Krajem avgusta vratili smo se u državu u kojoj živimo, daleko od moje Bosne, daleko od moje majke, oca, prijatelja i svega što zovemo svojim.
Deset dana sam bila preko termina, o porodu uopće nisam razmišljala.
Važila sam za hiperaktivnu trudnicu , onu hrabru koja se ničega ne plaši. Stalno sam govorila da ću ja to “ odraditi “ čas posla.
U 4 ujutro probudila me ne tako jaka bol ali sam je osjetila. Uplašena otišla sam do toaleta, prošetala se po stanu, vratila se u krevet i zaspala.
Vec istog dana našla sam se u bolnici u 13:00h bila sam primljena i čekala babicu da me pregleda.
Plašila sam se da će reći da to nije to i da će me vratiti kući. Jedva sam čekala da se i to završi.
Teška, natečena i premorena hodala sam po sobi. Tamo vamo, tamo vamo. Muž je sjedio u ćošku sobe i šutio.
Pojavila se babica,sva uzdržana, hladna ( nema one naše Bosanske toplote i riječi ohrabrenja) strogo profesionalna.
Pregledala me i rekla da sam otvorena tri prsta i da ostajem u bolnici.
Sva sretna smjestila sam se na krevet, ispeglane kose, uparene piđamice, čarapa, ogrtača, veša čekala.
U čošku pored muža stajala je baby nosiljka u plavoj boji i torba sa stvarima.
U 20:00 u sobu je utrčala babica na naš poziv alarmom i pitala me želim li epiduralnu, morfij šta bilo. Uzela sam morfij.
Smjena se već bila završila i starija babica nas je bila preuzela. Blaga ženica sa krupnim plavim očima. Ja sam se držala poprilično dobro, uplašena ali nije se na meni vidjelo.
Prišla mi je i uzela me za ruku. Počela sam jako da plačem i sve ono što sam čuvala i potiskivala u sebi praveći se jaka isplivalo je jednim blagim dodirom utjehe.
Valjda sam trebala samo malo ljudskosti da se ponašam kako se svaka žena i ponaša u tom trenutku. Nestrpljiva, ranjiva i uplašena.
Kontrakcije su bivale sve jače i jače. Sa desne strane muž stoji, briše mi znoj sa vrata, odgovara na poruke na mobitelu, odpuhuje i čeka.
Ponudili su mi još jedan put epiduralnu, nisam je uzela. Bolovi su bili svake 3 minute i imala sam osjecaj da nikada nece stati. Babica me okrenula na stranu da mi bude lakse i jeste možda 2 minute poslije opet isti bolovi.
“ Još samo jednom” rekla mi je babica i tu je.
I bilo je tako skupila sam svu snagu svijeta i čula najljepši glasić na svijetu. U 01:12h na svijet je došao moj mali dječak.
Uporno sam dizala glavu s jastuka da ga vidim, da ugledam mog princa.
Crna kosa ko u mame je prvo što sam vidjela. Noktići modri i uredno manikirani. Mamine obrvice kao nacrtane, tatine okice baš kakve sam zamišljala.
Male i najljepše uši sam milovala držeći ga na mojim prsima. Plakao je jako, plakala sam i ja i muž. U njegovim očima sam vidjela najveću sreću na svijetu.
A ja, ja sam bila najsretnija žena na svijetu sa svoja dva momka daleko od sviju.
Daleko od grada gdje sam rođena i gdje sam sanjala da ću roditi i mog princa.
Moj princ je prije 3 dana napunio 2 mjeseca a za 3 dana dolazi nam nana da vidi svog unuka po prvi put i mali daidza da ukrašavaju Novogodišnju jeliku.
Na proljeće majkin princ ide u naše Sarajevo, da se napije vode sa Baščaršije.
Zlatanova mama
