KUNEMO SE da se većina roditelja kune da im ne bi nikada palo na pamet kažnjavati svoju djecu samo zato šu djeca. Ma čak se i kunu da svoje dijete nikada nisu kaznili, ma nikada ni glas povisili, iako, vjerojatno nesvjesno, to čine poprilično često.
Kakav god da imamo izgovor, djeca su kažnjena, i to je kraj priče.. ;(
Riječ kazna dovoljno je grozna, a da bi uopće pomišljali na njene uzroke/posljedice, ali kada pričamo od djeci ta riječ zaista ne bi smjela biti niti tabu, niti bi se trebala često koristiti.
Dakle, pričamo o jednom dosta kontradiktornom pojmu i to ne namjerno - jer kazne jako često za djecu i jesu kontradiktorne. Zbunjujuće. Jer roditelji svoju djecu često kažnjavaju samo zato što su ljudi.
"Djeca su jako često kažnjena baš zato što su ljudi čija raspoloženja roditelji nekada jednostavno ne mogu podnijeti. Djeci se jako često zabranjuje da budu cendrava, da su loše volje, spočitavaju im se ljutnje, plakanja, povišeni tonovi i negativni stavovi. Dakle, sve su to odlike koje imaju i roditelji, ali teško da ćete čuti dijete koje će svojom mami zabraniti da bude loše ili je poslati u kaznu kada povisi ton. Čak i ako taj ton ne bude upućen djetetu već nekom drugom. Nitko od nas nije savršen pa je stoga stvarno glupo očekivati od naše djece da ona budu savršena - da za njih mislimo da su na višem stupnju savršenstva od nas samih.", napisala je u Rebecca Eanes, u svojoj knjizi "The Newbie's Guide To Positive Paranting.
Mnogi roditelji svoju djecu smatraju nesavršenima, ali više u teoriji nego u praksi jer često zapravo od djece očekuju bolje ponašanje i više samokontrole - puno više no što je roditelj u stanju pokazati pred svojom djecom. A djeca sve obrasce ponašanje kupe od roditelja.
Kazne zbog toga što su ljudi
Djeca imaju puno pravo na svaku svoju emociju. I imaju je pravo pokazati, no naravno da nećemo onda sada reći - "Zato im dozvolite sve. Jer su ljudi." Treba im dozvoliti emociju, ali ih i naučiti da je znaju ispoljiti bolje/ljepše, da njome ne utječu na druge ljude, naučiti kako se nositi s ljutnjom, strahom, nezadovoljstvom, tugom i razočarenjem. I naučiti ih da nikada ne budu nepristojni i grubi prema drugima.
Djecu treba odgajati prema visokim standardima, ali, treba imati i dosta milosti prema njima. I roditelji to znaju, no, i oni nekada imaju loš dan, ljuti su i bijesni radi nečega, pa pred svojom djecu ispolje tu emociju lupanjem vrata, vikanjem, ili nečim što nije lijepo. Pa dijete nauči da se ljutnja ispucava na taj način. Dakle - obrazac ponašanja za svoje emocije uče od onih s kojima žive.
A kada smo mi takve volje - ne želimo da nam se itko nađe na putu, a kamoli da nam još drži predavanje. Što roditelji u takvim situacijama često i čine (Zašto si zalupio vratima? Dođi ovdje da te pitam i da ti objasnim...bla bla bla...). Zato imajte nekada milosti.
Evo vam dobra vježba:
Uzmite si jedan dan i probajte vidjeti koliko ćete stvari napraviti, reći... a što bi vas, da ste sada dijete, moglo dovesti do roditeljskih krivih pogleda, predavanja, zabrana.
Primjerice:
Jeste li ignorirali svoje dijete kada vam je nešto pokušavalo reći?
Jeste li povikali na nekoga?
Je li vaš partner povikao na nekoga?
Jeste li zalupili vratima, trknuli nešto ljuto ili lupili nešto?
Jeste li zakolutali očima ili ignorirali nečiji zahtjev?
Sve su to pokazatelji onoga - ja sam roditelj, ja smijem, ti si dijete, ti ne smiješ. Jer, vi imate razloga za to. Vi ste pod stresom, vas su naljutili, vi se niste naspavali radi djece, boli vas glava, umorni ste. Vi ste dobri ljudi koji je trude najbolje što mogu, no ima dana kada jednostavno ne možete podnijeti ni sami sebe, pa se u tom raspoloženju volite malo počastiti ispoljavanjem loših emocija, iako znate da vas djeca gledaju. Jednostavno, radimo to jer znamo što je točan razlog naših emocija. Ali kada djeca to čine, mi ne osjetimo njihovo loše raspoloženje dok ga ono ne ispolji, a tada prodikujemo zbog načina na kojeg ga je dijete ispoljilo. Ne proničemo u razloge zašto ga je uopće ispoljio.
Dakle, mi smo ljudi mi to možemo. Od djece očekujemo savršenstvo pa oni to ne mogu. Nije fer, zar ne? Jer djeca još nisu na našem stupnju razvoja i životnog iskustva.
No zato je okej učiti ih da nikada, ali nikada ne budu grubi, nepristojni i da ne vrijeđaju druge. U tom slučaju njihove će emocije sigurno biti ispoljene, jer još nemaju i tu samokontrolu, ali će proći bez reakcije koja će loše utjecati na druge.
Okej je stoga učiti ih to i pritom im pokazivati načine kako da svoju emociju prožmu. A to ne možemo bez suosjećanja i pričanja. Zato umjesto da planete nakon neke dječje negativne reakcije, probajte prvo proniknuti u razlog njegove reakcije, i tako djetetu dati priliku da emociju ispolji riječima. Ne grubo, ne nepristojno, bez vrijeđanja i povika. S jedne i s druge strane.
Jer ako ne smije on, zašto smijemo mi? I još joj svaki put dodamo i sočan niz psovki.
