Današnji roditelji se u velikoj
mjeri osjećaju izgubljeno između različitih teorija predloženih stilova
vaspitanja. Imaju utisak da se stalno izmišljaju nova dječija prava, a da se
prava roditelja nigdje ne spominju. Takođe, dječije obaveze kao da ne postoje,
a roditeljske su sve brojnije. Pitaju se šta je ispravno i kako da postupe, a
upravo im u traženju odgovora na sva ta pitanja pomaže pedagoškinja Jelena
Holcer i to na različite načine, kroz knjige koje je pisala na ove teme,
ali i direktan rad i savjetovanje sa roditeljima u nekoliko programa koje je
kreirala. Njeno dvadesetpetogodišnje radno iskustvo obuhvata poslove u školama
i predškolskim ustanovama, izdavačkim kućama, radio i TV stanicama u
Srbiji. Autorka je i koautorka 15 knjiga za djecu i roditelje koje su
nagrađivane i prevođene na više stranih jezika. Neke od njih su: „101 način da
pokažete djetetu da ga volite“, „Putovanje kroz znanje – 100 pitanja i odgovora“,
„Uspješan roditelj – uspješno dijete“, „Uspješno učenje“, „Priručnik za
bebisiterke i roditelje“, „Kako reći NE“, „Razvesti se ili ne: 100 najčešćih
pitanja i odgovora“. Holcer je autorka programa „Komunikacijske vještine“,
„Umijeće odrastanja“, „Umijeće roditeljstva“.
Šta podrazumijeva
termin svjesno roditeljstvo?
Jelena Holcer: Podrazumijeva
se da svi roditelji svojoj djeci žele samo najbolje. Međutim, da li će ono što
djeci nude zaista za njih i biti ono najbolje, uveliko zavisi od stepena
svjesnosti njihovih roditelja. Naime, kao što svi mi umijemo da govorimo, a to
još ne znači da umijemo da razgovaramo, ili da čujemo, a ne znači da umijemo da
se međusobno (sa)slušamo.
Svjesno roditeljstvo je životna
filozofija koja na bazičnom nivou mijenja roditelja, a zatim i dijete. Svjesno
roditeljstvo podrazumijeva razumijevanje uzroka – obrazaca stečenih u našem
najranijem djetinjstvu i uslova u kojima smo mi odrastali sa činjenicom kakvi
smo postali kao odrasle osobe. Slično tome, obuhvata i svijest o tome šta
želimo od svog djeteta, čemu pokušavamo da ga naučimo, odnosno, svijest o cilju
u kakvu osobu želimo da ono izraste, i kako ćemo do tog cilja, zajedničkim
odrastanjem, stići.
Svi težimo
kao roditelji da budemo uspješi u toj ulozi. Šta znači biti uspješan roditelj?
Jelena Holcer: Uspješan
roditelj, nije, kako naši roditelji često misle, “savršen” roditelj. Utješno je
znati da takvi (savršeni) roditelji niti postoje niti su našoj djeci potrebni.
Naime, kada djeca rastu uz roditelje koji su uvijek smireni, dosljedni,
strpljivi, nikada ne pokazuju svoje slabosti ili emocije… to je onda i za
dijete poruka da ni ono ne treba da “iskače” iz svog okvira, da i ono mora da
bude “savršeno” da bi bilo dostojno roditeljske ljubavi. Uspješan roditelj,
umjesto pokušavanja da bude savršen, biće svom djetetu dovoljno dobar, ako
prati svoje dijete kroz sve njegove razvojne faze, uvijek uspostavlja
komunikacijsko razumijevanje, dopušta sebi da ponekad grješi, uči da kroz
proces ličnog osvješćivanja bude što svjesniji, a time i prisutniji u životu svog
djeteta. Naime, tek kada se roditelj osjeća zaista “dobro u sopstvenoj koži”,
pružiće djetetu primjer osobe koja je osim što je zadovoljna svojim životom
istovremeno i primjer drugima.
Koji su to
najčešći stereotipi o roditeljstvu?
Jelena Holcer: Na stereotipe utiču različiti uslovi
(emocionalna zrelost roditelja, materijalna stabilnost, opšte okruženje,
kulturna oblježja sredine…). U našoj sredini stereotipi se teško i sporo
mijenjaju. Nažalost, još je veliki broj roditelja koji smatra da na primjer, “jaz
među generacijama mora da postoji” (a znamo da ne mora jer osim u biološkom
smislu, ukoliko umijemo da razgovaramo sa našom djecom, ni do kakvog drugog
jaza ne mora doći”), da “granice ponašanja djeteta ne treba da postoje”,
jer je uslov odrastanja srećne djece opuštena atmosfera (istina je potpuno
drugačija, jer u svakom uzrastu dijete mora da poznaje granice ponašanja da bi
razvijalo sigurnost u svoje okruženje). Jedan od čestih stereotipa je da će dijete
postati razmaženo ako ga roditelji pretjerano hvale ili obasipaju pretjeranom
ljubavlju (a činjenica je potpuno drugačija, bez pohvala se ne može
formirati samopouzdanje kod djeteta, a ljubav ne može biti pretjerana niti može
biti višak ljubavi. Razmaženost je posledica nepoznavanja granica ponašanja i nije
povezana sa tim da li i koliko pokazujete djetetu da je voljeno) itd. Veliki je
broj i roditelja koji smatraju da su najbolje kazne, fizičke, tj. tjelesne.
To su uvjerenja da: “batina je iz raja izašla”, “ja bijem samo kad moje dijete
zasluži”, “druge efikasne kazne ne postoje”, “zaboraviće dijete na sve kad
poraste”, “i mene su moji roditelji tukli pa šta mi fali…” Sve ove zablude i
stereotipi moramo preispitati, najprije na ličnom nivou, promijeniti lično
ponašanje da bi se to reflektovalo i na naše šire okruženje. Svaka promjena
potiče od nas lično.
Kako biste vi
definisali autoritet?
Jelena Holcer: Autoritet nije strahopoštovanje, niti
bespogovorna poslušnost djeteta. Autoritet nije manipulacija strahom. Takođe,
to što ste roditelj uopšte ne znači da imate ili da morate da imate
neprikosnoven autoritet. Šta autoritet jeste?»Pravi« roditeljski
autoritet je mješavina poštovanja i povjerenja u vas. On se uči, stiče i
postepeno formira. To nije stanje već proces, kroz koji svoj autoritet stvarate
postepeno, od prvog dana rođenja djeteta. Jednom kada ga uspostavite, vi još
niste završili ovaj posao, jer će dijete vaš autoritet isprobavati, provocirati
u svim svojim uzrasnim fazama, u različitim prilikama i situacijama. Samo ako
djeca osjećaju i ako su iskusila da roditeljski zahtijevi imaju smisla, oni će
prihvatiti njihov autoritet. Najbolji je onaj autoritet koji djetetu uliva
povjerenje prema vama (dijete ima u iskustvu da mu vi nešto ne zabranjujete
zato što ste loše raspoloženi, nervozni ili bijesni, već zato što za to imate
ozbiljne i jake razloge.) Zato što vam vjeruje, što zna da nećete
manipulisati njime, ono je spremno da vas posluša. U tom smislu su roditeljski
autoritet i povjerenje veoma povezani. Da imate »pravi« autoritet znaćete po
djetetovoj samodisciplini, a da niste upotrebljavali prisilu da bi ga tome
naučili. Dakle, iako nije lako, roditeljski autoritet morate zaslužiti.
Dosadašnje shvatanje roditeljstva u fokus je stavljalo
izazivanje promjena u ponašanju djeteta. Novo shvatanje akcenat stavlja na
činjenicu da se najprije moramo mi kao roditelji promijeniti, da bismo od djece
očekivali pozitivne promjene. Možete li nam reći šta to tačno podrazumijeva?
Jelena Holcer: Današnji roditelji se u velikoj mjeri
osjećaju izgubljeno između različitih teorija predloženih stilova vaspitanja.
Imaju utisak da se stalno izmišljaju nova dječija prava, a da se prava
roditelja nigdje ne spominju. Takođe, dječije obaveze kao da ne postoje, a
roditeljske su sve brojnije. Osnovna razlika svjesnog roditeljstva u
odnosu na sve prethodne jeste što je sada akcenat na promjeni u roditelju, a ne
u djetetu. Dosadašnji koncepti su podrazumijevali da dijete treba da sluša
neki roditeljski zahtjev, promijeni svoje ponašanje već zato što to od njega
traži njegov roditelj, često i bez ikakvog objašnjenja. U svjesnom
roditeljstvu, tek kada se roditelj promijeni, nalik odrazu u ogledalu – može da
očekuje i promjenu u ponašanju kod svog djeteta. Tako, tek ako vi kao
roditelj na primjer, uživate u čitanju knjiga, njegujete svoje prijatelje, na
određene načine praznujete praznike, na određeni način se suočavate sa svojim
problemima… upravo taj primjer i model ponašanja nudite i vašem djetetu. Mi
uvjek djecu učimo sopstvenim primjerom, a ne rečima. Otuda, stav “Moraš da
radiš onako kako ti kažem da radiš, a ne onako kako ja radim” kod djece novog
doba više nije dovoljno dobar. Svjesno roditeljstvo je način da upoznamo koje
to modele djeci mi nudimo, kako bismo mogli da ih osvijestimo, a tako postanemo
istovremeno bolji i sebi i bolji uzori našoj djeci.
Kako da govorimo
da bi nas dijete slušalo?
Jelena Holcer: Prvih šest godina života dječji mozak se
razvija pod ogromim roditeljskim uticajem. U tom najranijjem periodu dijete
misli da su njegovi mama i tata nekakva “super-bića” koja sve znaju i koje ono
doživljava kao vrhunske autoritete. Zato, kada roditelj kaže malom djetetu da
je glupo ili nesposobno… dijete u to potpuno vjeruje jer to govori osoba u koju
ono ima potpuno povjerenje. Te rečenice se upisuju u njegovom podsvjesnom umu i
za njega, postaju činjenica. Veoma je važno da osvijestimo i promijenimo način
komunikacije sa djetetom. Naš način obraćanja djetetu utiče na njegovo
ponašanje ali i odnos koji će izgraditi prema sebi, nama i cjelokupnom svom
okruženju. Da bi nas dijete slušalo, svaki svoj zahtjev treba da objasnimo.
Takođe, pozitivne poruke imaju bolji efekat. Na primjer, umjesto da
govorite šta ne treba da radi, radije recite šta treba da uradi. Umjesto:
“Nemoj da trčiš”, recite: “Hodaj sporije”. Iako, ove promjene često
djeluju kao sitnice, one se ukorjenjuju u način razmišljanja djeteta
dugotrajno, često do kraja njegovog života
Šta su to
Ja-poruke i koji je njihov značaj?
Jelena Holcer: Većina prepreka uspješne komunikacije
krije u sebi riječ TI (TI si ovakav, TI si kriv što…TI radiš ovo, TI ne umiješ
ono…) naravno, uvijek sa negativnom konotacijom. Ti poruke su ugrožavajuće,
usmjerene su na osobu u cjelini, a ne na neki njen konkretan postupak. Često se
u TI porukama osjeća moralisanje, etiketiranje, doza prepotencije. Ti poruke su
uvrjedljive i ponižavajuće. Ali, ako bi htjeli da iskažemo ono što se događa u
nama, to ne bi počinjalo riječju TI već riječju JA. Upravo zato, JA poruke su
konkretne, precizne, ne odnose se na dijete u cjelini već na neki pojedinačan
postupak. Više ne govorite „ti si… “ već: „ja sam… “ odnosno, govorite ono što
vi osjećate, kakve su posledice ponašanja djeteta (ili nekog drugog) po vas. Ne
optužujete. Ne ignorišete. Ne kritikujete osobu (jer je tako primoravate da se
brani), već komentarišete određeno ponašanje, koje se odražava na vas. JA
poruke su način govora pomoću koga možemo uticati na promjenu ponašanja bez
nametanja krivice, bez napadanja, ponižavanja.
Na primjer, kada kažete: „ Strašno si bezobrazan što me
prekidaš dok govorim…“, vi ste rekli tipičnu TI poruku, uputili kritiku
djetetu i vrjednovali njegovu ličnost. Ali, ako kažete:
„Kada me prekidaš dok govorim, skroz se zbunim, pa zaboravim
šta sam htio da kažem“ stavili ste akcenat na ono što se dogodi sa vama, kada
vas prekine u govoru.
Na koje sve načine očevi mogu podržati djecu u njihovom
razvoju?
Jelena Holcer: I danas postoje predrasude o očevima,
kao što su, na primjer, da oni nisu dosledni kao mame ili da oni ne znaju da
vole kao mame. Iako je doslednost ideal kojem težimo, mi kao osobe,
uglavnom, nismo dosljedni, bez obzira na to kojeg smo pola. Zato se ne može
reći da je nedoslednost očeva veća nego nedoslednost majki. Takođe, muškarci su
od ranog djetinjstva naučeni manje pokazivati svoje emocije. Kada takav dječak
postane odrasla osoba i otac, njegove će emocije razumljivo biti drugačije nego
kod žena. To ne znači da su one manje ili slabije, nego da se drugačije
manifestuju. Ipak, činjenica je da su tate veoma važne za dječiji razvoj. Djeci
je potrebna ravnoteža u odnosu na majčin autoritet (ili izostanak autoriteta),
tj. na njen vaspitni stil. U ranom uzrastu dijete koje je naviknuto na
pažnju, igru te aktivnu prisutnost tate brže progovori, ranije prohoda i lakše
uspostavlja odnose s vršnjacima. Takođe, čak i kada očevi nemaju visoko
obrazovanje, njihovo angažovanje u ranom djetinjstvu doprinosi bržem razvoju
pismenosti djece i visokim akademskim postignućima. Otac je za dječake važan
kao model za identifikaciju s vlastitim polom, a za devojčice kao parametar za
razumijevanje suprotnog pola. U pubertetu za djevojčice tata postaje model koji
će potražiti u svom partneru – ili kao što veću sličnost ocu ili kao što veću
različitost od svog oca. Za razliku od njih, sinovi od očeva usvajaju modele
ponašanja koje poslije primjenjuju u različitim domenama svog života. Ipak,
fizička prisutnost oca u životu djeteta nije dovoljna za razvijanje pozitivnog
modela življenja. Naime, emotivno nedostupne očeve djeca u odrasloj dobi
doživljavaju gotovo kao da ni fizički nisu bili prisutni. Vrijeme kada je otac
bio potreban kao podrška ili sagovornik jednostavno je prošlo, i ne može se
nadoknaditi.
Kako roditelji
mogu pomoći djetetu da razvije osjećaj sopstvene vrijednosti?
Jelena Holcer: Kada bi roditelji današnjice imali
razvijen osjećaj vlastite vrijednosti, lakše bi im bilo da razviju kod djece
njihov osjećaj vrijednosti. Međutim, roditelji se često “povlače”, misle da su
današnje generacije toliko drugačije u odnosu na njihove, da je komunikacija
nemoguća pa nemaju osjećaj lične kompetencije u roditeljskoj ulozi. Istina je
da djeca današnjice nisu nalik nama u vrijeme našeg djetinjstva. Ona su
odvažnija, imaju “kraći fitilj”, traže drugačiju vrstu pažnje. Radoznalija su,
brže misle, zahtijevaju stvarne autoritete. Rastu okruženi tehnologijom koja
dodatno ubrzava njihov razvoj. Ipak, njima nedostaju one vrijednosti koje
nijedna tehnologija ne može da ponudi. Povjerenje, odgovornost za sopstveni
život, zahvalnost, komunikacija, uživanje u svakodnevnim sitnicama,
poštovanje drugog… su osobine koje moraju naučiti od nas, roditelja. Zato
je važno da svoje dijete pratite, ne poredite ga sa drugom djecom, niti sa
sobom kakvi ste bili u onim godinama u kojima je sada vaše dijete. Učite
se kontroli sebe, a ne djeteta, kontroli roditeljstva, a ne djeteta. Tek kada
shvatite da vaša roditeljska uloga nema zamjenu, da je vaša vrijednost kao
roditelja ogromna – moći ćete i kod djeteta da formirate osjećaj njegove lične
vrijednosti.
Kako i koliko
treba podsticati dijetove sposobnosti da preuzima odgovornost?
Jelena Holcer: Djeca su veoma sposobna da preuzmu
različite odgovornosti, ukoliko su one odmjerene u odnosu na njihov uzrast.
Međutim, roditelji su skloni tome da djecu prezaštićuju ili obavljaju
stvari umjesto njih. Zaboravljaju da osim što je sopstvena odgovornost životna
lekcija za dijete, istovremeno bi olakšali sebi (na primjer, zar i vama lično
ne bi bilo lakše da dječije igračke prije spavanja pokupi dijete a ne vi?), ali
što je najvažnije, omogućili bi djetetu pravilan razvoj i spremnost za buduće
životne izazove. Osim toga, dijete uživa kada mu dodijelite odgovornost jer se
tako osjeća “važnim”, “odraslim”, još bliže vama. Upravo zato, od najranijeg
uzrasta formiranje ličnih obaveza kao segmenta za koje je dijete samo odgovorno
uveliko pomaže prihvatanju odgovornosti i u kasnijem uzrastu. U najranijem
uzrastu najprije se formiraju higijenske navike na koje će se kasnije
nadovezati radne navike. Insistiranjem da dijete obavlja svoje obaveze kao sastavni
dio svoje odgovornosti postepeno postaje nešto što se podrazumijeva, nalik tome
što svoje obaveze obavljaju odrasle osobe.
Čini se da nam je
teško da djeci pokažemo jednako poštovanje kao što bismo ga pokazali odraslima.
Zašto je to tako?
Jelena Holcer: Neosnovano i nepravedno, prema onima
koji su nam najbliži, najvoljeniji i prema kojima bi trebalo da smo
najpažliviji, ponašamo se često suprotno. Smatramo da djeca naše poštovanje
treba da zasluže, da se ono ne podrazumijeva samo po sebi. Istovremeno, većinu
onih koje poštujemo (prijatelji, kolege, rođaci) i kojima ukazujemo poštovanje
– to, takođe, nisu zaslužili, nego smo na takvo ponašanje navikli,
podrazumijeva nam se. Sa druge strane, iako mi ne poštujemo našu djecu, a za to
nemamo nikakve opravdane razloge, od djece uvijek očekujemo da poštuju nas.
Nažalost, ako dijete odrasta uz roditelje sa jasnim osjećanjem da njegove
osobine, emocije, želje, vrijednosti nisu prepoznate, priznate, poštovane –
niti će ono uspijevati da se izbori za te svoje želje niti će moći kao odrasla
osoba da ima dobar kontakt sa svojim roditeljima. Ne smijemo zaboraviti da samo
ako uvažavamo osobenosti našeg djeteta, njegovu ličnost i potencijale, tek tada
omogućujemo djetetu da odraste u najbolju verziju sebe, a ne u verziju za koju
mi vjerujemo da je njegova najbolja.
Mnogi roditelji
osjećaju pritisak, jer ne provode mnogo vremena sa svojom djecom. Kako da sebi
pomognu da usklade sve svoje obaveze i budu sa djetetom u dovoljnoj mjeri.
Jelena Holcer: “Kvalitetno zajedničko vrijeme” je
termin koji označava vrijeme provedeno na obostranu radost i zadovoljstvo,
ispunjeno akcijom i kvalitetom. Za dijete je dragocjeno da osjeća da su mama i
tata, potpuno posvećeni njemu, da ne razmišljaju o drugim stvarima, da sa njima
može bez žurbe da razgovara, igra se, čita…Odnosno, bez obzira na veliku
angažovanost roditelja u dnevnim obavezama i tzv. “trčanju za egzistencijom”,
osjećaja krivice ili griže savjesti zbog duge razdvojenosti ne treba da se
oslobode tako što će dijete “zatrpavati” poklonima, već tako što će posvetiti
posebnu pažnju kvalitetu vremena koje provode zajedno. Smatra se da je 20
minuta dnevno dovoljno (ako već ne možete više) da biste održali kvalitetan
odnos sa djetetom. Akcenat je na suštini, na samom kvalitetu vremena koje
provodite zajedno, a ne na dužini tj. kvantitetu provedenog vremena. Vježbanje
prisutnosti u sadašnjem trenutku je jedna od tehnika svjesnog roditeljstva. Na
primjer, mnogim roditeljima su poznate situacije kada dijete uzrata 4-5 godina
počinje histerično da plače ili viče. Šta roditelji tada najčešće rade? Ili i
oni viču na njega da bi se dijete smirilo (ponašanje koje ne dovodi do
smirivanja djeteta, baš kao što se ni mi kao odrasle osobe ne smirimo kada neko
drugi počne da viče na nas), ili pokušavaju da mu strpljivo objasne zašto to
vikanje ne pomaže ili dijete ignorišu. Međutim, kada se roditelj sjeti da u
ovakvim situacijama priđe djetetu, svojom nepodeljenom pažnjom, potpuno
smireno, sjedne sasvim blizu djeteta, ukoliko mu ono dozvoli i da ga zagrli –
dijete počinje da se odmah smiruje. Zašto? Njegovo vikanje je bilo odraz nemoći
da vam nešto poruči, traženje vaše pažnje ili odraz neke frustracije. Vaše
prisustvo i prisutnost mu predstavlja jasnu poruku: “ tu sam, pored tebe, uz
tebe, sa tobom, imaš svu moju pažnju”. Jasno, potreba za plakanjem se gubi, i
dijete počinje da se smiruje.
