“Odavno već namjeravam da podijelim s vama svoja zapažanja o mogućim posljedicama intenzivnog korištenja u najranijem uzrastu raznih uređaja s ekranima: televizora, kompjutera, tableta, smartfona”, prenose “Detinjarije“…
Odmah da se ogradim i kažem da ovdje iznosim samo svoja zapažanja na osnovu iskustva. Može se to razumjeti kao zastrašivanje iz neznanja – i to sam imao prilike da čujem. Ipak, čini mi se da se sve uklapa i polako dolazi na svoje mjesto…
Posao mi nalaže da se svakodnevno susrećem sa djecom sa manjim ili većim smetnjama u razvoju. Već pet godina se po pravilu susrećem sa istim problemom – djecom koja u prosjeku sa tri godine praktično ne govore. Ponašanje te djece slično je ponašanju djece s autizmom. Zajedničko im je to što su im, kada su imala oko godinu dana, dati smartfoni odnosno tableti.
Ta djeca praktično sve slobodno vrijeme provode s tim uređajima, bukvalno žive u njima. Od toga strada facijalna ekspresija (mimika lica), usmjeravanje pogleda (kontakt očima), i emotivna sfera. Pokušaj da od djeteta uzmete uređaj, kod njega izaziva krajnje negodovanje i agresiju. Govor se po pravilu nije razvio ili je rudimentaran.
Komunikacija s okolinom, s realnim svijetom očigledno je loša… Znajući koliko je lahko pomiješati uzrok i posljedicu, ne isključujem da su neka od te djece načelno autistična, a da je preokupacija gedžetima jednostavno jedna od varijanti stereotipnog ponašanja… Ipak, slijedi jedna od kratkih priča.
Djevojčica, 1 godina i 3 mjeseca, živi u New Yorku. Pažnju je privuklo to što se ne odaziva i ne reaguje na verbalne zahtjeve. Nema razvijenu adekvatnu mimiku i gestikulaciju. Nekoliko mjeseci ranije nije bilo tako loše. Dijete je tapšalo, mahalo pa-pa. Specijalisti su posumnjali na poremećaj iz autističnog spektra…
Dobio sam veliki broj video-snimaka s epizodama iz života djeteta. Sve je počelo oko 7.-8. mjeseca kada je dijete počelo da jede u stolici za hranjenje, ispred uključenog televizora. Idemo dalje: sa godinu dana, djevojčica je praktično sve slobodno vrijeme provodila ispred nekakvog ekrana. Roditelji su poslušali moj savjet i sve gedžete su sklonili od djeteta. Očekivano, prvih dana primjetili su kod devojčice razdražljivost, histeričnost i agresivnost, bilo ju je teško nahraniti.
Ali… Vratili su se kontakt očima i pokazivanje rukom! Krenuli su na terapiju. Razumijem kolebljivost i subjektivnost procjene date na daljinu… Ali, svejedno ne prestajem da se pitam: da li je moguće da se u “spektru” naiđe na situacije s mehanizmom koji bi se mogao okarakterisati kao “pseudoautizam”? (Nisam siguran da je termin ispravan, naišao sam na njega kod Čarlsa Njokiktjiena…)”
Odmah da se ogradim i kažem da ovdje iznosim samo svoja zapažanja na osnovu iskustva. Može se to razumjeti kao zastrašivanje iz neznanja – i to sam imao prilike da čujem. Ipak, čini mi se da se sve uklapa i polako dolazi na svoje mjesto…
Posao mi nalaže da se svakodnevno susrećem sa djecom sa manjim ili većim smetnjama u razvoju. Već pet godina se po pravilu susrećem sa istim problemom – djecom koja u prosjeku sa tri godine praktično ne govore. Ponašanje te djece slično je ponašanju djece s autizmom. Zajedničko im je to što su im, kada su imala oko godinu dana, dati smartfoni odnosno tableti.
Ta djeca praktično sve slobodno vrijeme provode s tim uređajima, bukvalno žive u njima. Od toga strada facijalna ekspresija (mimika lica), usmjeravanje pogleda (kontakt očima), i emotivna sfera. Pokušaj da od djeteta uzmete uređaj, kod njega izaziva krajnje negodovanje i agresiju. Govor se po pravilu nije razvio ili je rudimentaran.
Komunikacija s okolinom, s realnim svijetom očigledno je loša… Znajući koliko je lahko pomiješati uzrok i posljedicu, ne isključujem da su neka od te djece načelno autistična, a da je preokupacija gedžetima jednostavno jedna od varijanti stereotipnog ponašanja… Ipak, slijedi jedna od kratkih priča.
Djevojčica, 1 godina i 3 mjeseca, živi u New Yorku. Pažnju je privuklo to što se ne odaziva i ne reaguje na verbalne zahtjeve. Nema razvijenu adekvatnu mimiku i gestikulaciju. Nekoliko mjeseci ranije nije bilo tako loše. Dijete je tapšalo, mahalo pa-pa. Specijalisti su posumnjali na poremećaj iz autističnog spektra…
Dobio sam veliki broj video-snimaka s epizodama iz života djeteta. Sve je počelo oko 7.-8. mjeseca kada je dijete počelo da jede u stolici za hranjenje, ispred uključenog televizora. Idemo dalje: sa godinu dana, djevojčica je praktično sve slobodno vrijeme provodila ispred nekakvog ekrana. Roditelji su poslušali moj savjet i sve gedžete su sklonili od djeteta. Očekivano, prvih dana primjetili su kod devojčice razdražljivost, histeričnost i agresivnost, bilo ju je teško nahraniti.
Ali… Vratili su se kontakt očima i pokazivanje rukom! Krenuli su na terapiju. Razumijem kolebljivost i subjektivnost procjene date na daljinu… Ali, svejedno ne prestajem da se pitam: da li je moguće da se u “spektru” naiđe na situacije s mehanizmom koji bi se mogao okarakterisati kao “pseudoautizam”? (Nisam siguran da je termin ispravan, naišao sam na njega kod Čarlsa Njokiktjiena…)”
Autor teksta:
Oleg Korenj, dječji neurolog iz Novosibirska (https://www.zdravitsa.ru/specialists/76)
Srodan članak i na http://metro.co.uk/2015/04/25/smartphones-are-making-children-borderline-autistic-expert-says-5166867/
Srodan članak i na http://metro.co.uk/2015/04/25/smartphones-are-making-children-borderline-autistic-expert-says-5166867/
