Primjena kazne i nagrade u odgoju djece

PSIHOLOŠKI ASPEKTI USPJEŠNOG ODGOJA DJECE

Nijedan putokaz na raskršću ne može poštedjeti pješaka od napora puta: drugi su postavili putokaz, ali hodati moramo sami! Anton Trstenjak

Obitelj je društveni sustav u kojem su svi članovi međusobno ovisni; ona stvara norme s obzirom na prihvatljivo ponašanje, svakom članu naznačuje njegovo mjesto i ulogu, ali također nameće zahtjeve i granice. Pritom je glavno sredstvo nadzora za osiguranje zahtijevanog ponašanja pružanje podrške, odnosno njezino uskraćivanje, što postaje sredstvo socijalizacije. Sama je obiteljska struktura već u sebi takva da predstavlja odgojno ozračje. Roditelji nerijetko stavljaju prevelik naglasak na izravan odgoj, željeli bi odmah vidjeti konkretne plodove svojih odgojnih zahvata, stoga obilno dijele pouke, ukore, kazne. Jednako je važan, ako ne i važniji, neizravan odgoj: opće ozračje u kući, odnos uvažavanja i poštivanja između roditelja, odnos prema drugima u društvu itd. Mladi se čovjek razvija u tom ozračju. Nema ništa opasnije od dobrog savjeta popraćenog lošim primjerom.

PRIMJENA KAZNE U ODGOJU

Kazna smanjuje vjerojatnost reakcija koje su joj prethodile. Točno je da kazna može biti uspješna u uklanjanju nepoželjnog ponašanja. No, kažnjavanje može imati i neželjene posljedice: 1. Kazna ne dovodi do zaboravljanja nepoželjnog ponašanja. To je ponašanje potisnuto i može se pojaviti nakon uklanjanja prijetnje kaznom. 2. Kažnjavano dijete može naučiti da je to odgovarajući način za mijenjanje tuđeg ponašanja, pa će i ono pokušati mijenjati tuđe ponašanje na takav način. 3. Kažnjavano dijete uči tehniku agresivnog ponašanja. 4. Fizička kazna izaziva negativne emocije - strah. Takve se negativne emocije, mehanizmom klasičnog uvjetovanja, povezuju s osobom koja provodi kažnjavanje, kao i s mjestom gdje se provodi kažnjavanje. 5. Fizička kazna ne pokazuje djetetu kako se treba ponašati. Zbog navedenih razloga većina psihologa smatra da fizičko kažnjavanje treba izbjegavati. Ako je potrebno primijeniti kaznu, bolje je da ona ne bude fizička te da se u odgoju djece kombinira s nagradama.

PRAVILA KOMUNIKACIJE

Psiholozi ističu vrijednost ova tri pravila uspješne komunikacije: 1. Djetetu morate dopustiti da svoje osjećaje izrazi bez prekidanja, ispravljanja, primjedbi i neslaganja. Sve što bi bilo manje od toga guši komunikaciju. 2. Izjave ne treba započinjati sa “ti”, nego govoriti o vlastitim osjećajima: ? Ne: “Ti si me povrijedio!” nego: “Osjećam se povrijeđenom!” ? Ne: “Ti ne mariš za mene!” nego: “Osjećam se zanemarenom!” 3. Treba izbjegavati upotrebu dviju riječi koje guše svaku komunikaciju: “uvijek” i “nikada”.

KAKVA TREBA BITI POHVALA

Kada dijete nešto učini dobro, potrebno je izreći pohvalu te će se strukturirati takvo ponašanje. Pritom valja imati na umu: • Djeca više vole pohvale nego kritike. Dijete koje je iskreno pohvaljeno osjeća se dobro i sklono je ponavljati ponašanje za koje je dobilo pohvalu. Također je sklono ugađati osobi od koje je dobilo pohvalu. • Pohvale su osobito značajne za sposobnu djecu koja dobro rade, ali imaju nisko samopoštovanje. Ona će se bolje osjećati i bolje raditi pokažete li da cijenite njihove vrijednosti. Pohvala ne stoji ništa, a donosi velike rezultate. • Pohvale su djelotvorne samo kada su iskrene, inače mogu djelovati sasvim suprotno. Niste li iskreni, djeca će osjetiti prijevaru i vaše htijenje da samo izvučete osobnu korist. Suprotno tome, iskrenoj pohvali djeca će vjerovati, osjećat će se dobro i njihovo će samopoštovanje rasti. • Vrlo je važno da pohvala ne sadrži nikakvu kritiku. Mnogi ljudi skloni su dati pohvalu, ali s neizbježnim “ali”. Takva pohvala onda više nije pohvala (nego kritika, o čemu će kasnije biti riječ) i dijete se osjeti prevarenim. • Pohvale ne moraju biti samo verbalne. Mnogi neverbalni znakovi, kao što su osmijeh i klimanje glavom, djeluju kao pohvale.

KAKVA TREBA BITI KRITIKA

Kada dijete pogriješi, kritika se izriče na sljedeći način: • Nitko ne voli kad ga kritiziramo. Situacija je još teža ako kritiku dobije pred drugim ljudima. Na taj način ugroženo je ne samo njegovo samopoštovanje, nego i status. Takva kritika nije kritika, to je poniženje. Dijete će vas početi mrziti, a svjedoci vaše kritike osjećat će se neugodno. Stoga je kritiku najbolje izreći u četiri oka. Dijete pohvalite pred drugima, a kritizirajte nasamo. • Učini li dijete što loše, izrecite kritiku što prije. Tada je najdjelotvornija. Što dulje čekate i potiskujete svoje osjećaje, to će oni biti intenzivniji. Primjećujete li dulje vrijeme da dijete ne radi nešto dobro, a držite to u sebi, vjerojatno ćete jednog dana “eksplodirati” zbog sitnice. Vaša reakcija bit će neprimjerena, svi će se čuditi što vam je odjednom, a dijete će to shvatiti i kao napad na ličnost (o tome malo kasnije). • Budite određeni. Recite djetetu točno što nije dobro uradilo. Stoga je dobro kritiku planirati unaprijed. Ne uradite li tako, vjerojatno ćete izreći i ono što niste mislili i zbog toga ćete potom požaliti. • Ne kritizirajte dijete zbog nečega što je izvan njegove kontrole. • Usmjerite kritiku na ponašanje djeteta, nikada na djetetovu ličnost. Ponašanje i ličnost potrebno je razdvojiti. Osoba može učiniti nešto loše, ali to ne znači da je loš čovjek. Mi želimo zadržati čovjeka, ali ne i njegovo loše ponašanje. Napadnemo li njegovu ličnost, nastojat će braniti i sebe i svoje ponašanje, pa makar morao izmišljati ili izvrtati činjenice. To je prirodna reakcija. Ljudi koji su napadnuti ne čuju što im govorite pa ni ne mogu ispraviti svoje ponašanje. Usmjerite li se na problem, a ne na čovjeka, imate veću mogućnost izazvati pozitivnu promjenu u njegovom ponašanju. • Izrecite kako ste se osjećali zbog toga što je dijete učinilo nešto loše, jeste li bili ljuti, frustrirani, nesigurni pred nekim drugim i slično. To može biti vrlo kratko, ali je bitno da bude iskreno i pošteno. • Nemojte zaboraviti uključiti pohvalu. Iako je tom prilikom dijete uradilo nešto loše, vjerojatno puno toga radi dobro. Recite to! Npr.:“Ja znam da si ti uvijek točan, zato sam se i osjećao ljutito kad si upravo danas, kad je važno, zakasnio!”

KAKO SLUŠATI DIJETE

Iznimno je važno dijete slušati i pritom mu pokloniti punu pažnju. Zato: • Govorite malo. Vaše slušanje bit će poruka djetetu da je vrijedno pažnje i prihvaćeno. Ako govorite, ne možete slušati. • Dajte mu priliku za učenje slušajući ga. Dijete ne voli savjete i prodike. Šest puta ste rekli što treba učiniti, ali nije poslušalo. Skupite strpljenja i pitajte ga kako ono smatra da bi se problem mogao riješiti. • Zamislite poziciju djeteta. Gledište djeteta određeno je njegovim svijetom koji se značajno razlikuje od vašeg. Zamislite sebe u njegovom položaju: ne bi vam bilo drago stalno slušati kako se trebate ponašati. • Razgovarajte u razini očiju i gledajte sugovorniku u oči. I budite zainteresirani. Ne bavite se drugim stvarima dok vam dijete priča (ne čitati novine, ne gledati televiziju). Ono ima potrebu za pažnjom i želi vam biti zanimljivo. Poklonite mu punu pažnju (kao da je npr. najvažniji gost u kući) i vidjet ćete kako će se ubrzo vaš odnos poboljšati. • Vaša neverbalna komunikacija treba slati pozitivne poruke. Ne govorite s rukama prekriženim na leđima ili s rukama prekriženim na prsima. Tijelo treba biti otvoreno i lice prijazno. • Ne prekidajte. Kontrolirajte svoju razinu tolerancije i dopustite djetetu da priča. Ne ometajte mu riječi i ne čekajte u zasjedi. To izaziva zatvaranje jer se čini da je važno da se čujete vi, a ne dijete. To, dakle, nije slušanje. • Dok slušate, odgovarajte isključivo potvrdno. Iza prvog “ne” dijete više nije spremno na suradnju. • Reflektirajte to što ste čuli. Npr. “Ako sam te dobro razumio…” ili “Čini mi se da mi želiš reći…” To reflektiranje omogućuje djetetu da čuje što je reklo. Bude li dijete imalo “jasno ogledalo”, moći će mnogo toga vidjeti i možda će poželjeti nešto korigirati. Budući da mu vi svojim razgovorom niste prijetnja, nego netko tko ga razumije, veća je vjerojatnost da će nešto naučiti o sebi i samo riješiti svoj problem.

ZAŠTO JE DJECI POTREBNO POSTAVITI JASNE GRANICE

Iznimno je važno djeci postaviti jasna pravila i granice. Stoga upamtimo: • Ako svojoj djeci postavite granice, ona će naučiti poštovati granice drugih ljudi. • Pravila i granice daju djetetu osjećaj sigurnosti. • Ako djetetu postavite granice, ono shvaća da se o njemu brinete. Djeca koja se odgajaju popustljivo, osjećaju da su zanemarena, kao da roditeljima nije stalo do njih. • Granice pomažu djetetu da nauči socijalne vještine: što je društveno prihvatljivo, a što nije. • Djeca moraju naučiti da, ako prijeđu određene granice, slijede i posljedice, koje ponekad u životu neće biti bezazlene. Ono što će djetetu uliti sigurnost u postupnom “osvajanju svijeta” jesu granice koje mu postavljaju roditelji. Unutar njih se dijete kreće i nužno je da unutar njih doživljava podršku i ohrabrenje. Ali, prije svega, pri odgoju roditelj svjedoči vlastitim primjerom, vlastitom osobnošću, a može svjedočiti samo one vrijednosti u koje i sam doista vjeruje. Zapravo je cijela mudrost, ali ujedno i najteže, odrediti te granice, jer to zahtijeva stalnu komunikaciju između roditelja i ostalih članova obitelji, dosljednost i strpljenje s djetetom i sređen i organiziran obiteljski život. Takvi će roditelji učiti svoje dijete, uporno i smireno, što se smije, a što ne smije, jasno će djetetu dodijeliti njegovo mjesto unutar obitelji u kojoj svi članovi imaju svoje potrebe, a njihove odgojne intervencije uvijek će biti primjerene, podržavajuće i usmjerujuće. Takvo dijete zna da uvijek postoje stvari koje može raditi i stvari koje su mu zabranjene, i to bez obzira na trenutno raspoloženje roditelja. Roditelji koji dijele zajednički sustav vrijednosti i razgovaraju o svojem stilu odgoja, imaju čvrste stavove, pa im nisu potrebne “čvrste” metode odgoja. “Čvrsta ruka” često je potrebna tamo gdje nema čvrstih stavova roditelja, a često niti zdrave komunikacije među njima. Roditelji koji ne znaju jasno reći “da” i ”ne”, zapravo šalju dvoznačne poruke djetetu, dovode ga u nepodnošljivu situaciju, u kojoj je sve nekako neodređeno i nedefinirano. Ono ne može predvidjeti reakcije roditelja i nije sigurno ni u jedan njihov stav. Djeca postaju veliki borci za vlastitu sigurnost čim im je ona ugrožena. Takvo će se dijete povući ili u depresivnost ili pak u agresivnost. Ono radije bira razaranje nego ostanak u neizvjesnosti jer ima iskustvo da izazove jasnu reakciju svoje majke tek kada npr. udari drugo dijete. Na djetetov psihički život teške posljedice ostavljaju “ekstremni” odgoji: ili su te granice postavljene preusko te dijete nema prostora za kretanje i iskazivanje vlastitih osjećaja, ili tih granica ni nema. Permisivan odgoj, odgoj bez jasno postavljenih granica, stvara sindrom tzv. “malog tiranina”. Takva djeca stalno umnožavaju svoje pretjerane želje, rastući s iskrivljenom slikom svijeta oko sebe, odrastaju u sebičnjake, često sklone samosažalijevanju. U jednom i drugom slučaju riječ je o nesretnoj djeci koja nemaju ono što im je nužno - sigurnost i oslonac. Naravno da niti jedan roditelj nije savršen i da svaki dan učinimo mnogo pogrešaka, ali ljubav koja ne posustaje i ne predaje se, kompenzira te pogreške. Ako bezuvjetna ljubav izostane, niti jedan savjet o odgoju ne može funkcionirati. Samo dijete koje je sigurno u bezuvjetnu ljubav svojih roditelja može graditi pozitivnu sliku o sebi, imati povjerenje u ljude oko sebe i biti motivirano za dobre odnose.

SAVJETI ZA RODITELJE

Dovršimo ovo izlaganje ovim najvažnijim savjetima: • Povjerenje se gradi održavanjem obećanja. • Djeca ne smiju služiti za popunjavanje manjaka u roditeljskoj osobnoj sreći i ambicijama. • Važno je prihvatiti dijete onakvo kakvo ono jest, a ne zahtijevati da se ponaša u skladu s roditeljskim fantazijama. • Djeci se ne smije nuditi svađa kad traže razgovor. • Djeci treba bezuvjetna ljubav i ne smiju dobivati uvjetovanu ljubav. • Djeca teže svom odrastanju pa ih se ne smije zbog posesivne roditeljske ljubavi prisiljavati da ostaju pokorna djeca prema potrebama roditelja. • Dijete će biti zbunjeno ako se roditelji ne slažu oko pravila. Budite svjesni da vi uvijek imate ulogu modela vašem djetetu. Djeca uče oponašanjem onoga što vide. Riječi neće imati značenja ako dijete ne vidi djela. • Ohrabrujte dijete kad vam povjerava stvari koje su njemu važne. • Razmislimo o svom vlastitom djetinjstvu kako bismo djetetu pružili ono što sami nismo imali, a željeli smo. • Dopustimo male pogreške svog djeteta. Pomirimo se s činjenicom da ne možemo imati potpunu kontrolu. • Razvijajmo rutine. One stvaraju okolinu koju dijete doživljava postojanom i sigurnom. • Kada razgovaramo s djetetom, važno je da taj razgovor bude u razini oči u oči. • Jako je važno da dijete stječe samopoštovanje. Ojačajmo dijete tako da mu pokažemo njegovu važnost u funkcioniranju obitelji. • Dijete treba naučiti priznati pogrešku, a ne optuživati druge. • Dijete treba naučiti održavati obećanja. A najbolja je pouka primjer roditelja. • Nauči se govoriti: Volim te. Ti si moj ponos. Znam da možeš. Ta se pogreška može ispraviti. Što misliš o...? • Roditelji koji zanemaruju odgoj svog djeteta propuštaju neponovljivu priliku da opet budu mladi.

Mr.sc. Dario Miletić, prof.