Andrej je u vrtić krenuo sa dvije godine i devet mjeseci. Do tada su ga čuvale bake i deke, naizmjenično, jedan dan jedni, drugi dan drugi. Bake i deke, uključujući i prabaku (moju baku), su nam suho zlato i ja ne znam kako se snalaze ljudi koji nemaju bake i deke koji mogu da čuvaju unučiće. Uglavnom, Andrej se nauživao sa bakama, dekama i prabakom, kao pravi mali princ. Svako jutro kad smo ga dovozili, bake i deke su prvo prostirale crveni tepih, a zatim su dolazili sati maženja, uživanja, učenja i činjenja. I moji roditelji i baka i suprugovi roditelju su divni ljudi, nježni, pažljivi i puni ljubavi i ja sam najsretnija kada ih gledam kako se raduju našoj djeci, svojim unučićima.
No, septembra 2014. došlo je vrijeme i za Andrejev polazak u vrtić! S jedne strane bila sam jako pozitivno uzbuđena i baš sam se radovala novom poglavlju u našim životima, dok sam s druge strane bila uplašena kako će to sve da bude i kako ću ja sada potpuno nepoznatim ljudima da ostavim nešto najvrednije na svijetu.
Tog prvog dana vrtića, svečano smo se obukli i stavili na leđa mali ranac. Uh, moja mala beba mi je odjednom djelovala kao veliki bata. Stigli smo do vrtića i stepenicama se popeli do prostorije u kojoj ce biti Andrejeva grupa. Mislim da mi srce nikad nije tako lupalo. Ali, nisam dozvolila da Andrej vidi bilo šta na mom licu osim osmijeha. Na vratima su nas dočekale divne, nasmijane vaspitačice i Andrej je ušao. Nije plakao, baš je bio radoznao i želio je da uđe u sobicu i vidi šta ima i šta se dešava. Naravno, dugo prije polaska smo mu objašnjavali šta je vrtić, kako će on tamo biti bez mame i tate, ali sa vaspitačicama i drugarima i kako ćemo mi kasnije doći po njega kad se izigra. Vaspitačici sam izdiktirala broj mobilnog, “za svaki slučaj”, i otišla. Naravno, čim sam izašla krenule su mi suze. Sjela sam u obližnji kafić da popijem kafu i nekako sačekam da prođe sat vremena koliko sam se dogovorila sa vaspitačicom da ostane.
Ušla sam baš u trenutku kad je htio da zaplače, tako da možemo da kažemo da prvi dan vrtića nije plakao i da je sve prošlo super!
Ali, avaj! Drugi dan je bio katastrofa. Nije htio da ide, jedva je ušao, plakao je na sav glas i vaspitačica ga je uzela u naručje i meni rekla da odem, da će biti sve ok. Čim su se vrata zatvorila i meni su krenule suze. Kako mogu biti ovako grozna majka i tjerati dijete da ostaje tamo gdje mu se ne ostaje??!! Kada sam zašla iza jednog stuba, zamolila sam tetkicu koja je tuda prolazila da ode da pogleda da li Andrej plače. Objasnila sam joj kako izgleda i šta ima obučeno. Vratila se poslije minut i rekla mi da ne plače, ali da jeca. Uhhhh.
Opet sam sjela u isti kafić i čekala da prođe sat vremena. Sad mi je bilo mnogo teško, znala sam da je uznemiren. Pomisao na to da on sada pati i da se pita da li će mama opet ikada doći (što ih najviše muči u vrtiću u ovom uzrastu) mi je bila nepodnošljva.
Nekako je prošlo tih sat vremena i ja sam jurnula po njega. Kada sam ušla u učionicu dosta djece je plakalo okupljeno oko vaspitačice, a ona je jednu djevojčicu držala u naručju, a sa ostalima razgovarala i tješila ih. Ugledala sam mog mališana, oči su mu bile skroz crvene od plača. Kada sam ga pozvala, prišao je i rekao: “Ovo je mnogo teško!”. U tom trenutku, srce mi se razbilo na milion sitnih parčića.
Cio taj dan razmišljala sam da odustanemo od vrtića, da nastave da ga čuvaju bake i deke. No, ipak, nakon razgovora sa svojim prijateljima čija su djeca već izvjesno vrijeme išla u vrtić, shvatila sam da ne treba da odustajemo, da je tako samo na početku, a da kasnije trčeći ulaze u zgradu.
I tako, eto, dvij godine kasnije, pravo je uživanje gledati ga kako opušteno ulazi i kako mu drugari i drugarice trče u susret i grle ga. Njegovo privikavanje trajalo je dobrih devet mjeseci, od septembra do maja. Nije bilo većih problema, lako se privikao na kolektiv, ali je tih devet mjeseci svako jutro plakao na rastanku i uvijek mi je bilo teško da ga ostavim. Da ne pričamo o tome da je malo-malo bio bolestan, kao i da je bio najmlađi u grupi što u tom uzrastu nije lako, jer je velika razlika između djece koja imaju tri i četiri godine, a on je u grupi imao nekoliko mališana koji su skoro cijelu godinu bili stariji od njega. Ali, dobro, stigao je maj, devet mjeseci nakon polaska i sve je to nekako nestalo, “kao rukom odnijeto”. Odjednom su počeli pozivi na rođendane, djeca su bila manje bolesna, ulazio je veseo i raspoložen.
Moj bata je sad već veliko i iskusno vrtićko dijete. Ulazi samouvjereno i pronašao je svoje mjesto u toj grupici i drugare i drugarice sa kojima voli da se druži.
Izvor: roditeljstvo.org
