PIŠE: Dragana Aleksić
Još samo par sedmice nas dijeli od Nove godine, kićenja jelke, dodjele paketića…
Ako vaše dijete očekuje prvi susret sa Djeda Mrazom, pročitajte ovaj tekst prije nego što ga spustite u krilo „bradatom čiki u crvenom“.
Ko ne voli ispraćaj stare i doček nove godine, kićenje jelke, poklone, snijeg, porodična okupljanja…, sve te lijepe običaje koji nas očekuju narednih dana! Uživamo podjednako i u pripremi i u kupovini poklona za našu djecu. I, još samo da slika sa Djeda Mrazom bude lijepa i da stavimo tačku i na ovu 2017. godinu!
E, baš ta slika je tema ovog teksta!
Iskreno, ja se kao dijete nisam plašila Djeda Mraza, znala sam da dijeli poklone i to mi je bilo dovoljno da mu se radujem :). Iako je bilo davno, jasno se sjećam scene iz vrtića, koja me je tada zbunila. Imala sam možda tri-četiri godine, prelijep Djeda Mraz je sjedio ispred jelke sa ogromnim kesama punim igračaka i slatkiša. Svi smo stajali u redu, čekajući da mu sjednemo u krilo da se slikamo i da dobijemo paketić. Sjećam se i kako su skoro sva djeca oko mene plakala, vrištala, neka su i bježala, a vaspitačice ih vraćale nazad u red… Bila je strašna buka, a meni nikako nije bilo jasno zašto plaču i jedva sam čekala da dođem na red, radujući se što je on sve manji. Sjela sam mu u krilo, odgovorila mu na pitanje kako se zovem, slikala se i dan danas imam tu fotografiju.
Kada sam ja dobila sina i kada je on u vrtiću imao prvu dodjelu paketića, sjetila sam se ove scene i tek onda, iz pozicije roditelja, shvatila da je ponašanje mojih vrtićkih drugara bio u stvari strah od nepoznatog čovjeka sa bijelom bradom. Par dana pred događaj, pričala sam sinu o Djeda Mrazu, kao i da će možda neka djeca plakati zbog njega i prepoznala u njegovom pogledu isto ono pitanje koje se meni javilo prije mnogo godina – zašto da plaču? Za svaki slučaj sam mu napomenula da, ako ne bude htio, ne mora ni da se slika ni da ide kod Dede. Slikao se, nije plakao, radovao se paketiću i imamo lijepu sliku.
Jednostavno, ima djece koja se ne plaše Djeda Mraza. A sada ide ono veliko ALI.
Ali, nisu sva djeca ista, nemaju isti doživljaj neke situacije, i imaju potpuno pravo na to.
Zašto se plaše, pitate se? Razloga ima mnogo, a oni često zavise od uzrasta djeteta, senzibiliteta, trenutne razvojne faze kroz koju prolazi, do toga da se dijete plaši nepoznatih ljudi, da ga je strah što ne može da mu vidi lice od brade i brkova, plaši se njegovog glasa, u uzrastu je kada ne želi da se odvoji ni na trenutak od mame i tate…
Vidite koliko razloga može da bude! Baš zbog svega nabrojanog ne dozvolite da vam pažnja bude samo na onom krajnjem djetetovom ponašanju – negodovanju, bježanju i vrisci i vašem cilju – fotografiji sa Djeda Mrazom.
U stvari, odgovor na ovo pitanje nije toliko važan koliko je važno šta će roditelji uraditi kada shvate da se njihovo dijete plaši čike u crvenom. Da se plaši toliko da nikakav poklon na svijetu ne može da ga uvjeri da treba da mu sjedne u krilo i da se nasmije za fotografiju koja toliko raduje odrasle, a njega plaši. I da, slažem se, to je divna uspomena nama roditeljima, posebno ako je prva dodjela paketića, ali kakva je uspomena djeci?
Ako dijete odbija da se približi Djeda Mrazu, ako bježi ka roditeljima, plače, a roditelji ga „hrabre“ – Pa, ne boj se, to je samo… Sjedi samo da se slikaš, pa ćeš dobiti poklon… Samo jedna slika, nasmij se… E, vidi ga, pa ne krevelji se više, upropasti sliku! – to neće otjerati strah, nego će ga pojačati i uvesti dijete u stanje panike. Jer umjesto da ga roditelj prigrli, on nastavlja da ga „gura“ u ruke „strancu“. Možete li da zamislite kako se dijete osjeća kada mu roditelj izmiče?
Nema nikakve potrebe da roditelji pokušavaju da razuvjere dijete da se ne plaši, jer neće uspjeti. Iz dva razloga:
1. roditelji razmišljaju logično, a dijete emocionalno;
2. dijete o strahu ne razmišlja, već ga osjeća.
Dijete ima pravo da se plaši bilo to nama po volji ili ne, imalo nam smisla ili ne… I ima pravo da ne umije da kaže zašto, jer njemu je primarno to što osjeća, a ne šta misli o tome. Kada dijete u paničnom strahu potrči ka roditelju, sve što mu treba i što traži je zagrljaj i osjećaj sigurnosti, osjećaj da je bezbjedno.
Strah je veoma neprijatna i intenzivna emocija za dijete i možda će se baš sad prvi put suočiti sa njim. Uvijek imajte na umu da se strah pobjeđuje ljubavlju! Dijete u svakom trenutku treba da zna da ste vi tu i da će pored vas biti bezbjedno i sigurno. I što je dijete mlađe, to su ove potrebe izraženije. Izlaganje strahu neće ojačati nijedno dijete, može samo da ga učini nesigurnim. Klin se klinom ne izbija…
Nekada su roditelji potpuno usaglašeni sa djetetom i razumiju njegove strahove. Međutim, može se desiti da se ova situacija odigra u vrtiću, igraonici, prodavnici, tržnom centru… Pripremite druge osobe u okruženju da će dijete možda odreagovati burno i da ga ne tjeraju da ide kod Djeda Mraza.
Hajde da vidimo šta još, pored razumijevanja dječjeg straha, može da pomogne ako ste primijetili da se vaše dijete plaši.
Priprema kroz priče. Kako se približava kraj godine, tako je sve više Djeda Mrazova oko nas 
Pripremite unaprijed dijete pričom o čiki u crvenom odijelu, ne idealizujte ga ako dijete pokazuje nelagodu i strah, odgovarajte na njegova pitanja… Ako je dijete videlo Djeda Mraza u knjizi ili reklami, ne znači da je spremno da ga vidi i uživo, posebno što on može da izgleda potpuno drugačije (zbog kostima). Takođe, velika je razlika kada gledamo nešto malo na papiru ili TV-u uz roditelja i u poznatom okruženju – kod kuće, nego kada je nešto ogromno ispred nas, pomjera se, pruža ruke i viče „Ho-ho-ho!“ u nekoj prodavnici.
Pripremite unaprijed dijete pričom o čiki u crvenom odijelu, ne idealizujte ga ako dijete pokazuje nelagodu i strah, odgovarajte na njegova pitanja… Ako je dijete videlo Djeda Mraza u knjizi ili reklami, ne znači da je spremno da ga vidi i uživo, posebno što on može da izgleda potpuno drugačije (zbog kostima). Takođe, velika je razlika kada gledamo nešto malo na papiru ili TV-u uz roditelja i u poznatom okruženju – kod kuće, nego kada je nešto ogromno ispred nas, pomjera se, pruža ruke i viče „Ho-ho-ho!“ u nekoj prodavnici.
Najavite djetetu da ćete možda vidjeti Djeda Mraza tamo gdje idete. Tako smanjujete efekat (neprijatnog) iznenađenja. „Ugledajte“ ga prvi i na sigurnom odstojanju ga pokažite djetetu. Nekada se dijete uplaši jer je nepripremljeno, a čike u crvenom baš i ne vode mnogo računa kako će djeca reagovati kada iskoče pred njih.
Držite dijete u rukama. Ako znate da se na mjestu gde idete nalaze „bradonje u crvenom“, podignite dijete u naručje. Osjećaće se sigurnije i gledaće u druge ljude iz vaše perspektive. Pogled iz dječje pozicije potpuno mijenja sliku onoga što gleda, jer sve posmatra odozdo na gore, zbog čega mu sve izgleda ogromno u odnosu na njega. Stavite se u djetetovu poziciju, čučnite i posmatrajte ljude oko sebe. Ok, razumjeli ste.
Recite djetetu da ste tu. Ponovite koliko god puta treba da ga volite, da je sigurno uz vas, da ga nećete spustiti u krilo Djeda Mrazu ako to ne želi… Ako se dijete ne smiruje, sklonite se sa strane ili izađite iz prostora u kojem je vidjelo ono što ga plaši i uznemirava.
Recite djetetu da ste tu. Ponovite koliko god puta treba da ga volite, da je sigurno uz vas, da ga nećete spustiti u krilo Djeda Mrazu ako to ne želi… Ako se dijete ne smiruje, sklonite se sa strane ili izađite iz prostora u kojem je vidjelo ono što ga plaši i uznemirava.
Ako želite uspomenu slikajte se vi sa djetetom! To će sigurno biti mnogo ljepša slika i uspomena od uplakanog i prestrašenog mališe koji beži iz Djeda Mrazovog krila. Kada dovoljno poraste, kad čika u crvenom više ne bude izvor straha nego radosti, onda će se slikati i sa njim 
