Emocionalno vezivanje je primarna potreba čovjeka, javlja se još na samom rođenju, već prvim kontaktom sa majkom, a ostvaruje svoje aspekte kroz odnos sa roditeljima i iskustvima koja stičemo kroz sve druge odnose tokom života.
Vezanost, ljubav, privrženost su opšta emotivna stanja, ipak kod različitih ljudi se različito ispoljavaju. Iz pozicije odraslog, bar iskustveno, možemo potvrditi da je svaka veza priča za sebe, ali ipak možemo uvidjeti da postoje osobe koje lakše ostvaruju odnose, osjećaju se sigurno u ispoljavanju i pružanju ljubavi, dok neki imaju strah od vezivanja, osjećaju nesigurnost, nekima je izražena ljubomora i posesivnost, a neki čak odbacuju i negiraju da im je emocionalana bliskost potrebna.
Na odnose u odraslom dobu u velikoj mjeri utiče naš odnos sa roditeljima ili primarnim figurama privrženosti. Kroz interakciju sa njima stvaramo predstavu o sebi i o drugima, pa taj model kasnije prenosimo u partnerske, saradničke i odnose sa prijateljima.
Kako nastaje taj model? Najčešće je primarna figura privrženosti majka, za nju se prvo emocionalno vežemo. Dijete motivisano postizanjem osjećanja sigurnosti putem osmjehivanja, plača i gugutanja, kasnije puzanjem, hodanjem, praćenjem, a onda i verbalnom komunikacijom traži blizinu majke. Ponašanje djeteta izaziva reakciju majke, a njen odgovor dalje uslovljava djetetovo ponašanje. Ono prilagođava svoje ponašanje da bi dobilo pažnju, kontakt, sigurnost koji su mu neophodni za rast i razvoj. Dijete se koristi onim ponašanjem na koje je majka najresponzivnija. Na primjer, ukoliko je majka dostupna kada joj se dijete obraća lijepim rečima, mirnoćom, ono će se tim repertoarom ponašanja najviše koristiti jer mu takvu poruku o dostupnosti i sigurnosti upravo majka šalje svojim reagovanjem na njegovo ponašanje. Ako majka neodgovara na lijepo obraćanje, dijete će pokušati plačem ili vikanjem, bacanjem stvarim, možda strahom ili plašljivošću, povređivanjem sebe ili drugih, bilo kojim ponašanjem kojim će joj skrenuti pažnju i pridobiti je. Na osnovu tog iskustava dijete pravi unutrašnju sliku o sebi kao o značajnom, a i o majci kao manje ili više sigurnoj bazi. Tako formira model sebe. Njega čine očekivanja i lična uvjerenja o sebi samom. Takođe, formira i model drugih koji je skup očekivanja i vjerovanja djeteta o vjerovatnom ponašanju drugih ljudi, koliko mogu biti dostupni ukoliko od njih tražimo podršku i sigurnost, koliko vrijedi emocionalno se vezivati. Oba modela su prisutna u svim odnosima koje ostvarujemo.
Eksperimentom “Nepoznata situacija“ na velikom uzorku testirana je emocionalna vezanost djece i ustanovljene su 4 kategorije privrženosti u djetinjstvu. Eksperiment je podrazumijevao posmatranje djece i roditelja pri odvajanju i ponovnom susretu u nepoznatom prostoru. Odvajanje je podrazumijevalo da sa posmatračima roditelji ostave djecu na par minuta u prostoriji koja je opremljena igračkama, a u kojoj se nalaze prvi put. Pri odvajanju sva deca plaču, traže i dozivaju roditelje, ali ponovni susret je ono po čemu su ove privrženosti različite. Pa tako razlikujemo slijedeće kategorije:
1. Sigurna privrženost – u ovu kategoriju, na sreću, spada najveći broj dece. Pri odvajanju ona su uznemirena, ali ne pretjerano. Pri ponovnom susretu, ona trče roditelju u zagrljaj, brzo se smiruju, nastavljaju igru i istraživanje. I roditelj i dijete su zadovoljni. Njihova komunikacija je generalno topla i nježna, postoji sloboda za obostrano ispoljavanje emocija, kao i njihovo uvažavanje. Iako postoje i periodi nesigurnosti, daleko dominantniji je doživljaj dostupnosti roditelja koji na taj način gradi sigurnost djeteta, u sebe i u njih.
2. Nesigurna-izbegavajuća privženost – vrlo često ova djeca pri ponovnom susretu ne prilaze roditelju, što onda utiče na roditelja tako da ni on ne prilazi djetetu. I roditelj i dijete se osjećaju odbačeno. Iako dijete deluje spolja nezainteresovano, ono je prilično anksiozno i uzbuđeno, ali to ne pokazuje. Potrebno mu je daleko više vremena da se umiri od djeteta sa sigurnim attachment-om. Među njima nema bliskosti, roditelj izbjegava suočavanje sa djetetovim emocijama, posebno onim bolnim. Pošto iskustvom stvara osećaj da na roditelja ne može uvijek da računa, dijete se ponaša kao da mu on baš i nije potreban.
3. Nesigurna-ambivalentna privrženost – ovde djeca prave priličnu gužvu pri odvajanju. Ona se “lijepe” za roditelja, pokušavaju na sve načine da spriječe odvajanje, a kada roditelj ode, ostaju kod vrata plačući za njim. Kada se vrati, dijete traži da bude u naručju, ne želi više da se igra, želi da bude u zagrljaju, ali istovremeno i bjesno odguruje roditelja od sebe. Sada roditelj pokušava na sve načine da smiri dijete, ali mu ne uspijeva. Ovakav odnos djeluje kao previše blizak, ali zapravo, iako posvećeni staranju, roditelji su emotivno nedostupni, pa se dijete ponaša zahtjevno, bebasto, kontrolišuće, čak i ucjenjivački, kako bi ih držalo u blizini.
4. Nesigurna-dezorganizovana privrženost – kod ove djece je primjećeno da oni baš i nemaju neku organizovanu strategiju kako će spriječiti roditelja da ode ili kako će ga dočekati. Ona mogu biti potpuno “hladna“ u obje situacije, mogu da se zalete roditelju u zagrljaj a onda, prije samog približavanja, da se okrenu i odu. U prisustvu roditelja na njihovom licu se može vidjeti strah, baš kao da ne znaju šta mogu očekivati, možda udarac, možda grubu riječ. Nažalost, ova djeca su prilično traumatizovana (npr. deca alkoholičara), često i zlostavljanja, a sigurno potpuno emotivno zanemarena, zastrašena.
Kao što vidimo, na dječiju emotivnu vezanost utiče ponašanje roditelja i njihov uzajamni odnos. Medjutim, nijedna od ovih privrženosti nije nepromjenljiva. Kroz život dolazi do mnogih očekivanih i neočekivanih dešavanja, pa tako kod djece sa sigurnom bazom, ukoliko se u porodici ili na ličnom planu desi neki gubitak, bolest ili tragedija, nešto što na duže vreme može emotivno iscrpljivati, može preovladati nesigurna privrženost. A sa druge strane, kod djece sa nesigurnim bazama, ukoliko u okruženju postoji osoba (baka, učiteljica, trener, prijatelj…) na koju se mogu osloniti, koja pruža podršku i emotivno je dostupna, djeca uz njih mogu steći sigurnost.
Ali šta je to što odrasle čini emotivno dostupnim, sposobnim za adekvatno emotivno vezivanje? Odnos sa roditeljima i iskustva u partnerskim i drugim odnosima. Njihov stav o emotivnom vezivanju. AAI upitnikom (Adult Attachment Interview) odrasli se intervjuišu o svojim iskustvima emotivnog vezivanja u djetinjstvu. Ispituje se šta se dešavalo kada su bili uznemireni kao djeca, da li su im roditelji prijetili, da li su se osjećali odbačenim, da li je bilo gubitaka ili odvajanja, da li su ta iskustva iz djetinjstva uticala na njihovu ličnost kada su odrasli…a najbitnije – od njih se traži da sa pet pridjeva opišu svakog od roditelja, a zatim da opišu neku situaciju koja ilustruje svaki od pridjeva. Na primjer, ukoliko osoba opiše svoju majku kao “brižnu” i potom navede situciju u kojoj je bolesno i kako je majka bila uz njega uz puno ljubavi, milovala ga i činila sve što je potrebno da što prije ozdravi, onda to nudi uverljivost o sigurnoj bazi. Ali, ukoliko osoba majku opiše kao “brižnu”, a onda kaže da kada se kao dijete povredila u igri nije smjela da joj kaže jer bi bila bjesna, to negira koherentnost priče i ukazuje na nesigurnu privrženost. Takav roditelj izbjegava da ponovo proživi bilo koje svoje bolno iskustvo, zaboravljajući ga ili izbjegavajući da saosjeća sa svojim detetom kada je ono u sličnoj situaciji. To čini na način što se od djeteta fizički ili emotivno udaljava. Cijena je gubitak osjećajne brige za dijete kada je ona potrebna, ne ponašaju se u skladu sa aktuelnim potrebama djeteta, već se vode svojim iskustvom. Na osnovu ovog ispitivanja razlikuju se 4 stila emotivnog vezivanja kod odraslih, opisana kroz roditeljski odnos i kroz partnerske veze. Tako razlikujemo:
1. Sigurni/autonomni stil emotivnog vezivanja odraslih – odrasli iz ove kategorije prepoznaju činjenicu da je emotivno vezivanje veoma važno. Lično iskustvo iz svog djetinjstva otvoreno i uravnoteženo opisuju, imaju doživljaj prihvaćenosti i sigurnosti u sebe. Kao roditelji sposobni su da prikladno odgovore potrebama djeteta kroz toplinu u kontaktu, poverenje i ljubav. U partnerskim odnosima takođe se sigurno emocionalno vezuju jer, imajući izgrađen osjećaj sopstvene vrijednosti, uživaju u ostvarivanju bliskosti i intimnih odnosa, dobro balansirajući između lične autonomije i pripadanja partneru. Ne strahuju da će biti povređeni, vjeruju i sebi i partneru, a glavna karkteristika je da imaju pozitivnu sliku o sebu i pozitivnu sliku o drugima.
2. Nesigurno-izbegavajući stil emotivnog vezivanja odraslih – odrasli koji imaju ovu vrstu emotivne vezanosti često idealizuju svoje roditelje, a onda kroz priču negiraju sve što su o njima rekli. Često zaboravljaju dosta činjenica u njima bitnim pričama iz djetinjstva, a sve u korist izbjegavanja stupanja u kontakt sa bolnim iskustvima. Na osnovu toga, razvijaju strategiju izbjegavanja kojom se brane od emotivnih izliva, negiraju značaj emotivnog vezivanja, a sve u svrhu sprječavanja da budu odbačeni. Kao roditelji emotivno i fizički su udaljeni. Održavaju za njih neugrožavajuću emotivnu razdaljinu, ne uče dijete da ispituje sopstvena osjećanja i intimnost. Djetetu ne ukazuju osjećajnu brigu, uskraćuju ga za toplinu i nježnosti. Njihova djeca iako djeluju nezavisno, u biti svojoj su neprilagodljiva. U partnerskim odnosima najčešće ostvaruju površne veze, izbjegavaju bliskost, naglašavaju koliko uživaju u svojoj nezavisnosti. Prepoznaćete ih među onima koji slave slobodu i vjeruju da veza guši, koji često mijenjaju partnere ili u potpunosti odustaju od veza. U osnovi leži strah od odbacivanja i emotivnih rizika koje intimnost i bliskost nose. Njih karakteriše pozitivna slika o sebi ali negativna o drugim ljudima.
3. Nesigurno-prokupirani stil emotivnog vezivanja odraslih – to su osobe koje su izuzetno opširne u prepričavanju događaja iz svog djetinjstava, sa težnjom da idealizuju svoje roditelje. Međutim, njihova priča nije koherentna jer uz mnoštvo pozitivnih priča istovremeno se javlja i ljutnja prema roditeljima. Zarobljeni su u nerazrješenim konfliktima, nagomilani bjes ih blokira u emotivnim vezama. Kao roditelji često se ponašaju tako da se dopadnu djeci, bore se za njihovu naklonost i pažnju. Dosta komuniciraju, ali bez suštinske razmjene jer se vode pretpostavkama i ličnim iskustvom, čitanjem misli i kontrolom. Na taj način pokušavaju da spriječe separaciju, ali nažalost upravo to vodi ka tome da ih u nekom momentu dijete odbaci. Tada vrlo često prijete djeci napuštanjem, neadekvatnim pokušajem da ponovo približe dijete sebi. U partnerskim odnosima ove osobe ostvaruju zavisničke veze. S’ obzirom da imaju dubok osećaj inferiornosti, vezivanjem za partnera uspostavljaju osećaj sopstvene vrijednosti. Svaka situacija koja je i najmanja pretnja vezi, doživljava se kao mogućnost gubitka voljene osobe, a samim tim i gubitka slike o sebi kao osobi koja vrijedi, pa se iz te ugroženosti javlja ljubomora i posesivnost. Kako bi prikrila od partnera svoj doživljaj bezvrijednosti, pribjegava samo onim postupanjima koji će je pokazati u pozitivnom svjetlu. Kako to sprječava mogućnost razmjene intime, bliskosti i iskrenih emocija, javlja se niz partnerskih problema, a osoba se osjeća usamljeno i otuđeno. Jasno je da njih karakteriše negativna slika o sebi a pozitivna o drugima.
4. Nesigurno-dezorganizovani stil emotivnog vezivanja odraslih – ove osobe imaju potrebu za emocionalnim vezivanjem, ali istovremeno imaju i strah od vezivanja. Njihovo iskustvo u odrastanju je obilježeno traumama, gubicima, zlostavljanjem, vrlo često neprežaljenjim i nerazrješenim. Vjeruju da bliskost sa sobom nosi bol i povrjeđivanje, od drugih očekuju samo loše. Kao roditelji su nekompetentni. Prema djeci se ponašaju u skladu sa svojim iskustvom a ne sa djetetovim potrebama. Najčešće gube dijete iz vida ili ga pak, ubacuju u scenario svoje drame iz prošlosti. Njihovo ponašanje je nepredvidivo, pa je dijete onemogućeno da razvije emopcionalnu sigurnost. U partnerskim odnosima su vrlo haotične, mada i veoma rijetko stupaju u veze. Uvjerene su da upuštanjem u vezu rizikuju da budu povrijeđene i odbačene. Sabotiraju sebe odričući se šanse da steknu ljubav u životu tako što biraju one partnere koji su im nedostupni. One koji njih žele odbacuju, a teže na sve načine da pridobiju one koji njih neće. Ako u tome uspiju i stupe u vezu sa onim koga su toliko željele, počinju da se osjećaju ravnodušno, razočarano, nezainteresovano i prekidaju vezu. Kako loše misle o sebi, a i od drugih očekuju samo loše, njih karakteriše negativna slika o sebi i negativna slika o drugim ljudima.
I mada čitajući ovaj tekst možete steći utisak da je prepoznavanjem u nekoj od ovih kategorija vaša sudbina ili sudbina vašeg djeteta zapečaćena – nije tako! Skloni smo da biramo one situacije koje potvrđuju naša očekivanja i tako ostajemo zarobljeni u pričama koje nisu funkcionalne. Ali otvaranjem prostora za nova, pozitivana iskustava pružamo mogućnost za promjenu. Takva iskustva se zovu korektivna iskustva. Ona nas mijenjaju jer iskustvom sebe kao osobe koja je uspjela da adekvatno razrješi negativna iskustva svog odrastanja, da svoja loša iskustva iz prethodnih partnerskih veza ne prenosi u novu vezu, da sebe upozna, prihavti i zavoli baš onakvu kakva jeste, dobar je put ka ostvarenju onoga što zovemo sigurni tip emotivnog vezivanja.
