Zašto je važno znati oprostiti?

Prije oprosta, odnosno razloga za oprost, dogodilo se nešto ružno.Netko je nekoga uvrijedio. Netko nije ispunio svoje obećanje. Netko je nekoga ozlijedio. Netko je nekome nešto ukrao, ugurao se preko reda.

Netko je nekome preoteo mjesto, ženu, muža, stan, kuću, posjed, prijatelja... Netko je nekome otrovao psa, zapalio šumu, probušio gumu. Netko je nekoga pobijedio u sportu tako što je varao, preoteo dobrog igrača, potplatio suca…. Netko je nekome ugrozio život, ozlijedio u prometnoj nezgodi, oduzeo život neke drage osobe. 
Što sve ljudi jedni drugima ne učine! I što sve poslije toga moraju oprostiti! 

Ako se oprosti – nema osvete. Smanjuju se razlozi za osvetu, za osjećaj povrijeđenosti, ljutnje, nezadovoljstva, mržnje i drugih negativnih emocija. Ako se osvetimo – tada ona druga strana ima istu dilemu: oprostiti ili se osvetiti. Ako se izabere osveta, povećava se količina lošeg raspoloženja i ubrzo ćemo se naći pred novom dilemom. Sami sebi štetimo čak i kada nije riječ o osveti, nego samo o skupljanju i čuvanju lošeg raspoloženja. Zdravo je biti dobro raspoložen. Zdravo je osloboditi se lošeg raspoloženja jer nas ono truje. Znati i moći oprostiti važan je dio psihičkog zdravlja. Zato je važno znati oprostiti. 

Možemo li naučiti oprostiti

Što je to što moramo oprostiti? Gdje su granice? Ima li granica? 
Da bismo bolje razumjeli taj problem, najprije moramo analizirati povredu koju je uzrokovala druga osoba. Je li ta povreda materijalne prirode? Je li riječ o šteti? Tko je sve suodgovoran za tu štetu? Čime smo i sami pridonijeli da se ona dogodi? Često se ljutimo na izvršitelja, a ne vidimo pravog krivca-poticatelja. Evo primjera: 
ON je sin oca oboljeloga od PTSP-ja i majke alkoholičarke. Ako se u njegovoj kući dogodi da ima kruha, onda nema mlijeka. Ako ima mlijeka, nema kruha. Katkad ima i kruha i mlijeka, ali nikad nema ljubavi, mira i sklada. Njegova sestra stalno bježi od kuće. Nije ni čudno. Kamo god ode, svugdje je toplije i urednije nego u vlastitom domu. 

ON je odlučio uzeti stvar u svoje ruke i više kontrolirati svoj život. Nedjeljom, na utakmici, viče: „Gazi, gazi, purgere!“ Radnim danom pripadnik je drugog klana. Ošišani su svi „na nulericu“ i besciljno lutaju kvartom. Naiđe li neki mladić, uredan pa još i s mobitelom u ruci, previše im ide na živce i uvijek netko od njih vikne: „Gazi, gazi, šminkere!“ To je ostalima okidač za nasilje, otimačinu mobitela ili trganje jakne. 
Kad ON donese kući plijen – mobitel, pijani otac mu kaže: „Samo pazi da TEBE nitko ne… Ne daj se. Dosta je bilo. Dosta su nas gazili…“ 

A tko je uvrijedio mladića šminkera? Tko ga je opljačkao? Koga on treba mrziti? Koliko je onaj koji ga je napao, zapravo i sam žrtva? Stvari nisu baš tako jednostavne. 
Često smo uvrijeđeni zbog nečega što je netko drugi učinio. No jesmo li sposobni uočiti je li taj drugi ispružena ruka nekoga zlog ili nesretnog lica koje ga je potaknulo da to učini. 

Isprika mora biti iskrena

Katkad treba, dakle, oprostiti i razumjeti stjecaj okolnosti koji je doveo do toga da mi budemo oštećeni. Katkad treba oprostiti jer je riječ o sitnici. Polazeći od načela reciprociteta riješit ćemo mnoge probleme. Dakle, ako smo se mi znali obrecnuti ili uvrijediti neslanom šalom, odakle nam pravo da isto takvo ponašanje ne prihvatimo kada je upućeno nama? 

Ima jedno ponašanje koje je uvijek lako razumjeti, a onda nakon razumijevanja i oprostiti. To je ponašanje koje nakon povrede uključuje ispriku. Isprika koja je brza, iskrena i kojom se nudi naknada štete mora se prihvatiti. Nažalost, i isprike mogu biti manipulativne i lažne. 

Razlika je, naravno, u tome da u uvažavanju isprike procijenimo njezinu iskrenost. Jednako tako je važno procijeniti cjelokupni odnos. Važno je znati od koga dolazi isprika i što mi želimo u tom odnosu. Njegujemo li ravnopravne ljudske odnose ili se u odnosu osjećamo kao osoba koja nužno čini ustupke? Koliko smo izgradili i dalje gradimo odnos međusobnog uvažavanja koji podrazumijeva međusobne ustupke ili gradimo neravnopravan odnos? 

Najbolje je odmah reći što nas tišti

Ako nam se čini da smo prisiljeni graditi neravnopravan odnos, ako smo mi oni kojima je više stalo do tog odnosa pa zbog toga opraštamo, podsjetimo se da će se time neravnoteža samo povećati. Oprostimo li prvih deset puta, jedanaesti put će pokušaj naše pobune ili nepraštanja ona druga strana doživjeti s čuđenjem, nerazumijevanjem i neodobravanjem. 

Pa što joj je ili, što mu je, sad odjednom? Smeta joj/mu sitnica! Samo jedna jedina stvar! Jer onaj kojemu se zamjera često ne zna da je to jedanaesta sitnica. Naviknuli smo ga na to da je riječ o sitnici preko koje redovito prelazimo. Kako onda može razumjeti kumulativnu ljutnju? 

Ako nešto zamjeramo, najbolje je to odmah reći. Tako prestajemo biti suučesnici u onome što nekome zamjeramo. Prešućivanjem i opraštanjem bez opraštanja samo kvarimo odnose. „Dok netko krade, onaj tko šuti drži mu vreću.“ Na kraju se šutljiva osoba umori i vikne. Često tada njezino ponašanje postane nejasno i doživljava se kao nepotrebno agresivno. 

Onaj tko želi da mu se netko ispriča, mora to i pokazati. A možda ni tada ne uspije dobiti željenu ispriku. Mnogima se toliko teško ispričati da bi im bilo „lakše umrit' nego reć' oprosti“ – kako pjeva jedan naš popularni pjevač. 
Ako takvima koji se ne mogu ispričati želimo oprostiti, moramo to učiniti sami, bez njihova sudjelovanja. To je zaista teško, ali mislim da je olakšanje koje dolazi nakon opraštanja ugodan osjećaj, toliko ugodan da se vrijedi pomučiti opraštajući. 

Možda je to kriterij kojim pokazujemo koliko nam je netko važan, toliko važan da smo mu spremni oprostiti i ono što se inače ne oprašta. I to ne samo zbog njega i uzajamnoga odnosa, nego i zbog sebe i mira kojeg se domognemo kad oprostimo. 

No, ima ljudi koji griješe i unaprijed znaju da će se ispričati i da će im biti oprošteno. Sigurno i vi poznajete nekoga tko se stalno ispričava, a stalno ponovo griješi. Prvih deset isprika ste uvažili, hoćete li i jedanaestu? 

Autor teksta: 
Ljubica Uvodić - Vranić, prof. psihologije