Odgovor počinje da se pomalja čim napustimo Zapadni svijet i pogledamo djecu u drugim kulturama.
Piše: Piter Grej, razvojni psiholog
U našoj kulturi sasvim je uobičajeno da se mala djeca bune kada ih tjeramo na spavanje. Izmišljaju razne izgovore – da nisu umorna, da su gladna, žedna, da im se sluša priča (i još jedna priča) – sve samo da bi odložili odlazak u krevet. Plaše se mraka i čudovišta ispod kreveta. Djeca koja još ne znaju da pričaju, svoj protest iskazuju plakanjem.
Otkud toliki otpor spavanju? Prije mnogo godina, čuveni bihejvjoralni psiholog Džon B. Votson utvrdio je da su tome krivi roditelji koji su razmazili djecu. Još uvijek preovlađuje takav stav i roditeljima se savjetuje da budu čvrsti i ne podlegnu dječijem moljakanju. U pitanju je, stručnjaci kažu, sukob volja iz kojeg roditelji moraju izaći kao pobjednici.
Međutim, nešto očigledno nedostaje ovom objašnjenju. Zašto djeca biraju da baš na ovom pitanju testiraju roditeljsko strpljenje? Ne bune se protiv igračaka, sunčanja, zagrljaja. Zašto se baš protive spavanju, koje je toliko dobro za njih?
Odgovor počinje da se pomalja čim napustimo Zapadni svijet i pogledamo djecu u drugim kulturama. Protivljenje spavanju je jedinstveno za kulture sa zapadnjačkim načinom života. Drugdje, djeca spavaju u istoj prostoriji i uglavnom u istoj postelji sa svojim roditeljima, i ne bune se protiv toga. Dakle, izgleda da je ono čemu se djeca protive odlazak na spavanje u osami i u mraku. Kada ljudi iz nezapadnih kultura čuju za naš običaj da djecu šaljemo na spavanje u odvojenu prostoriju, obično su šokirani. “Jadna deca!” kažu. “Kako roditelji mogu da budu tako surovi?” Najviše se tome čude lovci sakupljači, jer znaju da mala djeca ne trpe da budu ostavljena sama u mraku.
Do pre samo 10.000 godina, svi mi smo bili lovci sakupljači. Svi smo živjeli u svijetu u kome bi ostaviti dijete samo u mraku značilo obezbijediti predatorima ukusan zalogaj. Čudovišta ispod kreveta zaista su postojala, šunjala se kroz džunglu ili savanu, njuškajući oko ljudskih naseobina. Koliba od slame nije pružala zaštitu, već blizina odraslih, po mogućstvu više njih. Kroz istoriju naše vrste, plašljive bebe i mala djeca koja su plakanjem privlačila pažnju odraslih, imala su više šanse da prežive i prenesu svoje gene budućim generacijama, nego djeca koja bi mirno prihvatala svoju sudbinu. U društvima lovaca sakupljača jedino bi luda ili krajnje nemarna osoba ostavila malo dijete samo u toku noći, a na najmanji protest djeteta, neko od odraslih bi priskočio u spas.
Kada vaše dijete plače zbog toga što ste ga samog stavili na spavanje, ono ne testira snagu vaše volje! Ono iskreno strahuje za svoj život. Ono plače jer smo svi mi još uvijek po svojim genima lovci sakupljači, pa mu njegovi geni poručuju da je biti sam u mraku ravno samoubistvu.
Ovo je primjer evolutivnog raskoraka između uslova u kojima su živjeli naši preci, u vrijeme kada se formirao naš genom, i uslova u kojima mi živimo danas. Životni uslovi naših predaka bili su takvi da je samo dijete u mraku bilo u ozbiljnoj opasnosti da bude pojedeno, dok danas takva opasnost ne postoji. Kroz istoriju ljudske vrste, nijedan normalan roditelj ili rođak ili drugi odrasli član ljudske zajednice ne bi dopustio da malo dijete spava samo. Ako bi se slučajno desilo da dijete noću bude ostavljeno predaleko od odraslih, njegov plač bi ih odmah upozorio.
Danas, taj djetetov strah nam deluje iracionalno jer opasnosti više nema, pa ljudi pretpostavljaju da dijete pravi predstavu ni zbog čega. Ili, ako čitaju savjete “stručnjaka”, zaključe da dijete samo testira njihovu volju i da je razmaženo. I onda zahtjevaju od djeteta da se urazumi, umjesto da povjeruju svojoj intuiciji koja im govori da uplakano dijete želi da bude uz njih.
Šta nam je onda činiti povodom ovog evolutivnog raskoraka?
Možemo postupiti kako nam stručnjaci savjetuju i upustiti se u sukob volja, ili učiniti ono što nam geni poručuju, i pronaći neki zgodan način da dijete spava blizu nas. Davno, kada je moj sin bio mali a ja bio a postdiplomskim studijama, nisam imao tu dilemu. Živeli smo u jednosobnom stanu pa nije bilo načina da ga stavimo na spavanje u drugu sobu. Na neki način, život je jednostavniji kada si siromašan, nego kada možeš da priuštiš stan ili kuću sa više soba.
Izvor: Psychology Today
