Piše: Igor Rakić, osnivač Škole intelektualnih vještina
Kada razgovaramo imaju gotovo identične govorne obrasce: “Ne želim da naše djete nešto propusti, napolju je haos i daću sve što imam i nemam da mu obezbijedim sve što mogu!”. Oni podmeću svoja leđa nadajući se da će finansijski i organizaciono izdržati sve obaveze koje sami nameću sebi i svojoj djeci.
Roditelji, na kraju, gotovo uvijek gube trku sa vremenom i poslije napornog dana, iznureni padaju bez energije. “Roditeljski dodatak”, kako moja komšinica koja radi u prodavnici pored kaže, koji joj roditelji traže sa poslednjom večernjom kupovinom zove se “Red Bull”, zapravo – dva “Red Bula”, da bi, kada djeca spavaju mama i tata imali i malo vremena za sebe i sjetili se da postoji neki razlog zašto su htjeli da uživaju u dvoje.
Strepnje koje imaju u vezi sa budućnošću i uspjehom njihove djece se svakim danom ne umanjuju, nego rastu. Roditelji shvataju da su uhvaćeni u “trku pacova” i nemaju dovoljno energije da iz nje izadju kao pobjednici, a što je još gore – imaju uvjerenje da iz nje ne mogu da izađu uopšte. Očaj. Katastrofa. Nemir. Svađe između supružnika. Netrpeljivost prema infantilnim postupcima djece. Gubitak balansa i porodične ravnoteže.
Da li uviđate trend da roditelji kvalitet dječijeg života – ispunjenost – sve više procijenjuju kroz prizmu zabave. Da li je djetetu zabavno? Da li sam ja OK roditelj, ako je mom djetetu dosadno?
Bio jednom jedan mladi princ koji je sa ocem krenuo u osvajanje nepoznate džungle. Otac ga je pustio da vodi čitavu četu vojske i da se probijaju kroz gusto rastinje prašume. Na kraju dana, dječak princ, sav zadovoljan, dođe ocu i ponosito mu reče: “Vidiš šta je mladost! Moji ljudi i ja smo danas uradili više nego ti i tvoja četa za tri dana!”.
“Istina je”, odgovori stari kralj, “vi ste zaista mnogo šume iskrčili, ali smo moji ljudi i ja dalje odmakli – Pitaš se zašto, momče? Zato što ste ti i tvoji ljudi krčili pogrešnu šumu u krivom pravcu. Moji ljudi su odmorni i sutra će moći da rade cio dan, a tvoji?”
Ova prašumska priča, oslikava razliku između efikasnosti i efektivnosti. Većina nas danas želi da bude efikasan roditelj. Da stigne da odvede djecu na engleski, njemački, balet džudo, da bude prisutan na javnom času najstarije ćerke, dok je istovremeno na razgovoru sa mlađom oko upisa u osnovnu školu, i paralelno čeka u redu za reprogram kreditnog zaduženja. U pričama po rođendanskim žurkama i slavama, roditelji prepričavaju svoje priče o uspjesima kako postižu sve ili se žale kako ne postižu ništa. Očevi govore kako su moderni kentauri – pola ljudi pola automobili. Ali koliko je to efektivno? Koliko to zadovoljava osnovne principe – stubove uspješnog roditeljstva? Čekaj! Koji su to principi?
Dva osnovna principa uspješnog roditeljstva stara koliko i vrijeme – su zdrav i sretan roditelj i stvaranje zdravog, sretnog i samostalnog čovjeka (djeteta). Pod zdravim roditeljem podrazumijevam osobu koja je ne samo fizički zdrava i koja preventivno djeluje u očuvanju svog fiziološkog zdravlja, nego i čovjeka koji živi u izvjesnoj ekologiji koja podrazumijeva zadovoljavanje nekoliko potreba – ličnih, bračnih, porodičnih, društvenih i duhovnih. Realno, kada bismo procijenjivali koliko mi i po kom redoslijedu zadovoljavamo ovih pet potreba – šta bismo dobili kao rezultat? Nažalost, vidjeli bismo da dvije bazične potrebe ličnu i duhovnu mi stavljamo na posljednje mijesto. Mi sami sebe zapostavljamo, da bismo se orijentisali ka ispunjenju porodičnih potreba. Čovijek postaje sužanj porodice zapostavljajući četri jako bitna aspekta svoje sreće – što neminovno na kraju utiče i na fiziološko zdravlje. Umjesto da pazimo sebe kao stub porodice mi siječemo svoje korijenje i time ugrožavamo cio životni projekat.
Sa druge strane – zdravo, sretno i samostalno dijete je dijete koje ispunjava svoje razvojne zadatke i polako biva vođeno ka osamostaljivanju koje treba da kulminira odrastanjem rezervisanim za period između osamnaeste i dvadesetsedme godine.
Zamka postoji u tome što roditelji umjesto da poslušaju savjet mame orla koja svoje mladunce, kada im ojača kljun, kandže, krila i preje, gurne iz gnezda mi prezaštićivanjem svoje djece činimo da se psihološka “pupčana vrpca” ne presiječe – nego da ojača. Tako kreiramo djecu koja će sa metaforičkim pupčanikom u ruci ići okolo i tražiti sposobnjakoviće za koje će da se zakače (prijatelje, partnere, poslodavca, državu).
Razumijete li da permanentnim kljukanjem djece “tudjom maštom” (crtanim filmovima, ilustrovanim knjigama, video tutaorijalima), mi učimo djecu da će se neko uvek pobrinuti za njihovu razonodu. Drugi će da smisle, maštaju, pa čak i da se igraju za njih (“rijaliti”). Mi ih učimo da očekuju da se njihovim usrećivanjem i strukturiranjem vremena bavi neko drugi. Kako onda da očekujemo da će se naša djeca, u recimo školskom okruženju – “resetovati” i postati organizovana, odgovorna i samostalna?
Koliko god to zvučalo apokaliptično – mi popunjavajući dječiju razonodu pravimo temelje jedne prazne, kreativno-frigidne isfrustrirane generacije budućnosti. Tako, ne treba da nas začudi kada za 40ak godina budemo imali neempatične potomke koje nije briga za stare, za porodicu ili za bilo koga osim za sebe.
Rješenje je veoma jednostavno – Vašoj djeci mora da bude dosadno!
Vidite, mi roditelji, bi trebalo da shvatimo jednu stvar. Prvo, da i roditelji čine porodicu, a ne servis za pravljenje novca i odvođenje i dovođenje djece na razne aktivnosti. Drugo, da je naš zadatak da djeci obezbedimo da im redovno, svaki dan, u jednom ograničenom vremenskom periodu – bude dosadno! Da, napisao sam “zadatak”. Mi imamo obavezu da tokom dana, obezbijedimo djeci dosadu i to je stvar zbog koje će nam njihovi umovi, iako je to neprijatno, dugoročno biti jako zahvalni.
Dosada je emocija koja kod deteta budi kreativnost i uči ga da se izbori sa sopstvenim frustracijama. Naučnik Van Tilburg u skorašnjoj studiji o kojoj je pisao časopis “Guardian”, parafrazirano navodi da: u stanju dosade, dijete pokreće sopstvenu maštu i kreativnost, generiše ideje – razonode i igre, kreira planove i strategije za njihovo rješavanje. Dosada je podsticajna emocija. Zadovoljstvo koje kreiramo kratkoročnim zadovoljenjem apetita za novim stvarima i iskustvima kod naše djece to nije.
Dosada je emocija koja kod djeteta budi kreativnost i uči ga da se izbori sa frustracijama.
Razumijete li da permanentnim kljukanjem tuđom maštom da bi se djeca zabavila (crtani filmovi) i paljenjem automobila da bismo djecu “izveli”’ iz kuće da se ne dosadjuju mi pravimo praznu, kreativno-frigidnu, isfrustriranu i nezadovoljnu generaciju.
Mislim da ne treba da nas začudi kada za 40ak godina budemo imali neempatične potomke koje nije briga za stare, za porodicu ili za bilo koga osim za sebe.
Šta je zapravo cilj dosade? Cilj dosade kao vaspitnog instrumenta je razvoj radoznalosti! Cilj je da izgradimo posvijećenost uma nekoj stvari ili procesu koja može da nas odvuče od nepijatnosti dosade. Dakle, ako hoćete radoznalu djecu – pustite ih da malo sami koriste svoje vijuge. Manje im pokazujte filmove, a više im čitajte priče i pustite ih da samo slušajući vaš glas zamišljalju prizore koje opisujete. Manje ih zabavljajte, a više pustite da sami nađu način da se zabavljaju. Manje ih organizujte, a češće nađite način da ih navedete da sarađuju.
Sa druge strane, davanje tajmauta sebi na ovakav način – naćićete malo vremena da poradite na stubovima životne stabilnosti – na zadovoljenju vaših ličnih i duhovnih potreba, potreba koje imate kao supružnici, kao i potreba komunikacije sa prijateljima.
Dakle, Pustite djecu da im bude dosadno. Dajte im bar sat – dva dnevno potpuno neispunjenog vremena i pustite ih da rade ono što djeca rade. Moja žena Nataša i ja imamo četvoro djece. Probali smo ovaj model i mogu da kažem da je delotvoran i da funkcioniše. U početku se djeca malo bune, naravno. Međutim, kada se to desi, kad GOD se to desi – vi im dajte neko kratkoročno neprijatno, a korisno zaduženje koje ne spada u njihov redovan djelokrug poslova – tako veoma brzo nauče da nađu način da popune svoje vrijeme.
Kada istrajete u ovom principu, kako kaže Adrian Sevidž, um počinje da introspektuje i da analizira sam sebe, nalazeći mnoštvo zaključaka, ideja i unapređenja procesa o kojima u redovnom stanju – bez dosade ne bi razmišljao.
Da, ali kažaćete sve to lijepo zvuči kao model, ali kako mi to da uradimo?
Apdejtujte se! Stari obrasci i vještine koje ste naučili od prethodnih generacija u milenijalskom okruženju ne vrijede. Opismenjujte se intelektualno, emocionalno, komunikaciono. Postoje knjige, tečajevi, terapija savetovanje, koučing, kao veoma moćne alatke koje pomažu zdravim ljudima da žive ispunjenijim životom. Promjenom svojih sposobnosti što se može postići sa pola sata rada dnevno i recimo jednom koučing sesijom nedeljno od sat vremena – možete da napravite za veoma kratko vrijeme bitan zaokret u životnim strategijama i da kao kralj sa početka priče krčite efektivno “pravu šumu”.
Izvor: Škola intelektualnih vještina
