, i još učiš za testiranje da malo obnoviš gradivo. Dijete doji, ti ponavljaš. Moraš. Raspisan konkurs, i ne znaš šta da misliš. Da moliš Boga da prođeš, pa da ideš na posao, jer si se prijavila i prošla (za svoj posao) ili da ne prođeš. Ne mogu ići i ostaviti dijete od deset dana ili mogu? Šta ću, moram. Učim. Ponavljam. Idem na konkurs! A beba?!

Ili, možda, u onom trenutku kada ti poslodavac, u ovom slučaju žena, na tvoju obavijest da si trudna (tek) i da planiraš raditi još neko vrijeme, donese papir i kaže da potpišeš sporazumni raskid ugovora, a da se zauzvrat uvijek možeš vratiti tu, kada se porodiš. Kako velikodušno! Mislite da se neko želi vratiti tamo odakle je otjeran, onda kada ste mu bili najviše potrebni? A da je šutjela, još bi barem nekoliko mjeseci, onoliko koliko bi mogla izdržati a da se ne primijeti da će roditi, primala plaću. Ovako je rekla: “Idi kući, al’ vrati se, mi te čekamo?!” MARŠ.

Ili, možda, u onom trenutku kada odeš na trudničko bolovanje, jer imaš rizičnu trudnoću i trebaš mirovati, poslodavac pošalje kurira na vrata. Ti sva sretna otvoriš, pomisliš, sjetili se ovi moji s posla, sjetila se firma, neko misli na mene, kupili su mi, možda, kolica ili krevetac? Jao, kako su divni!

Kad ono zaista kurir nosi kutiju, poveliku! Šta li je? Hop, moje stvari… Moj kompjuter, printer… A šta je ovo? Pošto ćeš biti kod kuće, ne treba ti biti dosadno, spakovali smo ti ured, možeš raditi od kuće. Lijepo se osam sati javljaš na telefon, šalješ ponude, izvještaje, odgovaraš na mailove, dogovaraš sve kao i do sada, i da ni u rođenoj kući ne odeš u WC, niti jesti kad ti hoćeš, nego onda kada ti je pauza, i da si pri mailu u sedam ujutro, trebaš nam. Posao te treba! J…š tebe i tvoje mirovanje!

Ili, možda, kad ti lijepo kažu da nemaš pravo na porodiljsko, imaš, ali nije lijepo da ga uzmeš. Čuvaj ovo malo odmora, pa uzmi odmor kad se porodiš.

I tako unedogled.

Ovo su sve životne priče žena koje su se porađale u ovoj zemlji. Nemojte se pitati zašto neko ne rađa. Ovo je stvarnost, sve drugo su priče za malu djecu.

Izvor: Azra.ba

Read More