BEBAMA TREBA VREMENA DA SE VRATE NA POROĐAJNU TEŽINU

Roditelji čija se djeca ni deset dana nakon porođaja nisu ‘vratila’ na porođajnu težinu ne treba da brinu jer taj proces kod mnogih beba traje nešto duže

Iako ljekari često roditeljima novorođenčadi kažu da će njihove bebe manjak težine nadoknaditi u predstojećih nedjelju ili dve, brojnoj je djeci potrebno više vremena

Gotovo sva novorođenčad u prvih nekoliko dana nakon porođaja izgubi nešto težine, bez obzira na to hrani li se adaptiranim ili majčinim mlijekom. Mnogi neonatolozi očekuju da bebe nadoknade izgubljenu težinu ili “se vrate” na porođajnu težinu u roku od 10 do 14 dana.

Međutim, istraživanje sprovedeno na 144.000 novorođenih pokazalo je da nakon 14 dana, 14 posto beba rođenih vaginalnim putem i 24 posto beba rođenih carskim rezom nije vratilo porođajnu težinu. Naučnici kažu da zbog toga roditelji ne bi trebalo da se zabrinu jer je u većem broju slučajeva riječ o uobičajenom vremenskom periodu.

Djeca rođena carskim rezom u prva tri dana nakon porođaja izgube znatno više na težini jer na svijet dođu jače hidratizirana od ostalih beba uslijed infuzionog rastvora koji se trudnicama daje prije i za vrijeme operativnog zahvata, kaže voditelj studije dr. Ijan Pol, naučnik na jednom pensilvanijskom univerztetu.

Studija sprovedena u razdoblju između 2009. i 2013. godine u kalifornijskom medicinskom centru Kajzer Permanente, na bebama među kojima nije bilo nedonoščadi, pokazala je da ni nakon tri nedjelje pet posto beba rođenih vaginalnim putem i osam posto djece rođene carskim rezom nije vratilo porođajnu težinu.

Nedostatak studije je u tome što naučnici nisu biilježili podatak o načinu na koji su bebe hranjene po povratku kući iz porodilišta, što značajno utiče na povećanje težine.

Dojena deca sporije napreduju nego djeca hranjena adaptiranim mlijekom

Naime, kada je o težini riječ, djeca hranjena majčinim mlijekom najčešće napreduju slabije od grupe koja se prehranjuje adaptiranim mlijekom. “Sporiji dobitak na težini novorođenčadi koja se doji uobičajena je pojava”, kaže naučnica Tesa Krum s Fakulteta za javno zdravstvo u Aurori koja nije učestvovala u studiji.

Ona ističe da roditelji ne bi smjeli da budu zabrinuti ukoliko im se učini da njihovo dijete ne dobija na težini brzinom koju su očekivali, ali podsjeća da treba da vode računa o mogućim znacima dehidracije, slabijoj opštoj aktivnosti, da prate stolicu i urin kod novorođenčeta kao i eventualnu pojavu žutice koja je kod beba česta, ali se obično povuče u roku od nedjelju dana.

“U svakom slučaju, roditelji čija se djeca ni deset dana nakon porođaja nisu ‘vratila’ na porođajnu težinu ne treba da brinu jer taj proces kod većeg broja novorođenčadi traje nešto duže. Studija će pomoći roditeljima i ljekarima da im očekivanja o zdravoj težini djeteta u prvih mjesec dana budu realna te da ne ‘paniče’ ako to nije u skladu sa svim propisanim parametrima”, kazala je Krumova.

Izvor: Klokanica

KAD ŽUDITE DA ŠTO PRIJE PORASTU...

“Gdje sam gledala da to nisam vidjela, a bila sam stalno s njom?” upitala se ova mama, obećavši sebi da će sledeći put biti pažljivija.

Ta faza je toliko slatka, ali istovremeno i toliko naporna pa, ako želite da što prije prođe, pročitajte ovo da ne bismo morali da vam kažemo: “Pazite da vam se želja ne ostvari”

Obično se kaže da su prve tri godine najvažnije, ali i najslađe. To su godine kada bebe polako, ali sigurno (ipak čitajte: brzinom munje) rastu i sazrijevaju, ali sa tri su i dalje još uvijek jako male, još uvijek samo “bebe”.

Sve dok se jednog jutra ne probudite, shvativši da vaša beba više definitivno nije beba.

Gdje je nestala sredina? Gdje je nestalo doba koje bi trebalo da bude prepoznatljivo? Ta njihova tranzicija trebalo bi da bude vidljiva, zar ne? U njoj bi trebalo da uživamo, zar ne?

Upravo o tom iskustvu pisala je nedavno jedna mama, ali iskustvo se odnosi na njeno mlađe dijete jer, kako piše, sa ćerkom joj se dogodila crna rupa. Jedno jutro jednostavno više nije bila malena.

“Gdje sam gledala da to nisam vidjela, a bila sam stalno s njom?” upitala se ova mama, obećavši sebi da će sljedeći put biti pažljivija.

Jesam li možda namjerno čkiljila, možda namjerno previdjela taj skok? Jer, koliko sada vidim, sa mlađim je sinom ta faza prilično stresna, pa je čudno da takvu promjenu nisam uspjela da doživim.

“Možda sam htjela da ubrzam taj proces sazrijevanja, ali kad sad pogledam u nazad, ne, to više ne želim. Ma koliko god to razdoblje prelaska iz faze beba u fazu malog već samostalnog bića bilo slatko, ali isto tako i naporno, ovaj put u tome želim zaista da uživam. Svake sekunde.

Posebno zato što sam s drugim djetetom svjesna kako s prvim nisam prepoznala te znakove i samo sam željela da što prije prođe – da što prije zna da kaže to što želi, da što prije nauči sam da se hrani, sam obuče, sam dohvati…

Sada samo želim još malo da uživam u činjenici da sam tom malom-velikom djetetu još uvijek jako, jako potrebna.

Naporno je, da, ali je i jako, jako slatko. Slatko je biti njihov prevoditelj, biti ona kojoj dijete priča svojim jezikom, a priča često i sve više. Milo je slušati i znati da su te riječi i dalje najčešće upućene samo mami.

Uskoro, a to sada znam, moje dijete će početi da priča tako da ga razumiju svi i više neće pričati samo meni.

Uskoro će moje dijete postati zrelo za stvaranje svog mišljenja, za tjeranje svog inata, za pokazivanje svoje veličine, a kako će to tek doći, sada ću još maksimalno da uživam i u fazi u kojoj još uvijek ne može puno toga sam”, obećala je ova mama uz divnu poruku sinu.

“Doći će dan kada ćeš trčati brže i skakati više, doći će dan kada ćeš biti korak ispred ili korak iza mene, i zato ću sada još malo da uživam u tvojoj nespretnosti i nespremnosti. S velikim ću te veseljem nositi još malo, držati te za ruku, ljuljati te. Sve do dana kada mi odlučno ne kažeš da se pomjerim. Sve do tada, biću stalno tu – tu uz tebe. Uživaću u činjenici da sam ti još uvijek potrebna.

Uživaću još malo u tom ni-tu-ni-tamo dobu, u činjenici da sam ti apsolutni broj jedan u životu, sve dok malo po malo ne otpustiš moju ruku i kreneš korak-dva dalje od mene.

Uživaću u tebi jer ti trebam, sve dok sam ne shvatiš da je moj stisak možda malo prejak, a prostor između nas možda pretjesan. Ali, dok mi to ne kažeš sam, ja se neću odmaknuti.

Izvor: Index.hr

Read More

Šta je PREEKLAMPSIJA?

Šta je to preeklampsija?

Preeklampsija je komplikacija trudnoće koju karakterišu visok pritisak, otoci i bjelančevine u mokraći. Javlja se uglavnom u drugoj polovini trudnoće i može biti blaga i teška. 

Ovo stanje se razvije i kod žena koje prije trudnoće nisu imale problema, ali je češće kod žena koje su prije trudnoće imale visok pritisak, šećernu bolest ili neko oboljenje bubrega. Isto tako, češće će do nje doći kod starijih trudnica, žena koje su i u prethodnoj trudnoći imale preeklampsiju i kod žena koje imaju višeplodnu trudnoću.

Šta je eklampsija?

Blag oblik preeklampsije obuhvata manji skok pritiska, uz osrednje otoke, ali teški oblici mogu da dovedu i do velikih problema po rad jetre i bubrega žene, a najteži oblik je tzv “HELLP” sindrom, koji obuhvata anemiju do koje dolazi zbog raspadanja crvenih krvnih zrnaca, povećanje koncentracije enzima jetre i smanjen broj trombocita, što sve ugrožava i bebu i majku. Pre-eklampsija može preći u eklampsiju, koja predstavlja njenu komplikaciju i obuhvata napade koji liče na epilepične, tokom kojih trudnica nije svjesna i koji mogu imati veoma ozbiljne posledice i po majku i dijete i zahtevaju momentalno završavanje trudnoće. Eklampsija je danas relativno rijetka, posebno kod žena koje se redovno kontrolišu ali i dalje predstavlja veoma ozbiljnu komplikaciju.

Kada treba da se javim ljekaru?

Preeklampsija se nekada može razviti i da vi ne osjećate nikakve simptome, i zato je važno da idete na kontrole trudnoće, da bi se, ako krene da se razvija, odmah prepoznala, a simptomi do kojih može doći obuhvataju jake glavobolje, poremećaje vida, muku i povraćanje, teške otoke ruku i nogu, rijeđe mokrenje i manju količinu urina. Ako imate bilo koji od ovih simptoma, odmah se javite ljekaru.

Mogu li nekako da spriječim ovaj poremećaj?

Da biste smanjili mogućnost pojave ove teške komplikacije trudnoće, obratite pažnju na ono šta jedete – nemojte se mnogo ugojiti, smanjite unos soli na minimum, nemojte pušiti, izbjegavajte stres, umjereno vježbajte – šetajte, plivajte, redovno idite na kontrole, mjerite svoj pritisak i na bilo koji od navedenih znakova odmah idite kod ljekara.

Read More

DJEČJI VRTIĆ NIJE ČUVALIŠTE, A VASPITAČICE NISU TETE

Vrlo često roditelji smatraju vrtić samo mjestom gdje dijete boravi i igra se sve dok ne dođete po njega. Vrtić je sve ono što roditelji misle da jeste, ali i mnogo više.

Rano i predškolsko vaspitanje je vrlo važno za dalji djetetov razvoj i život. Sve što dijete nauči i stekne u prvim godinama života ostaće zauvijek u njemu. Vaspitačica govori o tome kako stvari stoje, stvari koje možda niste znali, a koje objašnjavaju šta vrtić jeste, a šta nije.

Bilo da se vraćate u svoj vrtić ili krećete sa procesom prilagođavanja na vrtić, htela bih da znate šta je to zapravo vrtić. Vrlo često roditelji smatraju vrtić samo mestom gde dete boravi i igra se sve dok ne dođete po njega. Vrtić je sve ono što roditelji misle da jeste, ali i mnogo više.

1. Vrtić je vaspitno-obrazovna ustanova koja osigurava uslove za ostvarivanje vaspitno-obrazovnih procesa omogućavajući prilagodljivost potrebama, mogućnostima i interesima djece i odraslih koji u tom procesu učestvuju. Ovaj vaspitno-obrazovni proces omogućava izražavanje inicijative i fleksibilnosti djece i odraslih, osigurava rast i razvoj djece u sigurnim uslovima. U ovakvom procesu se na dijete gleda kao na cjelovitu jedinku i u tom procesu je djete aktivni učesnik, a ne objekat ili instrument rada.

Učenje je fleksibilan i aktivan proces konstruisanja znanja u kojem se ono pokreće, njime se ne upravlja jer svako djete ima različit redoslijed razvoja, a taj process se ne događa kod svakoga jednakom brzinom. Vrtići omogućavaju cjelovit razvoj djece polazeći od omogućavanja poštovanja prava svakog djeteta i pojedinca u tom procesu, osigurava zadovoljavanje specifičnih potreba i različite načine učenja.

2. Vrtić je zajednica dece i odraslih u kojoj se uči i raste, razvijaju se potencijali, socijalna i emocionalna inteligencija, zadovoljavaju se osnovne potrebe, stiču nova znanja i veštine potrebne za život. Dečji vrtić je kompleksan sastav povezan sa više karika koje osim dece, roditelja i vaspitača čine stručni saradnici (pedagog, psiholog, logoped, rehabilitator), direktor i ostalo tehničko osoblje s ciljem unapređenja življenja i razvoja dece, kao podrška i pomoć roditeljima.

3. Dječji vrtić nije čuvalište. To je vaspitno-obrazovna ustanova sa ličnim kurikulumom, planom i programom koji doprinosi razvoju djeteta i podršku roditeljima. Vrtići su nastali krajem 19. vijeka kao čuvališta za djecu radi emancipacije žena u društvu koje su počele da rade i zarađuju. Od čuvališta su se razvila u ustanove sa razvijenim planom i programom vaspitanja i obrazovanja djece usmjerenim na dijete kao aktivnog učesnika ličnog vaspitanja.

4. Vaspitačice nisu tetke.  „Tete“ kako volim da ih zovem od milja, su vaspitačice višeg ili visokog stepena obrazovanja koje su isto kao ljekari, ekonomisti, inženjeri i ostali studirale(i), na koncu diplomirale(i) i položile državni stručni ispit, samim tim kvalifikovale se za rad sa djecom.

Biti vaspitač nije samo posao. To je profesija koja zahtjeva sistemsko i kontinuirano edukovanje i usavršavanje u radu. Nakon roditelja vaspitači (tete i teče) su prvi koje djetetu pružaju utjehu, zabavu i vaspitanje, pri čemu ih edukuju i u velikoj mjeri doprinose njihovom ranom obrazovanju, vrlo često više i duže od roditelja jer ne zaboravimo da današnji život roditelja je doveo djecu u situaciju da borave češće i više u ustanovi nego u roditeljskom domu. U redu je da djeca svoje vaspitačice zovu „tete“, ali je u redu da ih roditelji poštuju kao profesionalce.

5. Vrtić je pozorište, bioskop, muzej, koloseum, građevinsko zemljište, radionica, restoran, dom. Već pri prvom koraku u vrtić uočićete mnoštvo dječjih radova izrađenih različitim tehnikama, u raznim veličinama i oblicima. Vaspitači sa djecom obilježavaju važne datume u godini, datume vezane za eko kalendar, obiljležavaju godišnja doba, recikliraju, kuhaju, grade, glume, pjevaju, razgovaraju, smiju se i plaču.

Prošetajte ponekad kroz vaš vrtić. Pogledajte šta rade druge grupe, učestvujte u aktivnostima na koje vas vaspitači zovu. Jedino na taj način moći ćete da shvatite šta se u vrtiću zaista događa i upoznaćete kulturu te kuće koja je dobro osmišljenja i svaka aktivnost rađena je sa određenim ciljem. Osim likovnih aktivnosti u vrtiću se priređuju pozorišne predstave, a često možemo da vidimo vaspitače u kostimima i sa posebnom scenografijom. U pozorišne predstave često se uključuju i roditelji kako bi razveselili dječicu svojim glumačkim sposobnostima. Svakodnevno se u vrtiću održavaju male predstave koje osmišljaju djeca i vaspitači u svojim grupama, a pri tome koriste razne pedagoški neoblikovani materijal kojima daju nove uloge pa uz malo mašte i motivacije kuharica postaje Crvenkapica. Sobe u kojima borave djeca svakodnevno postaju građevinske zone u kojima se grade visoki tornjevi, auto-putevi i garaže. Tu se otvaraju restorani, škole, frizerski saloni, ljekarske ordinacije, prodavnice, nema fiskalne kase, PDV-a. Sve se plaća smijehom i zagrljajem.

Dječji vrtić je mjesto zabave, smijeha i pesme. Rano i predškolsko vaspitanje je vrlo važan za dalji djetetov razvoj i život. Sve što dijete nauči i stekne u prvim godinama života ostaće zauvijek u njemu. Vrtić je djetetov drugi dom. Odrasli, i vaspitači i roditelji imaju vrlo važan zadatak u tom procesu, a to je zajedničkim snagama upotpuniti tu radost i ljubav.

Izvor: Klokanica.hr / Zelena učionica

Uredila: Slađana Pantović

BEBAMA NE DAVATI SOKOVE, DJECI NAJVIŠE POLA ČAŠE DNEVNO, savjetuju pedijatri. Zašto?

Roditelji vjerovatno nehotice djeci daju previše voćnih sokova, tvrde pedijatri.

Američka pedijatrijska akademija objavila je nove smjernice za roditelje, prema kojima djeci mlađoj od godinu dana ne treba uopšte davati voćne sokove.

Izuzetak jedino može biti slučaj konstipacije (zatvora) i tada djeci treba dati isključivo stoprocentni voćni sok.

Za djecu uzrasta od jedne do tri godine, pedijatri preporučuju ne više od 100 grama voćnog soka dnevno, a djeca od treće do šeste ne više od 150 grama.

“Porodice s malom djecom sa dentalnim karijesom trebalo bi da porazgovaraju s pedijatrom o unosu voćnih sokova, jer je sasvim moguće da je to uzrok”, kažu iz Pedijatrijske akademije.

Grupa navodi da još nema dovoljno dokaza da voćni sokovi utiču na gojaznost kod djece, ali svakako preporučuju eliminaciju svih kaloričnih napitaka iz ishrane mališana koji imaju višak kilograma.

Izvor: B92

Read More

Koliko voća i povrća je zaista djeci potrebno?

Svi mi znamo da treba da se pobrinemo da naši najmlađi jedu voće i povrće, ali koliko im je zaista potrebno? Ovde ćete pronaći jednostavno uputstvo, plus savjete kako da ih navedete da jedu zdravo.

Koliko voća i povrća je dovoljno?

U voću i povrću nalaze se vitamini, minerali i vlakna, pa je njihovo konzumiranje na dnevnom nivou od vitalnog značaja za rast i razvoj male djece. Takođe pomaže smanjenju rizka od bolesti, kao što su oboljenja srca, rak i gojaznost. Kada ste roditelj sa puno obaveza, prilično je teško uvijek znati koliko im je potrebno da dnevno unesu ovih namirnica. Većina nas nije svjesna koliko se zapravo računa kao dovoljno. Prema sajtu Healthy kids https://www.healthykids.org/, preporučena dnevna doza voća i povrća varira u odnosu na uzrast djeteta. Za djecu koja su prohodala i predškolce, vodič za veličinu porcija je sljedeći:

Godine                          Voće                              Povrće

1-2                                ½  porcije                      2-3 porcije

2-3                                1 porcija                        2.5 porcije

4-8                                1.5 porcije                     4.5 porcije

Kako to zapravo izgleda?

Jedna porcija voća jednaka je 150gr, a jedna porcija povrća jednaka je 75gr. Ko ima vremena da mjeri na vagi? Bolji način da posmatrate je sljedeći:

Jedna porcija voća = 1 jabuka srednje veličine ili 1 šolja isjeckanog voća ili 1.5 supena kašika suhog voća

Jedna porcija povrća = ½ šolje kuhanog povrća ili mahunarki ili ½ srednjeg krompira ili 1 šolja salate

Tako, na primjer, ako vaš dvogodišnjak u jednom danu pojede 1 bananu, ½ šolje barenog povrća ili pirea, 1 šolju krastavca i štapića mrkve i pola avokada – njegov dnevni unos voća i povrća je zadovoljen. Zvuči mnogo? Ne brinite, može biti lakše nego što mislite.

Sada, kako navesti djecu da jedu voće i povrće?

Znamo da su djeca vrlo izbirljiva kada je riječ o hrani – posebno za voće i povrće. Ako vas je vodič o količini potrebnih namirnica zabrinuo, ne brinite, postoje načini da budete sigurni da vaš mališan unosi dovoljno zdravih namirnica:

• Iznesite činiju svježeg voća na vidno mjesto kao brzu i laganu užinu
• Držite svježe isjeckane štapiće povrća u frižideru, kako bi uvijek bili spremni za jelo
• Dodajte povrće u sve obroke gdje god je to moguće, npr. isjeckane kockice ili izrendano povrće dodajte u supe, tjestenine, ćufte. Napravite potaž, čorbicu gdje ćete sve povrće izblendirati
• Dodajte voće u obroke i užine – npr. napravite voćni pire, voćni jogurt, dodajte voće žitaricama, prokrijaumčarite bundevu ili tikvicu u mafine
• Budite kreativni prilikom serviranja. Birajte zanimljive tanjire i posude, napravite zanimljive oblike od voća i povrća, ili voćne kebabe
• Užinajte voće i povrće svi zajedno u porodici, postavite primjer djeci, neka sami biraju koje komadiće će pojesti
• Probajte nove recepte i nova jela. Budite kreativni
• Smislite nove zdrave grickalice, npr. kokice bez ulja i soli umjesto čokolade, smrznuto izblendirano voće umjesto sladoleda, dodajte borovnice ili neko drugo voće u palčinke. Napravite domaći sladoled na štapić tako što ćete pomješati voće i jogurt, izblendirati i zamrznuti u posudama za sladoled. Napravite domaće zdrave smutije, umjesto zašećerenih kupovnih napitaka
• Neka vaša djeca jedu u društvu druge djece, djeca vole da kopiraju šta druga djeca rade, pa i jedu, pa makar to bilo i povrće
• Ako i dalje imate problema sa djetetom koje neće da jede voće ili povrće, nemojte da očajavate. Pokušavajte da pronađete nove načine i  sve dok im nudite voće i povrće uz svaki obrok, vremenom će početi da ih jedu!

Priredila: Jovana Budima, mama malene devojčice, po zanimanju nastavnik engleskog jezika u školi Brighties

Izvor: Babyology / Moj pedijatar

KAKO NAUČITI DIJETE DA PREPOZNA OSJEĆAJ SITOSTI

“Nemojte ih pitati  jesu li završili, već baš – da li su siti. Recite im: ’Ako si gladan, pojedi još’.

Nedavno sprovedeno istraživanje pokazalo je da mališani koji sami sebi sipaju hranu bolje shvataju signale o gladi i osjećaj sitosti koje im tijelo šalje.

Stručnjaci iz Laboratorije za dječji razvoj Univerziteta u Ilinoisu proučavali su navike u ishrani djece uzrasta od dvije do pet godina u gotovo 120 centara za njegu mališana i izveli zaključak da je za najmlađe bolje da se sami posluže hranom, nego da im odrasli sipaju obrok.

“Kada je hrana već na tanjiru, dijete neće razviti sposobnost da čita znakove koje mu tijelo šalje”, objašnjava vođa tima koji je sproveo istraživanje Brent Mekbrajd. “Neće znati da ta porcija nije odgovarajuća njegovim potrebama.”

Takođe, ovom studijom utvrđeno je da porodični obroci pomažu djeci da uče po modelu – posmatrajući starije, zbog čega naučnici savjetuju porodicama da ručaju sa svojom djecom  i time im pomognu da nauče kako da se hrane zdravo. Pri tome, autori istraživanja predlažu da se djeci pomogne ne samo pri prepoznavanju osjećaja sitosti već i u prepoznavanju gladi.

“Nemojte ih pitati  jesu li završili, već baš – da li su siti. Recite im: ’Ako si gladan, pojedi još’. Postavljanje pravih pitanja i korištenje riječi ’glad’ i ’sitost’ mogu pomoći da djeci upoznaju potrebe svog tijela”, smatra koautor studije Dipti Dev.

“Ako dijete ne pojede svoj obrok u onoj mjeri u kojoj mu je to potrebno, svakako će nadoknaditi propušteno u naredna 24 sata. Zato ne treba primoravati djecu da jedu onda kada nisu gladna. Time ih odrasli uče da ne treba da čitaju signale koje im šalje sopstveno tijelo”, zaključio je Dev.

Izvor: Yumama