Piše: Rachel Martin
"Draga mama, kada misliš da ništa ne vrijediš, pomisli na ovo:
Način na koji oči tvog djeteta zasijaju kada ga sačekaš posle škole. To što znaš na pravi način da ušuškaš prekrivač i gdje tačno da ljubiš za laku noć. Bezbroj rolni toalet papira i svega drugog što treba zameijniti, a što ti radiš bez potrebe da svakoga obavijestiš da si to uradila. Lude fotografije koje praviš sa djecom, eto čisto onako. Onaj put kada nisi htjela da napustiš doktorovu ordinaciju bez odgovora. Sati koje si provela surfajući internetom tražeći odgovor. Knjige o roditeljstvu koje skupljaju prašinu na policama jer ti više nisu potrebne. Sve košulje sa mrljom na ramenu i slinave maramice za nos koje su ostale tu jer si samo zagrlila dijete kada mu je to bilo potrebno. Ono kad ostaješ budna do kasno i pereš odjeću koja im je potrebna ujutru. Sati ljuljanja okolo naokolo bebe koja ima grčeve. Sati pokušavanja da shvatiš kako da riješiš problem bebi koja ima grčeve. Guranje, guranje i guranje ljuljačke u parku. Ono kako svašta može da ti pođe za rukom. Domaći na kojima si radila – priroda, historija, prepričavanje knjiga, pravljenje postera itd. itd. – i kako si sve vreme bila strpljiva. Sve one društvene igre, lego kockice i druge stvari koje redovno igraš iz početka. Ono kad si se osećala usamljeno ili umorno i samo htjela da ostaneš kod kuće, ali si ih ipak strpala u auto i vozila se i vozila. Sve te prilike kada si čistila sve te omote, smeće, papir i sve ostalo iz kola što tamo bude zaboravljeno. Svi ti kreveti ispod kojih si čistila. Činjenica da znaš sve lozinke za dječije sajtove. I to što si se sjetila da zapišeš one koje nisi zapamtila. Sva ta pitanja na koja si dala odgovore. Čekaj da to ponovim – milioni pitanja koja počinju sa zašto na koja si dala odgovore. Svaki put kada si izustila „samo još jedan zalogaj“ ili „samo još jedan pokušaj“ ili „samo još jednom okreni pedalu“ ili svaki put kada si radila, radila i radila na tome da pomogneš djetetu da nauči. Sve uvučene košulje, zakopčane jakne, zavezane pertle i zakopčane pantalone. Tvoja ruka u djetetovoj ruci kada prelazite ulicu. Ono kad trčiš za biciklom kada konačno skupe hrabrost ostavljajući te u prašini kako vičeš „gledaj gore, gledaj gore“ i „uspio si, stvarno si uspio“! Koljena zakrpljena zavojem pod tvojim prstima. Obrisane suze i ruke na tvom licu i riječi „možeš ti to“. Tvoja ruka u djetetovoj ruci dok se pozdravljaš sa njim i ostavljaš ga na fakultetu kilometrima daleko od kuće. Svaki onaj put kada si se samo ušunjala i gledala ih kako spavaju. Sve one knjige, igračke i stvari koje su svuda po kući i prave lom ali čine porodicu. Sve one suze koje si prolila iza vrata kupatila. Sve one suze koje si prolila u kolima. Sve one suze koje si prolila stojeći iznad lavaboa dok te je neko vukao za nogu. Sve one suze koje si prolila jer si samo htjela da budeš dobra mama. Ono kako samo ti možeš da nađeš zagubljeni predmet koji je misteriozno nestao. Sve one poruke napisane učiteljici. Svo vrijeme provedeno sjedeći u stolici napravljenoj za sedmogodišnjake preko puta učiteljice. Svaki put kada si ispunila aplikaciju za fakultet kada si se osjetila hrabrom. Sve dobačene lopte, pritisnute dirke na klaviru, istrošeni flomasteri i bilo koji drugi put kada si se uložila za njih. Sva briga. Sva oribana kupatila, dlake izvučene iz cijevi, očišćena povraćka i svaki drugi odvratan zadatak koji samo ti obavljaš. Činjenica da je maslačak (ili bilo koje drugo cvijeće) ubrano samo za tebe. Činjenica da ti te maslačke staviš u svoju kuhinju. Slatki zagrljaji ujutru dok budiš svoje uspavane mališane. To što i kada odrastu, kada su bolesni, još uvijek hoće mamu. To što im pokažeš dugu poslije svake kiše. Svaki put kada sjediš za stolom i pomažeš im oko domaćih zadataka i sve je mučenje ali ti i dalje sjediš. Kada im daješ još hrane jer su još gladni iako ćeš ti ostati gladna. Strpljenje koje je potrebno da se obavi kupovina u supermarketu zajedno sa djetetom. Ono ekstra strpljenje koje je potrebno da se obavi kupovina u supermarketu zajedno sa djetetom i novom bebom. Ono još neverovatnije strpljenje koje je potrebno da se obavi kupovina u supermarketu sa predtinejdžerom. Svaki put kada si kuhala u kuhinji, praveći večeru ni od čega. Svo šišanje, sječenje noktiju, kupanja i svo to sređivanje. Ono kad sjediš kod frizera i raspadneš se kada se tvoj 5-godišnjak vrati izgledajući mnogo odraslije. Kako tvoj zagrljaj i poljubac liječi sve. Svaki put kada si se sklupčala u djetetovom krevetu jer je loše sanjalo. Kako spavaš polu snom u slučaju da se oni probude i zovu te. Hroničan nedostatak sna sa kojim si navikla da živiš. To što si ti jedina koja može da zapakuje užinu i spremi djecu da izađu iz kuće u roku od 8,3 minute ako je potrebno. Svaki put kada si sjedela i posmatrala. Svaki put kada kažeš „vjerujem u tebe“ kada zaborave koliko su sjajni. Svaki put kada ostaneš budna do kasno, čekajući i čekajući da se vrate. Svaki dan proveden u brizi, u pokušajima, spoticanjima i ponovnim pokušajima. Činjenica da si na njihovim telefonima jedino ti označena kao „mama“. Sva ona odjeća koju si iz prevrnute vratila na pravu stranu.
style="display:block"
data-ad-client="ca-pub-3764311493977162"
data-ad-slot="6473405334"
data-ad-format="auto">
Svi „volim te“ iznova i iznova izrečeni. Činjenica da si jedina na cijelom svijetu koju tvoja djeca zovu mama. To što je ova lista, iako puna normalnih stvari, u stvari nevjerovatna. Ti vrijediš! Nikada nemoj da sumnjaš u to.
Ti. Si. Fenomenalna!"
