Poznata vam je ova situacija: pričate sa prijateljicom, ili ste u nekom društvu, a mali sin, ili ćerkica vas vuku za rukav i prekidaju vaš razgovor....
Možemo ih razumjeti: kod djece se dešava toliko toga što je važno da sa vama podjele. Ali, kod jedne prijateljice uočila sam genijalan način.
Sjedile smo kod nje i pile kahvu, kada je njen petogodisnji sin dotrčao i htio je nešto reći.
Umjesto, da prekida naš razgovor, on je, jednostavno, stavio ruku na njenu ruku, i počeo da čeka. Ona je, takođe, stavila svoju ruku povrh njegove, i nastavila razgovor sa mnom.
Misao je bila završena, i moja prijateljica se okrenula prema djetetu.
Bila sam oduševljena. Tako jednostavno, tako nježno. Ovaj gest je bio pun poštovanja. Dječaku je trebalo nekoliko sekundi čekanja da majka završi rečenicu, poslje čega je ona svu svoju pažnju obratila na njega.
Ispričala sam ovo svom suprugu, i odmah smo usvojili ovu tehniku.
Objasnili smo djeci, ako treba nešto da kažu, a neko već priča, oni, jednostavno, treba da stave svoju ruku na našu i malo sačekaju. Minimum vremena i malo prakse, i djeca su prestala da nas prekidaju.
I ne treba grubih fraza poput: „Ne mješaj se u razgovor“ ili „Ne upadaj u riječ!“
Samo lagahni dodir ruke.
I ništa više, a tako mnogo!
