Istraživanja su pokazala da od ošašavitisa, poremećaja nervnog sistema izazvan dječijim pundravcima, obolijeva 98% populacije roditelja. Onih 2% koji su blagosloveni odusutvom ovog poremećaja ne umiju da objasne zašto su toga pošteđeni, mada su zbog toga istinski srećni i zadovoljni.
 |
| Foto: Flickr |
Posebno kad se nađu u društvu ili neposrednoj blizini odrasle osobe koja se nalazi u akutnoj fazi ošašavitisa. Uzroci nastajanja ovog poremećaja nisu sasvim jasni naučnicima. I kao što to obično biva, kada ne znaju zašto se to dešava, okrive genetiku. ,,Njena majka je bolovala od ošašavitisa, baka, prabaka, a kažu i čukun-baba. Sve je to u genima.” I sad, kad ukapiramo da ni nas nije promašio ošašavitis, šta da radimo? Kako da se sačuvamo od posljedica? Neki tvrde da trebamo da se strpimo dok djeca ne porastu. Moje pitanje je, u najgorim fazama bilo: ,,A do koje visine?”
Sluteći po izjavama naših roditelja, ošašavitis nije prolazan. Samo se vremenom naviknemo na njega i prihvatimo ga kao hronično oboljenje. Kao urtikarija kada imate fazu u kojoj crveni užasno-svrbeći pečati iskaču po cijelom tijelu i budite se deformisani, do faze kada vas sa tijela svakog jutra pozdrave sitne svrbeće tačkice, tek kao podsjetnik da nikada nije gotovo. To vam dođe kad se sviknete na oboljenje. Počešete mjesto i za pola sata nema tačkica. Al’ znate da nije gotovo. I da će i dalje da se pojavljuju. Takav vam je i ošašavitis. Dok se ne naviknete, izluđuje vas. Kad se naviknete, siknete par puta i povuče se za pola sata. I ujutru je opet tu, čim vaša djeca otvore oči i ne žele da se obuku. Neće da navuku na sebe tu kombinaciju koju ste im pripremili. Ili su smislili kombinaciju u kojoj bi ih pustili samo u cirkus ili na maskenbal, jer već vidite ljude koji zure u vaše dijete i pitaju se ima li ono koga normalnog kod kuće. Kad se naviknete, onda dođu i dani kad vas je briga i za te ljude koji bi u čuđenju zurili u vaše dijete. Jednostavno, živci vam postanu draži od katastrofalne odjevne kombinacije.
Kad vas ošašavitis uhvati pod svoje, onda do ludila mogu da vas dovedu i stvari koje niču po kući kao pečurke. Korpa za veš koja izgleda kao da je počela da proizvodi nove stvari, jer podsjeća na uzavreli lonac koji bi svakog časa mogao da eksplodira. Igračke koje se stalno stvaraju na mjestima gdje ste im zabranili pristup. Mravlji zalogaji za vrijeme obroka koji otegnu isti do u nedogled. Kolege na poslu koji mljackaju, pa imate želju da viknete: ,,Zatvori usta dok jedeš!”. Ili odrasli koji grickaju nokte pa vam se pod kožu uvuku sićušni mravi koji vam gamižu po cijelom tijelu i sve u vama vrišti da im onu ruku izvučete iz usta. I viknete, dakako: ,,Vadi tu ruku iz usta, razbolićeš se!”.
Kad uhvatite sebe da se nalazite u napadu ošašavitisa, a djece nema u blizini, onda znate da ošašavitis upravlja vašim životima. I ne nadajte se da će proći kad vaša djeca porastu, jer se samo mijenjaju situacije koje ovaj poremećaj izaziva. Ošašavitis je vaš doživotni drug. Morate naučiti da ga prigrlite i da ublažite njegovo dejstvo. Ukoliko ste kontrolor po prirodi, onda vam ovaj poremećaj još teže pada. Evo, npr. sad je moj suprug razgrnuo zavjese i ja vidim musava stakla od prstiju moje djece i dođe mi sad da skočim i navučem zavjese. Eventualno, njemu pokvarim dan. A on ne vidi šta mi je u glavi, vidi da ja pišem ovu kolumnu. Mrlje neće nestati ni kad ih očistim, samo će ih zamjeniti nove koje će mi se rugati. Mogu da biram: da poludim zbog mrlja ili da navučem zavjese i pretvaram se da ih nema dok ne nađem vremena da ih se riješim. Ošašavitis me stigne i kad vidim ruke koje se prislanjaju na svježe očišćena stakla. Tada, obično, imam samo jednu želju. Da stakla ostanu čista 24h samo da ne nađem nijednu mrlju. Kakva želja! Kao da tražim od Deda Mraza da mi pokloni Rudolfa sa crvenim, svijetlećim nosem za Novu godinu. Takav irvas ne postoji, kao ni stakla bez mrlja dok god ne porastu da se hvataju za kvaku i nemaju potrebu da oližu staklo, čisto eto tako što bi da probaju.
Živim sa ošašavitisom. Na neke uzročnike-izazivače ne reagujem, iako me i dalje nerviraju, a na druge sam oguglala. Ima, dakako, i onih koji me i dalje izluđuju i pretvaraju u mama-rogu. Kad me ošašavitis savlada osjećam se toliko loše da svaki put donesem čvrstu odluku da više to sebi neću dozvoliti. Da ću naći način da spriječim njegovo pojavljivanje ili da ću se skloniti, ukoliko ga izazivaju situacije koje su, same po sebi, smiješne. I kad moja reakcija prevazilazi izazov. Razlozi obično leže u našem djetinjstvu i sadašnja situacija nas samo podsjeća na doba kada smo i sami bili djeca i imali pundravce koji su uzrokovali ošašavitis kod naših roditelja. To je bilo doba kada je neko drugi bio moćniji od nas i mi nismo bili u mogućnosti da donosimo odluke. Ali, sada imamo moć. Samo što s vremena na vrijeme zaboravimo na to i djeluje kao da su naša djeca moćni vanzemaljci koji uvijek uspiju da nas ošašave kad god to požele. Zaboravljamo da smo, nekada, i sami takvi bili. Možda čak i gori.
Pundravci ne nestaju odrastanjem. Oni su uvijek tu. I veliki i mali ih imaju, samo što ih neko kontroliše bolje od drugih. Pundravcima je osnovni zadatak da uzrokuju ošašavitis. Iskontrolišimo svoje pundravce, pa ćemo se lakše nositi sa pundravcima naše djece. Ošašavitis je hronično stanje. Prigrlite ga. Ne nestaje, nikada. Ne trebaju mi naučnici sa dokazima za to. Vidim.
Autor: Tatjana Kuljača
Autor: Tatjana Kuljača
