Uvijek mi se to dešava u tišini noći. Kada se sve konačno smiri, svi utonu u san, a ja, umorna i iscrpljena, ustajem da još jednom provjerim da li si pokrivena, prije nego što zaspim. Sklonim ti kosu s lica, izvučem pokrivač u koji si se zapetljala, poljubim taj mekani, nježni, najslađi obraz… a onda me pogodi kao grom iz vedra neba. Snagom koja oduzima dah.
Bože dragi, koliko sam samo sretna.
Život je mogao da mi ode u milion drugačijih pravaca. A umjesto svega toga, eto me ovdje, pored tebe. Ti si moje savršenstvo. Sve što ima veze s tobom je baš onako kako bi trebalo da bude i mnogo više nego što sam ikad mislila da ću imati.
Ali ja, ponekad, to zaboravim.
Ponekad, kad jutro dođe, zaboravim. Čujem tvoja mala stopala kako tabanaju ka mojoj sobi i taj slatki glasić kako mi govori: „Mama, dan je, ustani!”
Nasmiješim se, ali me odmah zatim okupiraju misli – šta ću spremiti za doručak? nisam oprala sudove od sinoć. da li smo platili račune? A onda se ti popneš na krevet i spustiš tu malenu glavu na moje grudi. I sjetim se. Sjetim se koliko sam sretna što pred sobom imam još jedan dan s tobom.
Ponekad, za doručkom, zaboravim. Mlataraš nogicama koje sa stolice još ni izbliza ne mogu da dohvate pod, pričajući mi neku nepovezanu priču, kombinaciju nečeg što si sanjala, što se desilo u vrtiću i što si gledala u Patrolnim šapama.
Dok ti pričaš, ja pakujem stvari za vrtić i školu trudeći se da ništa ne zaboravim. A onda mi priđeš, uzmeš me za ruku i kažeš: „Mama, je l da da je to smiješno?”, a tvoj krezavi osmijeh bljesne kao samo sunce i oči zasijaju jače od bilo kog zlata. I ponovo se sjetim – koliko sam samo sretna što svakog dana slušam tvoje luckaste priče.
Ponekad, kad smo napolju, zaboravim. Preskačeš zamišljene prepreke, skupljaš neobično kamenje, a u mojoj glavi se opet vrte sve one stvari koje treba obaviti a koje čekaju na mene. Ali, onda, ti kažeš: „Mama, hajde ja ću biti Elza, ti budi Ana, i sad se klizamo. Ali mama, sa glasovima! Onako imitiraj!” I tad se sjetim – koliko sam sretna što gledam tu tvoju maštu kako cvjeta i uljepšava nam živote.
Uveče, kad dođe vrijeme za spavanje, zaboravim. Zubi su oprani, priča pročitana, ušuškana si i konačno imam par sati mira i tišine za sebe. A onda se tvoje oči napune suzama i kažeš: „Mama… Drugarica me je danas rastužila.” I onda se sjetim. Toliko sam sretna što sam ja ta osoba kojoj vjeruješ i kojoj dolaziš kad ti treba utjeha.
Ponekad, noću, zaboravim. Samo što me je uhvatio prvi san, čujem tvoj preplašeni glas: „Mama, mama, mama, sanjala sam!” Trčim u tvoju sobu i znam da nas čeka duga noć. A onda me zamoliš da ostanem pored tebe i da te češkam. I sjetim se – koliko sam sretna što imam tu moć da učinim da se ti osjećaš sigurno.
Nije tako teško sjetiti se koliko si zapravo sretan.
Sjećam se da sam se kao mala pretvarala da su mi lutke bebe, a ja njihova mama. I nadala se da ću jednog dana umjesto lutkica imati prave bebe.
Sjećam se kako sam se zaljubila u tvog tatu i znala da želim da on jednog dana bude otac moje djece.
Sjećam se dana kad sam saznala da te nosim u stomaku. I sjećam se kako sam jecala satima. Od sreće.
I sjećam se, tako se dobro sjećam onog trenutka kad te je babica prvi put stavila na moje grudi, svu smežuranu i sluzavu. I savršenu.
Zato, kad se život zakomplikuje i ubrza, kada mi misli odlutaju na sto drugih strana, molim te, znaj da znam koliko sam silno, neizmjerno sretna što sam baš TVOJA MAMA.
