Pismo jedne divne mame:
"29.03.2017.godine....bude me bolovi u leđima...
Polako probadaju.
Pokušaj okretanja na stranu, ne pomaže, bolovi postaju sve jači. Već sedam mjeseci u mom stomaku boravi jedna mala princezica. Bolovi postaju neizdrživi i suze kreću niz moje lice. Osjećam toplu tekućinu kako "curi iz mene".
Da, moj najveći strah, krv. Ruku spuštam na njegovo rame i drmam ga kao iznenadni tornado, a on jadan izgubljeno otvara oči. "Šta je? Ne radim danas!" Objašnjavam mu ubrzano da me boli, da krvarim, da se bojim za našu malenu ružu. Brzo smo stigli do DZ gdje su nam samo dali uputnicu i hitnom poslali na GAK... Sestra moli "prediši bolove draga, nemoj da se porodis u kolima hitne... Nemamo uslova da spasimo to biće koje nosiš u svom trbuhu".
Trudim se da je poslušam bolovi su jaki, nepoznati... Vožnja koja inače traje 1h sada se završila za manje od 40min... Doktori trče na sve strane, a moj strah postaje sve veći...
Čujem Doktor govori "Brzo ultrazvuk, da li bebino srce kuca, majka krvari, obje su u opasnosti".
Počinje sa ultrazvukom koji govori da njeno maleno srce kuca... "Spasit' ćemo ih obje, zaustaviti krvarenje brzo, ne brini majka bićete dobro obje!"
Dok to izgovara vulkan izlazi iz mene, vodenjak puca u 07:04h...
"Brzo na stol... Vodenjak je pukao"...
Prebacuju me i tjeraju da tiskam, dišem, pomažem im.. .Ni sanjala nisam da je to taj porodjaj o kome svi pričaju... Jednom, dva puta tiskam i izlazi majusno biće iz mene teško 1230g,a dugo 37cm.
Čujem njen plac, očekujem da mi je pokažu ali samo vidim da je umotaju i odnose negdje. Ne nose je meni da je poljubim, pomirisem.
"Gdje je nosite vratite je" vrisnula sam na njih, a ljubazna sestra me smiruje i govori da je vode na 9.sprat mora u inkubator, živa je ali mora gore. Dva sata ležim u hodniku razmišljam hoće li moja beba živjeti. Odvode me u sobu i vode na tusiranje. Pitam ih redom šta je sa mojom ružom ali svi govore da ne znaju. Muž dolazi u posjetu i kaze da ju je vidio. Ima crnu kosicu na tatu, malena je, živahna. Zamišljam je ali strah je sve veći. Čekam da noć prodje da je i ja vidim. Dolazi jutro. Suvišno je pisati da sam noć provela budna. Muž me vodi na taj 9.sprat.Vode me do prostorije u kojoj leži moja djevojčica. Dolazim konačno do nje. U inkubatoru leži malena mrvica. Suze kreću da padaju niz lice,ruke se tresu, a soba se okreće oko mene. Osoblje ljubazno smiruje i govori da će sve biti uredu. Nema infekcija, nema upala zdrava je samo mala i nejaka da bi bila van inkubatora. Mjesec dana prolazi, a moja hrabra curica je prezivjela jaku upalu pluća i probleme sa disanjem. Napustila je inkubator i počela da ručka iz flasice.
U kući vlada užas. Krecenje. Kanta ondje, krpa ovdje, kauč na pola sobe. Iako pola posla nije obavljeno prestajem sa radom i krećemo da posjetimo našu malenu. Parkiramo auto ispred pedijatrije,a muzev mobitel zvoni. Javljaju nam da beba izlazi u 15h. Potpuno iznenađeni,izgubljeni i sretni javljamo kući da prave prostor gdje ćemo je staviti. Preuzimamo našu cerkicu i krećemo kući. Sad već šesti mjesec punimo bez ikakvih problema teški 6kg i potpuno zdravi.
"Za sve roditelje koji dočekaju prijevremeni porod šaljemo poruku da se uzdaju u dragog Boga i vjeruju u svoje piliće jer oni su najveći borci."
