Željela
bih da podjelim svoju priču sa majkama, a najviše sa ženama koje žele da dobiju
ovu titulu i na tom borbenom putu pomišljaju da odustanu. Ne odustajte nikad
jer...
Moja
borba počinje u julu 2011. godine na samom početku braka gdje sasvim slučajno
ustanovismo disbalans hormona štitne žlijezde. Doktori tada kažu, nipošto
trudnoća, morate sačekati da se sve stabilizuje. Pored toga, tu je bio i jedan
čvor, tada „bezazleni“ čvor koji je samo trebalo pratiti...
U
januaru 2014. godine hormoni su se stabilizovali, doktorica daje zeleno
svijetlo za trudnoću, suprug i ja presretni, samo još da provjerimo onaj
„bezazleni“ čvor pa da se bacimo u akciju 😊
Međutim,
nalaz čvora je bio najgori. Papilarni tumor... Taj trenutak ne mogu i ne želim
da vam opišem. To je trenutak koji nikada neću zaboraviti... Momenat kada vam
se svijet ruši, kada mislite da je kraj.
Ali, tog istog trenutka dobijete
neobičnu snagu i kažete, ali možda nije sve izgubljeno... Nakon toga jedan
konzilij, drugi konzilij na kojem doktori predlažu odstranjenje cijele štitne
žlijezde. Ima li pitanja... Daa, u tom bunilu, nervozi, pomiješanim osjećanjima
pitala sam samo jedno... "Mlada sam, da li
ću nakon ove operacije moći da se ostvarim kako majka i imati djecu?"
Doktorica
je sa osmijehom rekla, naravno jedno,
dvoje, troje, koliko god želite. Pomislila sam da me samo tješi, ali sam tada
jako željela da joj vjerujem i da krenem dalje.
Nalaz
nakon operacije u februaru 2014. godine. potvrđuje da je bio u pitanju
karcinom. Ponovni šok... Razmišljanja se nastavljaju... Da li će se proširiti,
da li je operacija prošla kako treba te da li su onaj nekadašnji „bezazleni“
čvor, a sada već najgori zlotvor odstranili u potpunosti. Slijede pretrage i
terapija primanja joda. Nakon ove terapije doktorica kaže da se na trudnoću
mora čekati godinu dana. Opet čekanje...
Moram
da kažem da u ovoj borbi zaista nisam bila sama. Tu je bio suprug, moja
porodica, prijatelji. Pokušala sam sve nekako da prebrodim sa osmijehom, da što
manje opterećujem ljude oko sebe, jer uvijek sam išla sa onim ja sam jaka, ja to
mogu, ja to hoću, ja to želim...
Septembar
2015. godine, hormoni se stabilizovali, sve kontrole
prošle i suprug i ja konačno dobijamo zeleno svijetlo... Naravno, opet
razmišljanja, a koliko li ćemo sada čekati? Da li će se ispuniti želja koju
toliko želim? Želja za koju dišem...
Za
nepuna dva mjeseca, 22.11.2015. godine pozitivan test.
Prvi test koji sam ikada
uradila u život i daaaaa pozitivan je. Vrisak sreće, suze radosnice. A onda
opet razmišljanje...
Kako će proći trudnoća, kako se izboriti sa svim. Hvala
Bogu sve je lijepo prolazilo. Malo više kontrola hormona štitne i ginekoloških
pregleda, ali nakon svake dobre kontrole izađeš sretan iščekujući svoje malo
pile.
22.08.2016.
godine carskim rezom dolazi naš AMAR.
Od tog dana mi smo najsretniji na
svijetu. Iza nas je sada već godina dana ljubavi i radosti, godina dana smijeha,
nestašluka, nespavanja, prvi zubići, prvi koraci, prvi padovi, slatke brige i
neizmjerna sreća... Sada mi je tek jasna rečenica moje kume koja je nakon
rođenja svog sina znala reći, ne znam kako smo uopšte živjeli prije njega i bez
njega. E sada se i ja to isto pitam... Hvala Bogu što mi je omogućio da se to
pitam, jer zaista mislim da nismo ni živjeli ni disali prije Amara.
Zato
žene moje drage, majke i buduće majke... Ne zamjerite što je tekst duži, ali
takva je bila i moja borba vjerujte. Teška i dugačka... Borba se naravno
nastavlja jer je cijeli život borba. Ali sada se borimo da nam bude što ljepše,
borimo se za našeg Amara...
Želim
vam od srca da osjetite majčinstvo i nikad ne odustajte, nikada.
Mi žene –
majke sve možemo, ali baš sve.
