Što to sve djeca uče od nas? U zabludi ste, ako mislite da uče samo ono čemu ih ciljano podučavamo. Štoviše, rekla bih da te stvari uče u manjoj mjeri od onih kojima ih nesvjesno podučavamo. Djeca ne propuštaju prilike za učenje jer njihov je posao da nauče što više o svijetu koji ih okružuje. Za nas odrasle, koji svjedočimo tom čudesnom razvoju iz prvog reda, to može biti i predivno i zastrašujuće iskustvo u isto vrijeme. Nije li zastrašujuća spoznaja da od nas uče najvažnije stvari, a mi u većini slučajeva nismo ni svjesni da ih tome podučavamo?
Često čujemo kako su djeca spužvice, ali djeca su i ogledala, naše male necenzurirane kopije :). Koliko smo puta opomenuli djecu za neku ružnu riječ ili djelo, a onda nas je kao iz vedra neba pogodila spoznaja da su to zapravo naučili upravo od nas? A kako smo tek ponosni kad spoznamo da nas kopiraju u nečem pozitivnom!
Puno stvari ih nismo podučavali, nismo im govorili, ali jednostavno smo ih tome podučili.
Šta to sve djeca uče od nas (željeli mi to ili ne)?
Svi su važni, a ne samo oni s kojima smo izravno povezani.
Lako je biti ljubazan prema ljudima koji izravno utječu na naše živote, ali kad izađemo iz tog našeg malog kruga, ljubaznost drastično pada. Djeca će oponašati način na koji se odnosimo prema nepoznatim ljudima koje susrećemo u trgovini, onima koji nam oduzmu ili prepuste prednost u prometu, prema utjecajnim ljudima i onima bez utjecaja. Svi smo mi dio svijeta koji nas okružuje i ne bismo trebali biti izdvojeni u svom krugu niti misliti da smo iznad svoje okoline. Naše ponašanje ih može podučiti ljudskosti i empatiji, ljubaznosti i velikodušnosti, ali i aroganciji i ravnodušnosti. Odabir je na nama.
Kako se nositi sa nesavršenošću.
Naše mane i ranjivost su isto dio našeg karaktera, najčešće su i neizbježne crte pa ih je najbolje prigrliti. Upravo ti nedostaci su teksture koje nas čine posebnima baš takvima kakvi jesmo. Djeca trebaju vidjeti da volimo sami sebe i njih upravo zbog tih nesavršenosti, a ne unatoč njima. Tad će i sami moći prigrliti svoje nesavršenosti.
Kako se odnosimo prema onima koji su različiti od nas.
Lako je osjećati suosjećanje prema onima koji imaju iste mane kao i mi, ali ljudi nisu napravljeni po kalupu kao kolačići. Ponekad je lakše osuditi nego shvatiti nekoga čiji je način razmišljanja sasvim različit od našeg. Upravo u tim trenutcim će djeca od nas naučiti (ili neće) da se može postojati na različit način, ni bolji ni gori, već samo različit.
Kako graditi odnose s bliskim osobama.
Djeca puno uče o odnosima i vezama promatrajući naše odnose i veze s nama bliskim osobama. Bilo da odrastaju li uz tople, velikodušne, ohrabrujuće ili nasilne odnose bez bliskosti, jedno je sigurno, oni promatraju i postavljaju temelje svojih budućih odnosa.
Svatko se ponekad osramoti, ali jednog dana to će biti odlične priče za ispričati.
Svatko od nas ima trenutke (i dane) na koje nismo baš ponosni. Naravno, rijetko tko ima namjeru postati zvijezda anegdota o takvim danima, ali i to se događa. Kad podijelimo vlastite anagdote, pomažemo djeci pobijediti sram, potičući ih da manje osuđuju sebe , ali i druge.
Kako se nosimo s odbijanjem.
Ispričajte djeci priče o željama koje ste imali, ali nisu se ostvarile. Sjetit će ih se kad im se dogodi isto i bit će im lakše. Način na koji se mi nosimo s odbijanjima i razočaranjima utire način na koji će se i onim nositi sa svojima. Neka vide da odbijanja i razočaranja ne moraju nužno biti loši. Ponekad su loše stvari najbolje što nam se može dogoditi jer iz njih izađemo jači i pametniji. Tako ćemo sačuvati prekrasnu ranjivost i bit ćemo spremni riskirati- u vezama i u životu.
Vrijednosti…koje neće uvijek biti one koje očekujemo.
Ono što vide će postati bitno za njih. Ako pravimo drame oko tanjura koji se slučajno razbio, naučit će da su stvari bitnije od ljudi. Ako se naljutimo za svaku sitnicu koju nam hrabro priznaju, naučit će da je bolje čuvati tajnu nego igrati na iskrenost i hrabrost. Iako su djeca, njihov instinkt je savršen, pročitat će i poruke između redaka, a ponajviše one koje govore što mislimo o njima. Rješenje nikako nije izbjegavanje granica, već naš odgovor na njihovo ponašanje treba biti takav da potiče vrijednosti kojima ih želimo podučiti. Ružna ponašanja nisu uvijek samo ružna, često su vezana i uz neku lijepu gestu koju možemo pohvaliti. Naš odgovor im treba uliti sigurnost da nam se i slijedeći put obrate s problemom. Odgajamo ljude i ljudi griješe. I djeca i mi, odrasli. Najbolji način na koji možemo djecu zadržati na pravom putu i učiti ih pravim vrijednostim je taj da ne izgubimo njihovo povjerenje u nas. Tako ćemo biti sigurni da će nam doći, ne samo kad briljiraju i žele nas impresionirati, već i u najgorim trenucima.
Ponekad je nužno riskirati.
Naravno, naša djeca trebaju biti zaštićena, ali trebaju i priliku da se nauče sami snalaziti u životu, da nauče preuzeti rizik i odgovornost i onda se nositi bilo s uspjehom, bilo s neuspjehom. Ako ih držimo pod staklenim zvonom, propustit će važne lekcije.
Je li čaša napola prazna ili napola puna.
Djeca će često gledati na život kroz naše naočale: ružičaste ili crne. Svijet će biti naklonjen njima ili će misliti da je protiv njih. Slušat će naše interpretacije razočaranja, problema, motive i ambicije koji nas pokreću i onda će pratiti kako reagiramo na iste. Život nije samo ono što nam se dogođa, već i naša interpretacija događaja i reakcija na njih.
I njihov glas je važan.
Što god da nam žele reći, bitno je da poslušamo mišljenje djece i odgovorimo im. Tako ih učimo važnu lekciju: o važnosti njihovog utjecaja. Učimo ih i da je važno saslušati i uvažiti i tuđe mišljenje, ideje i misli, a da se ne moramo nužno s istima i slagati.
Igrati se i ne prestati.
Smijete li se zajedno? Smijete li se sami sebi i svijetu oko sebe? Glupirate li se ikad? Učinit ćete veliku uslugu djeci, ako im pokažete da zabava i igra ne moraju prestati jednoga dana kad postanu odrasli.
I loši dani su sasvim normalna stvar.
Loši dani su neizbježni, ali ne znače loš život. Isto vrijedi i za loša prijateljstva. Ponekad se moramo i predati lošem raspoloženju, ali važno je znati i kad se treba dignuti i okrenuti novu stranicu. Djeci treba netko tko će im pokazati kako se nositi s teškim danima: kako ih prihvaćamo, kako se dižemo i krećemo dalje.
Granice.
Djeca moraju naučiti postaviti svoje granice, a to će naučiti promatrajući nas kako mi postavljamo i držimo svoje granice. Bez primjera iz stvarnog života, naš savjet da postave svoje granice će im biti i ostati čista apstrakcija!
I naposljetku….
Biti dijete nije lak zadatak. Puno toga treba naučiti i zato djeca stalno gledaju, slušaju i uče, polako postavljajući okvire za odrasle ljude kojima će postati i za živote koje će voditi. Možemo biti zahvalni što im možemo pomoći na tom putu. Ali velika je to odgovornost. Srećom, ne moramo biti savršeni kako bismo bili najbolji za svoje malene…
Izvor: Girotondo
