Kazna se poodavno primjenjuje kao „model učenja“, pa tako možemo reći da je cilj kažnjavanja da odrasli „nauče“ dijete šta smije ili ne smije da radi. Međutim, da li i koliko dijete zaista nauči iz kazne?
 |
| Foto: Flickr |
To što je dijete možda istog trenutka prestalo sa nekom aktivnošću uglavnom je posledica straha, što ne znači i da je razumjelo zašto nešto ne treba ili ne smije da radi i da isto to neće ponoviti sledeći put. Iza kažnjavanja zapravo stoji pretpostavka roditelja da je kazna sama po sebi dovoljna da dijete izvede zaključak šta je poželjno a šta ne. Ali, kako se često se desi da dijete ponovi istu stvar teško da možemo da pričamo da je nešto zaista naučilo. Kada ponovi neželjenu radnju dijete se nađe u nebranom grožđu jer se suoči sa ljutnjom roditelja koji tada kaznu „dižu na viši nivo“.
Ali, hajde da krenemo iz početka…
Šta se dobija, a šta gubi kažnjavanjem?
Ako uzmemo u obzir da kažnjavanje izaziva negativno emotivno stanje, da dijete dovodi u situaciju da se osjeća posramljeno, uplašeno, sputano i nesigurno važno je da znamo da iz ovog stanja nema učenja niti motivacije da se nešto nauči. Zato je korisno da roditelji donesu odluku šta je zapravo njihov roditeljski cilj – apsolutna poslušnost ili odnos povjerenja da će dijete umjeti da procijeni neku buduću situaciju i donese odluku u vezi sa njom? Prvo daje kratkoročna rješenja, za drugo se valja potruditi i ovladati vještinama pozitivne i motivišuće komunikacije, strpljenjem i svakako se upoznati sa razvojnim fazama djeteta, njegovim kapacitetima i mehanizmima razmišljanja. Ono što se kažnjavanjem gubi jeste prostor za iskustveno učenje, ali i stvaranje odnosa povjerenja kako u sebe tako i u roditelja. Ako se dijete plaši kazne ono će se osjećati sputano da uči, donosi zaključke, a kasnije i da preuzima odgovornost.
Zašto odrasli pribjegavaju kažnjavanju djece?
Kada pričamo o kaznama zgodno je da prvo razlučimo šta se sve smatra kaznom – udaljavanje djeteta u drugu prostoriju da „razmisli“ o svojim postupcima, sjedenje u „stolici za kaznu“, ne dozvoljavanje komunikacije (postavljanje pitanja, negodovanje djeteta…), ljutnja roditelja (bez objašnjavanja), uslovljavanje (ako odmah ne kreneš, ostaviću te u parku), uskraćivanje ili oduzimanje nečega…
Ima roditelja koji ovo uopšte ne žele da rade, ali često ne znaju šta drugo, jer nam niko ne daje opcije, ideje, a prisutan je i strah od gubitka kontrole. Paradoksalno je da kontrolu gubimo upravo neadekvatnim pristupom…
Pa čime onda zamjeniti kazne?
Pozitivan pristup roditeljstvu podrazumijeva razumjevanje djeteta i njegovih ponašanja, obraćanje pažnje na to kako se dijete osjeća, pa je „čitanje između redova“ vještina koju je korisno razviti. Šta to praktično znači? Gledati šta je iza nekog dječjeg ponašanja znači vidjeti pravi uzrok, razumjeti ga, ponuditi djetetu drugo rješenje za neko njegovo ponašanje. Odrasli uglavnom vide samo onaj „finalni proizvod“ – neželjeno ponašanje koje bi da koriguju, tačnije posledicu a ne simptom. Ako žele da dijete zaista nauči da nešto ne treba da radi, na odraslima je da kroz primjere i sticanje iskustva objasne djetetu posledice nekog njegovog ponašanja – prirodne (hladno ti je zato što nisi htio da obučeš džemper) i logičke (kasnimo na rođendan jer si htjela da crtaš iako je sat zvonio da krenemo).
Miran ton uz prethodni dogovor, objašnjenje šta je prihvatljivo a šta ne, šta će uslijediti kada se ne pridržavamo dogovora, stvara prostor za učenje bez osjećaja krivice, srama i straha koji nosi kazna.
Kako se osjeća roditelj koji kažnjava?
Sigurno nije sretan zbog toga. Često se osjeća poraženo i da je izgubio kontrolu. Impulsivna reakcija u kojoj poseže za kaznom kreće iz emocije, a ne iz logike, pa nekada kazna nema nikakvog smisla (ostaviću te tu na ulici!), a svjesnost da time ništa nije postignuto dodatno frustrira. Ali, na žalost, često nema ideju kako može drugačije da uspostavi saradnju sa djetetom. Što iz navike, što zbog prenesenog modela iz svoje primarne porodice, a velikim dijelom i zbog pritiska okoline i očekivanja da se djetetovo ponašanje „sasječe u korijenu“.
Međutim, kada je roditelj spreman da „otkrije“ da se iza djetetovog odbijanja da krene kući iz parka zapravo „krije“ želja da mu dan još traje jer uživa u igri, moći će da razumije i kako se dijete osjeća. Tada će umjesto kazne i uslovljavanja (ako ne kreneš odmah, nećeš izaći iz kuće sutra!), ponuditi konstruktivno rješenje iz kojeg će dijete nešto naučiti – Razumijem da želiš još da se igraš, doći ćemo sutra ponovo. Sada je vrijeme da idemo kući.
Naravno, ovakav model komunikacije i saradnje treba da zaživi u porodici. Kada dijete navikne da se može osloniti na roditelja, da će ga on razumjeti i ponuditi opcije, ali i ohrabriti ga da da neko svoje rješenje (šta ti misliš, kako ovo još može?), tada možemo da kažemo da je napravljeno plodno tle za učenje i da nema mjesta za kazne.
Dragana Aleksić, family coach
