Greške u roditeljstvu: Ne štitite pretjerano svoje dijete

Osnovni zadatak roditelja jeste da dijete što bolje pripreme za samostalan život. Evo savjeta kako da to i učinite!

Veliki broj roditelja smatra da je njihov osnovni zadatak da u što većoj mjeri olakšaju život svom djetetu. U najboljoj namjeri pokušavaju da zaštite dijete od svih situacija koje su, po njihovom mišljenju, stresne i previše izazovne pa se često umjesto svog djeteta suočavaju sa svakodnevnim životnim događajima. Važno je naglasiti da su ovi roditelji u zabludi!

Naravno, samostalnost djeteta zavisi od njegovog uzrasta i razvojne faze u kojoj se nalazi. Jasno je da ćemo dijete u najranijem uzrastu uvijek zaštititi od velikih rizika i situacija čije poslijedice ono nije sposobno da predvidi, ali je i u ovome potrebno zadržati mjeru. Isto kao što dijete koje se odgaja u suviše sterilnim uslovima neće imati dovoljno snažan imunitet da se izbori sa bolestima, ni dijete koje je previše zaštićeno neće biti spremno da se izbori za sebe u mnogim socijalnim situacijama.

Ne opterećujte dijete svojim strahovima

Još u najranijem uzrastu roditelji često spriječavaju mališana da samostalno istražuje okolinu i da razvija svoje vještine, a sve to zbog roditeljskog straha da će se povrijediti. Razumna mjera opreza uvijek je poželjna, ali ne opterećujte dijete svojim strahovima! Mališani uživaju učeći nove vještine: penju se, trče, skaču, padaju... Ukoliko im to uskratimo dobićemo  trapavo i anksiozno dijete, uplašeno pred spoljnim svijetom, koje nikada neće imati samopouzdanja.

Vreme je za osamostaljivanje

Prema teoriji poznatog psihologa Eriksena tokom treće godine dijete prolazi kroz fazu razvijanja inicijative i veoma je važno dozvoliti mu da tada samostalno obavlja određene jednostavnije zadatke. Na primjer, dijete od 2-3 godine podstičemo da se samostalno obuče, da samostalno jede, da spremi igračke za sobom, da samo bira igre koje mu se dopadaju.

Ponekada roditelj obavlja ove aktivnosti umjesto mališana nepotrebno mu priskačući u pomoć. Na ovaj način zapravo šalju poruku djetetu da oni sve umiju bolje da urade razvijajući kod djeteta pasivnost i lijenjost.

Roditeljski strah od razdvajanja

Roditelja koji previše štiti svoje dijete lako ćemo prepoznati i u kasnijim razvojnim fazama. Ovo dijete rijetko će poći u vrtić. Obično ga čuva majka ili baka do samog polaska u školu, jer niko drugi nije dovoljno kompetentan za ovu ulogu. Svaka separacija za ove roditelje jako je bolna, ne žele da se odvoje od djeteta, smatraju da ga na taj način štite od rizika i da oni to jedini umiju pravilno da urade. Zapravo, djetetu čine "medveđu uslugu" ne pružajući mu priliku da razvije svoje socijalne vještine kroz druženje sa vršnjacima.

Kada se jednog dana ovo dijete bude susrelo sa školom biće zbunjeno: uvidjeće da nije jedino i da ne može da bude stalno u centru pažnje. Tek će u grupi vršnjaka uvidjeti koje mu vještine nedostaju, a roditelji ga tome nisu na vrijeme naučili.

Postavlja se opravdano pitanje: ko se zapravo plaši separacije, dijete ili roditelj? 
Ponekada podsvjesno činimo dijete što nesamostalnijim da bismo mu stalno bili potrebni i time zadovoljavali svoje potrebe. Zadatak dobrog roditelja je da nauči dijete da se što bolje brine o sebi i da ga zatim pusti da se oproba u različitim situacijama. Ono čega se roditelji zapravo plaše je odrastanja svoje djece i osjećaja da im više neće biti potrebni.

Školarci treba da sami "biju svoje bitke"

Kada govorimo o djetetu školskog uzrasta treba ga podsticati da postane što samostalnije pri izboru aktivnosti i hobija koje će praktikovati, šta će obući, koje igračke će koristiti, sa kime će se družiti. Nije potrebno uplitati se u svaku odluku, već dozvoliti djetetu da bira, odlučuje, pa čak i da pogriješi i da snosi poslijedice za to. 

Čest je slučaj u današnje vreme da se roditelji upliću i u odnos dokete - nastavnik, rušeći autoritet nastavnika i opravdavajući različita ponašanja svog djeteta. Nerijetko roditelji rade domaće zadatke umesto djeteta, uče, polažu prijemni ispit, ulaze u konflikte sa nastavnicima. Pogrešno misle da je njihov zadatak da riješe svaki konflikt umjesto djeteta i da ga poštede svake "muke". Dijete se mora učiti da samo bije svoje bitke, da izrazi svoje mišljenje i da snosi poslijedice za to. Ponekada će biti kažnjeno, kritikovano ili tužno, ali sve su to normalne situacije tokom odrastanja.

Drugi način na koji roditelji prezaštićuju svoje dijete jeste tako što materijalno žele da im maksimalno ugode, kupuju sve što poželi. Jednoga dana dijete će biti razočarano kada shvati da ne može baš svaka želja da mu se ostvari, imaće nerealna očekivanja od drugara ili kasnije od  partnera.

Dozvolite adolescentu da uči na svojim greškama

U pubertetu prezaštićeno dijete nije dobro prihvaćeno u grupi vršnjaka, može biti trapavo i plašljivo, ali i narcisoidno, uvjereno da je bolje od drugih. Rijetko je imalo priliku da se uporedi sa drugima i da čuje njihovo mišljenje. Ima slabu toleranciju na frustraciju i zbunjeno je pred spoljnim svijetom. Teško sklapa prijateljstva, ne umije da dijeli i uskraćeno je za bogato iskustvo koje bi steklo u druženju sa vršnjacima.

"Najbolji prijatelji" su mu roditelji  koji su previše upleteni u svaku sferu djetetove intime. Ovaj odnos „bliskosti“ roditeljima često imponuje, ali zaboravljaju da je razvojni zadatak adolescenata upravo da stvore svoju individualnost, samopouzdanje i da se uklope u grupu vršnjaka. Ukoliko svog adolescenta previše štitimo i vezujemo za sebe, propustiće i lijepe strane odrastanja, kao i priliku da uči na greškama. Svi se sjećamo kako smo bili ponosni na sebe kada smo prvi put nešto uradili bez roditeljske pomoći, čak i ako nije sve išlo glatko.

Poruka za roditelje

Budite ponosni svaki put kada vaše dijete nešto uradi bez vaše pomoći, kada ode negdje bez vas, kada se samo izbori za svoje želje, kada se posvađa ili pomiri sa vršnjacima, kada prebrodi kritike ili uživa u pohvalama, kada samo zasluži dobru ocjenu. Tada ćete biti sigurni da dobro obavljate roditeljski zadatak!

Stojanka Tlačinac, psiholog

¸ Izvor: yumama.com