Profesor Svetomir Bojanin, dječji psihijatar, poznat je široj javnosti kao autor knjige "Škola kao bolest" u kojoj je prvi argumentovano otvorio bolna pitanja neprikladnog odnosa savremene škole prema mentalnom zdravlju djece i omladine koja ih pohađa.
Kasnije u knjizi "Tajna škole", kao odgovor na prethodno postavljena pitanja, predstavlja široj javnosti model – školu kakva bi ona trebala da bude, kao i cjelovitu analizu stanja u savremenom, prije svega domaćem, školstvu. Ostao je aktivan i nakon završetka radnog vijeka na Beogradskom univerzitetu i Institutu za mentalno zdravlje u Beogradu, pa je u poslednjih nekoliko godina objavljeno više njegovih knjiga, a zapaženi su i njegovi javni nastupi.
Na Aranđelovdan 2016. godine, imao sam čast da razgovaram sa profesorom Bojaninom o uzorima, identitetu, drugarstvu, učenju, ljubavi i drugim pitanjima koje odrastanje postavlja djeci, kao i njihovim roditeljima.
Profesore, kako vas je ponašanje vaših roditelja prema vama definisalo kao roditelja?
Dok sam došao do uloge roditelja prošlo je 36 godina. Bio sam sav pometen od svih tih psihijatrijskih teorija koje su besmislene uglavnom, pa sam se jedva izvukao od svih tih “Frojdova i Jungova” i trebalo mi je vrijeme, a sve je to uticalo na moj odnos sa djetetom. Imao sam neki strah da moram stalno da učim i radim i da drugo ništa ne znam… I ja sam štošta učio, ali nisam primjenjivao, živio sam kako su moji živjeli, živio sam po imitaciji mog oca i majke.
Kad god me pozovu da držim predavanje i da poučavam nekog kako se ponašati sa djecom ili rješavati psihijatrijske probleme, uvek sam u strahu od dvije velike opasnosti. Od jedne neistine da je život već prošao i da kada nešto ne ide treba pogledati knjige starostavne da vidimo kako bi to riješili. Malo mi je u tim knjigama “starostavnim” o “staroistinama”, ali i o ostalim istinama.
Druga opasnost je da se povedem za tim da je novo samim tim što je novo i vrijedno. Niko ne istražuje ono što je jedino moguće, tj. istinu o životu. Istina o životu je ono što smo i pričali “Upoznaj samoga sebe”.
Povremeno sevnu istine o životu, znamo i sretnemo ih, ali ih ne koristimo. Uzmimo na primjer Komenskog. On je bio značajan vladika u Husitskoj državi u 17. vijeku. Habzburgovci rasele Čehe po Evropi. U Holandiji su, recimo, imali veliku koloniju. I taj vladika češki obilazi koloniju i vidi da se djeca gube, da se narod gubi u svom identitetu u svojim osnovnim kulturološkim obrascima. I tada pokušava da napravi tzv. pansofiju (svemudrost) kojoj će da uči djecu češku, da se deca drže ljudskog u tom svom civilizacijskom napredovanju.
Ta knjiga je napisana 1628. godine za učitelje Čehe, da spasavaju identitet češkog naroda koji je u rasijanju. A onda je to ispalo toliko sjajno da se 1638. prevodi na latinski i to postane velika didaktika koja se i danas studira. Tu imate naravno opterećenje vremena, ali on je dao nekoliko fantastičnih stvari.
Rekao je da djeci ne treba davati ništa previše, niti ništa prebrzo, da bi naučili. Ništa što ona ne vole i što ne razumiju. I kada neko ne zna ta pravila onda on pada na ispitu učiteljskom, na pedagogiji…
I kad taj pedagog danas dođe u školu niko ga više ne pita šta je sa tim, nemoj previše, nemoj previše, vidi šta djeca vole i vidi da li to mogu njihove godine. To više niko ne zahtjeva pa sam čak i čuo prije neki dan kako neki profesor iz srednje škole kaže kako je odzvonilo Komenskom. Ne da nije odzvonilo, nego se Komenski još nije ni rodio! Nije to što je novo odmah i dobro, nego je dobro ono što je dobro. Istina je to što je istina, bilo Sokratova istina, bilo istina Komenskog.
Upoznaj samoga sebe. Ta Sokratova tvrdnja i danas je poslednja istina koju znamo o čovjeku. Upoznati sebe, dakle, pa onda ući u ulogu tate ili mame.
U današnje vrijeme u ponudi je na hiljade pravaca roditeljstva, od kojih onima koji tek stupaju na taj put, može samo da bude loše. Kako da budemo sigurni da postupamo ispravno, naravno prvo kao roditelji, a onda i u ostalim sferama života?
Jednog dana, jednom čovjeku, ne znamo kako i zašto, došlo je da uzme u ruke dleto i čekić, i u kamen ureže: “Upoznaj samog sebe”.
Upoznaj samog sebe – ja sam doživeo kao nekakakv usklik. I sad ima taj razgovor sa sinom, njegovim sinom. On nije uzeo prut, pa da tog adolescenta uči redu. I nije mu rekao: “Ja sam tvoj tata i ja znam kako treba živjeti, mene treba da slušaš”. I nije se bavio autoritetom niti autoritarnošću, nego je jednostavno pričao sa njim o životu. Onda su naišli na temu da pričaju kakvi sve ljudi postoje. Ima svakojakih ljudi, ali ima i dobrih ljudi.
Ti dobri ljudi, po čemu su oni dobri? Po čemu je pošten čovjek pošten? Pa pošten čovek je po tome pošten zato što vraća dugove. Ono što duguje on vrati na vrijeme. Prema tome, zaključak bi bio da čovjek nosi u sebi vrlinu koja mu je data, mogućnost vrline, i ako se ponaša tako da se njegova vrlina poklapa sa onim što on radi, on je zadovoljan i srećan. Ako se ne poklapa vrlina sa onim što on radi,tu počinje zlo, konflikti, nesreća.
Ta Sokratova tvrdnja i danas je poslednja istina koju znamo o čovjeku.
I sada imate priču – ljudi koji svako u svojoj ruci drži po kamen, bludnica koju treba kamenovati i Hristos, i čekaju da se zadovolji pravda. On kaže da prvi baci ko je bez greha. I oni spuštaju kamenje, razišli se, i on ostaje sa onom ženom. A ona kaže: “Šta sad da radim”. A On kaže: “Idi i ne griješi više.”
Roditelj se djetetu uvek nudi!
Ni grmljavine, ni smrti, ni partijske kazne, ništa od zla koje mi svaki dan vidimo u našim nadmudrivanjima i poslovima. Šta se tu događa, šta je to s tim: idi bez grijeha. On nama govori u stvari da mi treba da smo stalno na osmatračnici.
Da li ovo što ja vama govorim ide iz moje neke sujete, da se pokažem pametnim, ili iz toga da se nađemo nekako u dogovoru o životu o onom što pričamo. Da li mi razgovaramo sa drugima da bi nešto čuli što ne znamo ili nismo znali, da li mi idemo u dijalog iz ravnoteže i da tu ravnotežu podignemo na viši nivo, ili idemo da mu dokažemo da sam ja u pravu.
I ostalo je to da upoznamo sebe, da spoznamo šta osjećamo, šta smo, i ako iz te pozicije budemo mame i tate onda je sve u redu.
Na kampovima koje pravimo, mi izbjegavamo suvišnu priču i biramo takve aktivnosti da djeca jednostavno što više materije sama “pokupe” iz ponašanja odraslih.
Šta možete da nam kažete o vaspitanju primerom?
To što vi radite sa vašim kampovima to je jako lijepo. Jako lijepo i zbog toga što sada imate jednu drugu vrstu problema. Mi znamo da dijete nije prohodalo iz radne navike, nije progovorilo iz radne navike, nego od sebe jer se trudilo, otimalo. Sjećam se sebe kada sam gledao svoju djecu oni su uvijek radili ono što ne mogu i taman savladaju to nešto, a onda kreću opet nešto što ne mogu. Dakle dijete ima potrebu da bude kao mi, ono ima potrebu da govori kao mi, njega podiže imitacija nas odraslih ako nas voli.
E sad i taj tata i ta mama moraju znati da kada su sa djetetom oni se uvek djetetu nude i da nije samo vreme zabave i valjanja po tepihu to kad mi vaspitavamo djecu, nego vaspitavamo djecu i kada sjedimo ispred televizora i onda kada vi kao tata popravite česmu, a ono malo od dvije godine uz vas, pa mu kažete dodaj mi onaj šraf ili čekić, pa mu kažete “Odličan si”.
Ili mame… znam jednu malu Milenu, ona stane pored majke dok ova pere sudove, i kao i ona pere, više smeta i nešto brlja. I majci kažu “skloni je da ti ne smeta”, a ova kaže “Neka je. Nek’ se uči”. Treba ih pustiti da se uče. Dakle imitacija na nižem uzrastu je osnovno pedagoško i vaspitno sredstvo. Mama kaže djetetu idi spremi igračke, ono neće, a kad ona kaže djetetu za brlog od igračaka “Idem ja da pokupim velike igračke, a ti male”, dijete odmah kreće da joj pomogne.
Naš je cilj ne da bude red, nego da dijete zna za red.
A mi smo lukavi pa kažemo hajde da se igramo, da igrom dođemo dao cilja i da tako podižemo našu djecu. To je identifikacija, pa umesto da mama kaže “Idi napravi red”, treba da kaže “Hajde zajedno ćemo da napravimo red.”
Marija Montesori to fenomenalno je kazala još pre 100 godina (a mi za to kao da nikad čuli nismo). Ili dijete ima pismeni, pa dobije jedinicu, znači idemo u klasifikovanje. Ne klasifikovanje, ne ordenje ni unapređivanje, već život i otkrivanje tajne.
Kad dijete otkrije da se tu i tu zabunilo, i da nije dobilo zbog toga ni šamar ni jedinicu, nego su popravili on i učiteljica ili roditelj zajedno to, pa će sutra drugo, pa treće. I kad ide iz toga “hajdemo zajedno” da naučimo, da uradimo, da napravimo, to je onaj poziv koji prati simbiozu roditelja i djeteta, a onda se ta simbioza postepeno razgrađuje pa postajemo ja, Pera, Steva, Mira i svako ima neku svoju individualnost. Tako se i ta simbioza razgrađuje, ali se zdravo i postepeno razgrađuje, ne puca, a mi se zdravo razvijamo.
Ono što su vaši skupovi, to mi se od prve sviđa zato što djeca gledaju kako tate rade. I kako rade u kući, ali to sada da tate ne rade u kući, a da samo mame rade u kući, to je jedan mit. Ako su dobri drugovi, tata i mama, to se neće dogoditi.
Djeluje da danas u školi nema drugarstva kao nekad, i da se to nekako tendenciozno nameće takmičarskim mentalitetom.
Drugarstvo i prijateljstvo je postalo smešno među djecom, ne dobija se za to ni ocjena ni nagrada, nego sprdnja, ”Eno onaj pomaže onoj budali, biće isti ko on”. Znači osnovni problem, da bi tate i mame bili dobri prijatelji i dobri drugovi, je da se drugarstvo i prijateljstvo njeguju u školi. Mi idemo na seksualno vaspitanje i pravimo od toga jedan skandal. Niko to seksualno vaspitanje ne odbacuje i ne negira, ali šta je seksualno vaspitanje za djevojčice ili dječake? Pa to da dječaci igraju fudbal, a djevojčice balet. To je razlika, a to je isto i zašto se djevojčice do nekih godina ne bi družile sa dječacima i bile drugovi sa njima, i pričali o drugarstvu i svi bili požrtvovani jedno za drugo.
Da zajedno rješavaju neke probleme, a poslije kad oni sami ispune kapacitete i ćelije drugarstvom, onda će doći i ta polna zrelost oko jedanaeste dvanaeste godine. I onda polako i postepeno idemo u seksualno vaspitanje. I tu se prijatelji i drugovi seksualno vaspitavaju, a ne neprijatelji i protivnici i ko će koga od prvog ili nultog dana. U tome je veliki problem.
Još je Jung govorio da je vrlo opasno u nevrijeme bilo šta učiti djecu. Ne možete dijete u 5 godini da učite da drži pištolj ili učiti seksualnosti – kao u ovom filmu koji sam gledao nedavno o jednom školskom izletu na Mlavu, gde su učili djecu kako se ljubi u usta, i to djecu sa 7 godina, to je pervezno i odvratno.
Prvi zadatak oca je da mamu učini sigurnom u ljubav koja je jedan od stubova toga malog života.
Da li se razlikuje uloga majke i oca u životima djece?
To sve zavisi od ličnosti majke i oca. Imate i muške majke, imate i nježne tate. Sve u svemu, onaj klasični princip je da estetika ide iz majke, a etika, hrabrost, snaga, ide od tate. E sad pošto smo mi u civilizaciji kada nema toliko razlike između lovca i kuvarice, taj nivo identifikacije je možda sad tu manje važan, ali u svojoj suštini djete ima potrebu da bude privrženo, do treće četvrte godine ide uz vas. Tu je mama ta koja je važnija, ono je iz njenih ruku izraslo i ono se vraća u njene ruke. To nema nikakve veze sa seksualnošću i sa polom to su gluposti, već je ono izašlo iz tijela majke. To tijelo je bilo djetetov zagrljaj i onda je glas majke bio tu, a onda polako ulazi neko drugi. To je otac i njegov prvi zadatak je da mamu učini sigurnom u tu ljubav koja je jedan od stubova toga malog života. To je zadatak roditelja jer svi mi i muški i ženski imamo potrebu da budemo u sigurnom, i svako dijete ima potrebu da je voljeno i da bude neko nekom.
Ali jednog dana vršnjaci postanu uticajniji nego roditelji?
Da, vršnjačka grupa je kasnije važnija za dijete nego roditelj. Do treće godine je važnija porodica. Identiteti su veoma važna stvar. Jedan Mirko i Milena, on pet godina, ona nešto mlađa, došli su kod nas da spavaju, da bi se njihov tata odmorio jer noću trebaju putovati na more. Uveče ih moja supruga vodi da spavaju, a mali Mirko ide sa njom pa joj kaže “Ali mi nismo vaši, mi smo mamini i tatini”. Djetetu je bitno da se identifikuje sa porodicom. Sve ide iz porodice – osmijesi, pogledi, fizionomija i ostalo što ide uz to.
Svako dijete ima potrebu da je voljeno i da bude neko nekom.
Ali posle treće godine dijete se interesuje za vanporodičnu sredinu, drugove… i uči se druženju i igri sa drugarima. U parku baka izvede malog od četiri godine i on se uvijek potuče sa djecom, ali jedva čeka da ponovo izađe, jer on voli djecu. On bi ih zagrlio kad se onome drugom ne grli i treba vremena dok se ne nauče kako se to voli, kako se to druži.
Sa četiri godine dijete se identifikuje sa sredinom oko sebe i tu ono bira. Ja mislim da je vrlo bitno da dijete zna šta je lijepo, a šta ružno, u petoj, šestoj godini da zna da je muško ili žensko, i da se vole jer su drugovi, nisu muž i žena (ono kako se djeca igraju muž i žena mačka pečena) nego drugovi. Iz toga se mi polako identifikujemo sa sebi srodnim pa ćemo i sa tatom i sa mamom. Ako su mama i tata srodni, važno je da djeca budu sa mamom i tatom da se ne bi srodili sa dadiljom, crtaćima, u moje vreme kaubojima i indijancima ako tata nije bio dovoljno junački tip…
Važno je da dijete zna šta je ružno, a šta je lijepo, šta je dobro, šta nije dobro, šta je prijatno, šta je neprijatno pec pec, šta se može jesti i voljeti, a šta se može voleti na drugi način. I kada smo definisali šta je dobro, a šta loše, u šestoj sedmoj godina se javlja logičko mišljenje i sve se stavlja na svoje mjesto. To se dešava mimo nas, i u džungli, i u školi i na fakultetu… Što smo mi prije ispratili tu identifikaciju i diferencijaciju emocija i djeteta na dijete, i čovjeka na čovjeka, to ćemo biti zreliji u svojim ponašanjima i seksualnim i socijalnim i svim ostalim.
Uvijek je bitno imati muški identifikacioni uzor, da može dijete uz njega da se usplete.
Kakvo je bilo vaše djetinjstvo i odnos sa vašim ocem?
Moj otac je bio trgovac. Mladost je proveo u austrougarskoj vojsci, pa se poslije bavio politikom. Delovao je nekako hladno, ali kad sam bolestan znao je da bude vrlo topao. Kada smo išli na more ili negdje ja sam volio ići svugda pored njega, i to mu nije smetalo, nego je i pričao o tome. Imao sam neku distancu, ali sam mu se izdaleka divio.
On je uvijek bio nešto važan za okolinu. Imali smo neku nježnost koja nije bila svakodnevna nego kad treba. Sa druge strane imao sam jednog rođaka kojem je mati umrla na porođaju, on je prosto obožavao tatu.
Možemo da primjetimo da očevi više odsustvuju zbog posla od kuće. Kako taj nedostatak djeluje na dječake i djevojčice?
Uvijek deluje kao nedostatak, ali očekuje se da uvek postoji neki ujak, stric, neki djed koji je čvrst i uvijek je bitno da imamo taj muški identifikacioni uzor. Da može dijete uz njega da se usplete. Može i uz komšiju ako je neki dobar susjed sa nama. Mi smo imali u porodici jednog čika Acu, koji je bio jak i krupan, divan jedan čovjek, i kad dođe čika Aca sva djeca su uz njega, on je bio autoritet. Treba imati taj autoritet, jer mi smo zajedno i u svečanim prilikama i u pidžami i u najvećoj privatnosti. Zajedno smo i u našim neraspoloženjima, pa i mi smo ljudi, nismo mi nikakvi vaspitači. A taj naš prijatelj kome se mi svi divimo, njemu se prirodno i djeca dive. I to dođe uvijek kako treba. Tako da je važno je da se porodice druže, da postoje tate koje će povesti petoro-šestoro djece u prirodu i mame koje se igraju sa pet-šest djevojčica, da postoje identifikacioni uzori koji privlače dijete. I naravno da ih nećemo gurati ni u jednom ni u drugom smjeru, ali ih nećemo ni ometati.
Hvala vam puno.
Ma hvala vama.
Mnogo mi je žao što nismo ovako pričali prije nego što sam postao roditelj,sigurno bih bio mnogo bolji.
A nemojte to. Nemojte biti najbolji! Nemojte biti vukovci i nemojte biti najbolji, već budite to što jeste. Vi imate kvalitete. Dozvolite da ne budete apsolutno pravedni. I nemojte biti najbolji roditelj, budite čovjek normalan.
(Izvor: zelenaucionica.com / Za portal Prvi put s ocem, Mirko Mitrović)
