Sunce zalazi. Otpjevali smo posljednju pesmu, pročitali posljednju priču, i ušuškala ih 15. put. Dan se bliži kraju i nesvjesno ispuštam uzdah olakšanja. Od trenutka kad ustanete iz kreveta, počinjem da iščekujem vrijeme za spavanje. Još dva sata. Još sat, još pola sata. Kad legnete, za mene počinje posao. Pokupim igračke, operem sudove, peglam. Onda, ako ostane vremena, opustim se. Uzmem ćebe, grickalice, daljinski, ušuškam se pored vašeg tate i pustim neki romantičan film. To je mojih pet minuta. I prije nego što se film završi, snaga me izda, oči počnu da se sklapaju i samo trenutak prije nego šta zaspim, zapitam se „Jesam li ih danas dovoljno voljela?”
Vidite djeco, dan prolazi brzo, ali sati se vuku i traju kao godine. Znam da ne razumijete zašto me samo način na koji izgovarate „mama” izbaci iz takta. Znam da se naljutite kad ne ispunim obećanje, kad vam promijenim planove, kad ne ispadne sve kako je trebalo. Znam koliko teško podnosite kad zaboravim da tostiram hljeb prije negu što ga namažem puterom i džemom. Pokušavam da pronađem razumijevanje jer ti vjerovatno nisi htjeo da sjedneš sestri na stomak. Dva puta. U roku od 20 sekundi. Ali, istina je da ne uspijevam. Toliko puta. Slomim se i plačem. Šaljem ljutite poruke vašem tati govoreći da s posla izađe tačno u pet i ni sekund kasnije. Rastužim se, a ne umijem da objasnim zašto. Naljutim se i teško mi je da to sakrijem. Osjećam se usamljeno, nesigurno, nervozno i ponekad kažem stvari koje ne mogu da povučem, a dala bih sve da mogu.
Zato, kad stigne kraj dana, dana koji nikad više neću moći s vama da ponovo proživim, ja prođem u glavi sve detalje, dobre i loše trenutke, i zapitam se „Jeste li se osjećali dovoljno voljeno?” Onog trenutka kad zaspite, gotovo potpuno zaboravim sve momente nervoze, ludila i ljutnje koje sam tog dana osjetila. U tom jednom trenutku, haos se završi, nastane tišina, a ja odjednom poželim da vas probudim i kažem da ne brinete, da ste i danas bili dobri!
Nadam se da sam vas danas dovoljno voljela. Nadam se da svakog dana znate i osjećate koliko vas volim i da ništa, ali baš ništa ne možete da uradite ili kažete pa da se to promijeni. Nadam se da uspijevate da vidite kroz moje suze nemoći i ljutnje – koliko sam ponosna na vas. Vi ste najbolja stvar koju sam postigla u životu. Volim vas do ludila i nadam se da to znate. Ne samo onako, kad se sve završi, već i u trenucima najvećeg bijesa i frustracije.
Jesam li vas danas dovoljno voljela, djeco moja? Nadam se da jesam…
Izvor: Moj pedijatar, PIŠE: Kristen Lavalley
