Ja sam lijena majka. Uz to sam i sebična i nemarna. Hoćete da znate zašto?
E, pa zato što želim da moja djeca budu samostalna, preduzimljiva i odgovorna. Djetetu treba pružiti mogućnosti da ispolje te osobine.
Radeći u vrtiću, nagledala sam se primjera roditeljske pretjerane brige. U sjećanju mi je posebno ostao trogodišnji Slavik. Brižni roditelji su mislili da mora uvijek i sve da pojede, inače će smršati. Ne znam kako su ga kod kuće hranili, ali kod nas je došao sa jasnim poremećajem apetita. Žvakao je i gutao mehanički sve što biste mu dali. Trebalo je da ga mi hranimo pošto „još ne umije da jede sam“. I tako ga ja hranim prvi dan i na njegovom licu ne primjećujem nikakvu emociju: prinosim mu kašu – otvara usta, žvaće, guta. Moram reći da kuvaru u našem vrtiću kaša nije baš išla od ruke. Tog dana mnoga djeca nisu htjela da je jedu (i potpuno ih razumijem). Slavik je pojeo skoro sve.
Pitam ga: „Da li ti se dopada kaša?“
„Ne.“ I otvara usta, žvaće, guta.
„Ako ti se ne dopada – nemoj da jedeš!“
Slavikove oči bljesnuše od čuda. Nije imao pojma da može i tako. Isprva je Slavik uživao u dobijenom pravu da ne jede i samo je pio kompot. Potom je počeo da traži dodatak za ono što mu se sviđa odnosno da gura tanjir s jelom koje mu se ne sviđa. Stekao je samostalnost u izboru. Nakon toga smo prestali da ga mi hranimo pošto je hrana prirodna potreba. I kad ogladni dijete će i samo jesti.
„I tako je već veliko dijete u vrtiću čekalo da ga neko odvede u toalet. Kad to niko ne učini, dijete se upiški u gaće, pa se ne sjeti niti da ih skine niti da zatraži pomoć. Za nedjelju dana problem je riješen.“
Ja sam lijena majka. U nekom trenutku sam postala lijena da hranim svoju djecu. Sa godinu dana, tutnula bih im kašiku i sjela pored njih da i ja jedem. Sa godinu i po već su baratali viljuškom.
Prirodna potreba je, kao što znamo, i vršenje nužde. Slavik ju je obavljao u gaće. Njegova mama nam je rekla da ga na svaka dva sata vodimo u toalet.
„Kod kuće ga stavim na nošu i držim ga dok sve lijepo ne obavi.“ I tako je već veliko dijete u vrtiću čekalo da ga neko odvede u toalet. Kad to niko ne učini, dete se upiški u gaće, pa se ne seti niti da ih skine niti da zatraži pomoć. Za nedelju dana problem je riješen.
„Piški mi se“ – obavještavao je ponosno Slavik cijelu grupu odlazeći na WC-šolju.
style="display:inline-block;width:336px;height:280px" data-ad-client="ca-pub-3764311493977162" data-ad-slot="3584840937">
Ja sam lijena majka. Preko vikenda volim ujutro da odspavam. Jedne subote probudim se oko 11. Moj dvoipogodišnji sin gleda crtać i žvaće medenjak. Sam uključio televizor, sam našao disk. A stariji, koji ima osam godina, već nije kod kuće. Prethodne večeri je dobio dozvolu da ide sa drugom i njegovim roditeljima u bioskop. Rekla sam mu da mi se ne ustaje tako rano. I ako želi u bioskop, neka sam navije sat i neka se spremi. Daleko od toga da se uspavao… Naravno da sam i ja podesila telefon da zvoni, osluškivala kako se on sprema i zatvara vrata, iščekivala sms od drugarove mame… ali dijete ništa od toga nije vidjelo.
Još sam lijena i da provjeravam školsku torbu, opremu za sambo, da sušim stvari poslije bazena i da radim s njim domaći (uzgred, zasad dobija četvorke i petice). Lijena sam i da bacam smeće, pa ga baca on kad krene u školu.
A imam i taj hir da ga zamolim da mi napravi čaj i donese za kompjuter. Sve mi se čini da ću s godinama postajati sve lijenija.
No čudesnog li preobražaja kod naše djece kada dođe baka! Stariji istog časa zaboravi da umije sam da radi domaći, da podgrije jelo, da spakuje knjige i da ide u školu. Plaši se čak i da zaspi sam – mora baba da sjedi pored njega!
style="display:inline-block;width:336px;height:280px" data-ad-client="ca-pub-3764311493977162" data-ad-slot="3584840937"> A naša baba nije lijena.
Djeca su nesamostalna ako je tako zgodnije odraslima.
(napisala: Ana Bikova-pedagog, psiholog, majka.
Radi s djecom (vaspitač u predškolskoj ustanovi, učitelj, profesor na fakultetu, psiholog konsultant).
Radi s roditeljima.
Autor je više knjiga: Razvoj samostalnosti ili kako postati „lenja“ mama; Da li je djetetu dobro u kolektivu; Deset strategija za prevazilaženje strahova kod djece; Djeca u kavezu/vrtiću – dečji vrtić očima vaspitača i psihologa…)
