Puno puta sam na svojim radionicama čula pitanje:
“Zašto beba neće spavati u svom krevetiću?”
Prvo se mora naviknuti na njega. Svima nama se barem jednom dogodilo da nismo mogli spavati u krevetu koji nije bio naš. Bez obzira da li smo došli kod bake ili u hotel. Isto tako, morate priznati, da po zimi ulazak u krevet nije baš ugodan. Obično je hladan i prvo ga treba ugrijati. Baš zato se obično zabundamo i sklupčamo.
A bebama je tako svaku večer, bez obzira bila zima ili ljeto. One su naviknute na toplinu majčinog tijela, odnosno oko 36.5 stupnjeva. Ni jedan krevet nije tako topao. Prema bebi kriteriju, kreveti imaju još jednu veliku manu, a to je da se ne miču. Nakon devet mjeseci stalnog ljuljuškanja, to im nije nikako prihvatljivo. Mi odrasli smo se kroz godine na to već navikli. Iako nam nema dražeg nego zaspati u mreži razvučenoj između dva drveta dok se lagano ljulja.
Ne bi vjerovali, ali bebe ne vole biti slobodne, odnosno slobodnih ruku. U maminom trbuhu su bile stisnute kao male kiflice i obavijene posteljicom. Osjećale su se ugodno i smireno baš kao i mi kada se zamotamo u omiljenu dekicu. Ono što im se također nikako ne sviđa je tišina. Mi volimo tišinu i smiruje nas, a bebe zapravo uznemirava. Nakon što su se naslušale maminog kucanja srca, rada crijeva i šuštanja krvi…glasno kao kosilica za travu koju kad koristite ništa drugo ne čujete osim njezinog zaglušujućeg motora. Međutim, možemo im pomoći da se prilagode i na taj način izbjeći zloglasne kolike.
Postoje tehnike koje je osmislio pedijatar dr. Harvey Karp koje pomažu oponašati uvjete iz maternice. Povijanje s rukama uz tijelo, ljuljuškanje, bok ili trbuh pozicija kada su u budnom stanju, šuškajući zvukovi i sisanje je ono što će umiriti bebu i poslati je u zemlju snova.
Piše: Iva Brčić, izvor: abecedaroditeljstva.com
