Hrvatska književnica Vedrana Rudan je javno napisala, razočarana ponašanjem svoje , kako kaže, prezrele djece prema njoj, da više ne voli svoju djecu.
Osjeća se izdanom i zbog toga se razvodi od svoje djece.
Odnos njen sa djecom je nepodnošljiv i ona je riješila da to prekine kako bi bila slobodna.
Osjeća se dobro i žalosno.
Problem nas roditelja nastaje kada na našu djecu gledamo kao na ličnu svojinu, privatno vlasništvo, koje posjedujemo i koje pripada samo nama.
Primitivni roditilje to priznaju kada kažu – „ ja sam te stvorio, ja ću ti i suditi.“
Malograđani su suptilniji, nisu tako surovo okrutni, oni su razočarani u svoju djecu jer su toliko u njih uložili, dok su očekivani rezultati izostali.
Ispada da djecu stvaramo iz interesa, umjesto iz ljubavi.
Sukob roditelja i djece nastaje kada roditelji kreiraju budućnost svoje djece prema svojim ličnim zamislima i planovima.
Djeca prirodno neće da žive po planovima svojih roditelja.
Djeca hoće da imaju svoju slobodu izbora.
I bore se da to ostvare.
Naši roditelji su u ranoj mladosti pobjegli ili otišli od svojih roditelja, jer nije bilo egzistencijalnih uslova da tolika djeca ostanu u siromašnim porodicama.
Naši roditelji su rano ostvarili svoju slobodu izbora i roditelji im nisu visli nad glavom.
Naši roditelji nisu razumjeli našu potrebu za slobodom da sami biramo svoj život.
Sukob sa njima je bio na liniji odbrane od totalitarne svijesti.
Odbrana prava na slobodu izbora nije isključivala našu ljubav prema njima.
Mi, roditelji, danas ne smijemo da ponovimo greške naših roditelja.
Naučili smo da djeca moraju da imaju slobodu i odgovornost.
Bez odgovornosti svaka sloboda je besmislena.
Naš odnos prema djeci mora biti odraz našeg unutrašnjeg duhovnog života.
Ljubav djece se ne može kupiti.
Kupljena ljubav traje tačno onoliko koliko ima odvojenih para.
Ne moramo mi našoj djeci ništa da pričamo.
Svojim životom im više pokazujemo, nego svim izgovorenim riječima.
Stari naš narod kaže da djeca treba da žive u blagoj nestašici.
Ne smiju da imaju strah od gladi, ali nemaju ni potrebu da rasipaju.
Naučeni su da imaju mjeru u sebi.
Svojim ličnim životom roditelji im daju primjer.
Roditelji moraju da nauče djecu dvije riječi :
„ NEMAMO!“ i „ IMAMO, ALI NE DAMO!“
Djeca nikada ne traže od roditelja ono što im oni ne mogu da ostvare.
Ne traže zato što znaju istinu o stanju porodice i nemaju lažne iluzije.
Nemojte djeci da pružate lažne iluzije.
Razočarenja će da budu velika i opasna.
Djeca moraju da znaju istinu o vama.
Recimo, moji roditelji su bili radnici sa malim primanjima.
Njihove plate, sve sa onom dugačkom trakom, stajale su plavoj koverti u jednom ormanu u sobi, ispod opeglanih i složenih čaršava.
Pokazali su mi gdje stoji novac za mjesečne troškove i rekli su mi da mogu uvijek da uzmem novac, bez pitanja, ako mi bude nešto zatrebalo.
Nikada nisam ništa uzeo, jer me je bilo sramota.
Znao sam da nemamo i da moram to da prihvatim.
Kada roditelji imaju i djeca znaju da imaju, onda djecu moramo da naučimo da im kažemo – NE DAMO!
Ne damo jer niste zaslužili.
Zar niste htjeli da imate slobodu izbora?
Pa, sloboda izbora podrazumijeva i odgovornost za donijete odluke.
Ne damo da ne biste rano poludjeli.
Važno u vaspitavanju djece je da ih naučimo da se pare ne poklanjaju, nego da se pare zarađuju. Najčešće teškim radom i odricanjem.
Pare ne kvare djecu, nego njihovi pohlepni roditelji.
Nisu djeca razmažena, nego nezreli roditelji.
Koji parama kupuju izgubljenu ljubav.
Nemojte djecu da opterećujete svojim životnim neuspjesima.
Nemojte da preko djece liječite svoje bolesne ambicije.
Nemate pravo da svoj kukavičluk i neodlučnost prenesete na djecu.
Nisu djeca kriva što su roditelji vodili besmisleni život.
Nemojte da učite djecu da gledaju „samo svoju guzicu.“
To će isto drugi roditelji reći svojoj djeci.
I tako djecu guramo u međusobne obračune, jer svi gledaju samo sebe.
Pomozite djeci i učite ih da vole sve ljude.
Pitate me – da li se isplati biti dobar, pošten i vaspitan?
Pitam ja vas – da li biste se mijenjali da budete zli, pokvareni i bezobrazni?
Naša djeca su tačno onakva kakvi smo mi.
Oni su naš odraz u ogledalu.
Ako mi ne valjamo i deca će nam ista takva biti.
Ne krivite djecu uzaludno, jer ste vi jedini krivac.
Uz našu djecu moramo da budemo do kraja našeg života.
Mi smo njihovi roditelji, bez obzira kakve gluposti radili.
Moramo da im pomognemo, jer je to naša roditeljska dužnost.
Najlakše je okrenuti glavu i naći neko prazno opravdanje.
Moramo biti uz našu djecu dok rastu i dok svoju porodicu stvaraju.
Moramo biti tako blizu da nas ne vide i tako daleko da nas uvijek osjećaju.
Moramo da ih pratimo u korak da ne izgube korak sa vremenom.
Ne smijemo da budemo dobre sluge svojoj djeci, jer će oni postati loši gospodari.
Kako mogu roditelji javno da se odreknu svoje djece? Glupost!
Kako mogu roditelji da otkažu javno ljubav svojoj djeci? Ludost!
Roditelji, zapamtite, vaša djeca imaju svoje živote.
Djeca se ponašaju prema vama tačno onako kako ste se vi ponašali prema njima.
Zašto bi oni imali strpljenje za vas, kada vi niste imali strpljenja za njih.
Zašto tražite „ da budu milostiviji….u ime onih dana kada biste crknuli da ja nisam o vama brinula.“
Pa, zar nije obaveza roditetelja da se brinu o svojoj djeci?
Zašto bi djeca crkla, kakav odvratan naziv, koji se upotrebljava samo za životinje, ako ste se vi već brinuli?
Ako bi vaša djeca crkla bez vas, šta su vama djeca?
Zašto im to spašavanje sada nabijate na nos? Koji je smisao?
Zašto ste to onda radili?
Najviše prezirem one ljude koji vam nešto učine i onda vam čitav život to nabijaju na nos.
Ako nekome nešto činim, a činio sam bezbroj puta, onda o tome ne govorim.
Nije pristojno o tome da se govori.
Pogotovo je vulgarno kada to govore povrijeđeni roditelji.
Kada nekome nešto činim, to ne radim zbog njega, nego zbog sebe.
Ne treba mi javnost, lovorike i fanfare.
Činim to jer je to sastavni dio moje ličnosti, mog karaktera i mog života.
Činim to jer se davanjem ispunjavam i osmišljavam.
Ništa mi za uzvrat ne treba.
Umjesto meni, uslugu vratite nekom drugom čovjeku.
Tako se pokreće točak Dobra koji mora da pobijedi Zlo.
Zašto sve ovo roditelji ne znaju?
U čemu je vaš problem?
Zašto se starački sebični i zašto pohlepno tražite svu ljubav i pažnju vaše djece?
Roditelji, molim vas, nemojte da zaboravite da su vaša djeca roditelji svojoj djeci.
Ostavite na miru djecu!
Ako možete da im pripomognete, priskočite.
I ne pričajte!
Ako ne možete, lijepo, sklonite se i ne smetajte.
Ne mislite više samo na sebe.
I posle vas se život nastavlja.
Književnica je sve ovo morala da zna.
Makar iz literature.
Ne mora da bude čitana po svaku cijenu.
Granica otkazivanje ljubavi djeci nije smela da se pređe.
Ne krivite, gospođo, djecu, kada ste gori od njih.
E, to je žalosno.
Izvor: Dragas.biz
