Dojenje NIJE isključiva odgovornost majki – dojenje je odgovornost cijele zajednice!
“Žene ne doje jer neće zahmeta.”
“Neće gospođe da im grudima šta bude.”
“Ove današnje majke samo gledaju da nemaju posla oko djeteta.”
“Svaka može dojiti, ali žene neće da doje!”
Ovo su samo neke rečenice koje se mogu čuti na račun majki koje ne doje. Logika je ta da – pošto su kod majke grudi, dojenje i nedojenje su samo njen problem.
Ali to ne može biti dalje od istine! Činjenica da uopće tako razmišljamo je samo slika nas samih i jadnog stanja u kome se kao društvo nalazimo. Dojenje je bilo isključiv način hranjenja djece otkad je ljudskog roda do unazad par decenija. Kada majka nije mogla da doji ili bi umrla – dijete su dojile druge žene iz njene zajednice. Ako je dojenje tako normalno i prirodno, ako je odlično služilo ljudski rod hiljadama godina, zašto su žene danas skoro potpuno prestale da doje? Ovo je samo kratak osvrt na neke od razloga:
- Socio-ekonomske promjene i komercijalizacija adpatirane formule.
Priča počinje daleko prije pedesetih godina prošlog stoljeća, ali za potrebe ovog rezimea – počet ćemo tada, jer trend nedojenja koji imamo danas je većinom i počeo upravo tada. Dvije ključne stvari su se desile: žene su se sve više počele zapošljavati i adaptirana formula se počela prodavati komercijalno kao “hrana za bebe”. Sa loše regulisanim porodiljskim odsustvom sa posla, obećanjem da se iza bijelog praška krije “supermlijeko proizvedeno po najsavremenijim znanstvenim otkrićima”, te korumpiranosti zdravstvenih radnika koji su, podmićeni proizvođačima adaptirane formule, majke uvjeravali da trebaju koristiti adaptiranu formulu – majke su bile ubijeđene da je nedojenje i prelazak na adaptiranu formulu logičan i ispravan izbor. Pored same ubijeđenosti u kvalitet alternative, istovremeno je promovisan imidž “moderne majke” i “moderne žene” koji nije podrazumijevao dojenje, jer se taj “prostački čin” nije uklapao u sliku dotjerane poslovne dame, nego je priličio “seljanki koja doji sa kravama u štali”.
- Žene nemaju više od koga naučiti kako dojiti.
I tako – u svega jednoj generaciji ljudski rod je izgubio znanje i vještine dojenja koje su žene uspješno prenosile sa koljena na koljeno hiljadama godina. U tome jest i cijela kvaka – dojenje je vještina koja se uči! I rješavanje uobičajenih problema sa dojenjem su vještine koje se uče! Savremene žene nemaju od koga učiti – one više nemaju nekoga da im pokaže kako dojiti. Na Maloj školi dojenja imamo žene u tridesetim koje nikada nisu vidjele drugu ženu da doji! U prošlosti su majke bile te koje su učile svoje kćerke kako dojiti, ili su to pak činile mnogobrojne žene iz šire porodice. S obzirom da današnje nene uglavnom nisu ni same dojile, one ne znaju kako pomoći svojim kćerkama i snahama da doje. Sve što znaju jeste ponavljati mantre koje su njima babice i doktori ponavljali dok su bile mlade majke: “Nemaš mlijeka, slabo ti je mlijeko, dijete je gladno, dijete ne napreduje, dijete je gladno, nemaš mlijeka, slabo ti je mlijeko, izgladnjuješ dijete, nemaš mlijeka, NEMAŠ MLIJEKA.”
- Žene ne rađaju u uslovima koji pogoduju uspostavi dojenja.
Porodi su rutinski, neprirodni i sa mnogo intervencija. Žene bivaju iscrpljene, djeca bivaju iscrpljena. Djeca bivaju odvajana od majki dug vremenski period. Zbog intervencija, žene su limitirane na jako mali broj položaja dojenja. Djeca bivaju hranjena adaptiranom formulom bez pitanja i odobrenja majki. Medicinsko osoblje često nema nikakvo znanje o dojenju, nema znanje o tehnikama dojenja ili jednostavno ne želi da odvoji vrijeme da majkama pomogne da nauče kako staviti dijete na dojku. Mnoge medicinske sestre otvoreno ženama govore da nemaju mlijeka, uz obaveznu napomenu koju adaptiranu formulu da kupe.
- Žene koje pokušaju dojiti često nemaju nikakve podrške i konstantno su kritikovane.
Jedna stvar je kada te okolina ignoriše i ne želi ti pokazati kako dojiti svoje dijete. Potpuno drugi par rukava je ono što većina majki prođe – konstantne kritike i izazivanje sumnje. Umjesto da u udobnosti vlastitog doma majka bude rasterećena svih obaveza i da samo odmara i doji svoje dijete, za mnoge žene se tu samo dalje nastavlja drama započeta u porodilištu. Ženama se uporno i bez stida govori da to što rade nije dobro, da im mlijeko ne valja, da nemaju mlijeka, da pate dijete, da izgladnjuju dijete, da sebe muče, da dijete muče, da dijete plače jer je gladno. I obavezno se nađe neki dušebrižnik koji u kuću donese flašicu i adaptirano mlijeko – dijete hrane čak i bez majčinog znanja! Na našem podneblju u prve dvije sedmice kroz kuću promaršira cijela familija po ulaznoj i silaznoj lozi, koja se dvori i hrani, bez da iko za sobom popravi jastuk i čašu opere. Svi hoće da uzmu dijete, presvuku dijete, hrane dijete – a šta je sa majkom? Ako žena mora misliti na kolače, ručkove, čišćenje – kada da misli na sebe i na dijete? Za žene koje žive u zajednici pritisak je često i veći, gdje se snaha ionako tretira kao parazit – persona non grata, kojoj se predbacuje da koristi porod kao izgovor da “ljenčari”. Žena umjesto da ima vremena da vježba dojenje, mora hranjenje svog djeteta uklapati u sve ostale obaveze kojim se tereti.
- Žene su na milosti i nemilosti bijelih mantila.
Znanje pedijatara i drugih zdravstvenih radnika o dojenju je ponekad stravično. Čak i oni koji su “načelno za dojenje”, sve probleme sa dojenjem rješavaju uvođenjem dohrane. O tome da pedijatri informacije o ishrani djeteta dobivaju od farmaceutskih predstavnika proizvođača adaptirane formule svjedoče i uredno okačeni reklamni kalendari i nereferentni grafikoni porasta težine djeteta. Jako malo zdravstvenih radnika odvoji vrijeme da zaista nauči kako pomoći majkama koje dođu sa nekim problemom u dojenju. Većina ih je “za dojenje” – dokle god sve ide dobro. Čim se javi problem – majka je ta koja ga mora sama riješiti, jer ipak, njene su grudi, je li. Ako ona sama to ne uspije riješiti, liječničko rješenje je adaptirana formula.
- Ženama je oduzeto samopouzdanje u prirodne sposobnosti svoga tijela.
Kada žena dođe u porodilište, biva joj rečeno da će je poroditi. Oni će je poroditi. Žena ne rađa svoje dijete, nego je medicinsko osoblje porađa. Medicinsko osoblje nesmetano donosi odluke o tome u kojem će položaju žena biti, kada će žena tiskati, kada neće. Ako misle da treba to ići brže, ubrzaće to. Autonomija tijela u rađaoni je većinom nepostojeća. Nakon što joj je indirektno (ili direktno) rečeno da nije u stanju samostalno donijeti svoje dijete na svijet, majka u grču čeka da joj bude rečeno je li njeno tijelo može da hrani njeno dijete. Hoće li ona biti samo još jedna od mnogobrojnih koje su izgubile na ruskom ruletu stvaranja mlijeka? Dolazi sestra. Pogleda grudi. “Nemaš mlijeka. Tvoje grudi nisu za dojenje. Kupi tu i tu formulu.” Nakon ove “pomne i detaljne” analize, majka biva skrhana. Na kolu sreće ona je izvukla deblji kraj. Bijeli mantil je presudio – njeno dijete će jesti adaptirano mlijeko.
- Ono što vidimo nas uči šta je normalno.
Današnje žene kada su se kao djevojčice igrale lutkicama redovno su uz lutkicu dobivale i flašicu. Jer tako se bebe hrane. Bebe se hrane iz flašice. Cijeli život žene gledaju bebe kako se hrane iz flašice. Kada u supermarketu odu na odjel za bebe, vide bezbroj flašice. Kako prestaju biti djevojčice i postaju žene, sanjaju kada će i one jednog dana u rukama držati svoje čedo. I hraniti ga iz flašice. Kao prave brižne majke koje mnogo vole svoje dijete. Možda će zvučati suludo, ali neke žene uopće ne znaju da dijete treba dojiti. Nikada im to nije palo na pamet – pa čemu onda silne flašice koje gledaju cijeli život?
Zato, molim vas, kada pričate da žene “ne žele dojiti”, dobro razmislite o svemu gore napisanom. Naravno da svako od nas poznaje poneku ženu koja zaista nije željela dojiti iz ovog ili onog razloga, ali to su usamljeni primjeri – na koje uzgred roditelji imaju pravo, a tek u radu sa dojiljama možete vidjeti koliko su rijetke svjesne odluke o nedojenju. Za većinu žena nedojenje nije izbor – to je strahom uslovljeno stanje. Strahom od toga da nisu dovoljne za svoje dijete, strahom od toga da mu štete, strahom od toga da je dijete gladno.
Kada ženama budu:
– ponuđene ispravne informacije o dojenju od strane medicinskog osoblja
– objašnjeni rizici nedojenja i rizici adaptiranog mlijeka
– ponuđena ispravna praktična pomoć od strane medicinskog osoblja
– osigurani humani porodi i kratka razdvajanja sa djetetom
– na raspolaganju (ikako ili po pristupačnim cijenama) bude stručno osoblje koje je specijalizovano u oblasti dojenja
– osigurane mirne sedmice u periodu babinja, gdje neće morati slušati nebuloze i kritike o svakom postupku koji učine sa djetetom
– dostupna druženja gdje će moći vidjeti druge žene kako doje
– dostupna savjetovališta gdje će u bilo koje doba dojenačkog staža moći otići potražiti savjet
– dostupne alternativne varijante hranjenja humanim mlijekom u slučaju bolesti ili terapije lijekovima
– dostupni pedijati koji će probleme sa dojenjem rješavati nastavkom dojenja, a ne prekidom dojenja
ONDA možemo reći da žene neće dojiti. Onda možemo reći da, pored svih resursa koji su im dostupni, žene biraju da ne doje. Ovo što trenutno imamo u društvu je sve samo ne stvar izbora.
Autorica: Lejla Pehlivanović, Dojenje je IN
