PIŠE: Tatajana Kuljača
Sjajna moja, jesi li zaboravila da nosiš zvijezde u očima? A iskru? Vidiš li je kad se ujutru u ogledalo pogledaš? Da te podsjetim. Imaš 3 para ruku od kojih se vidi samo jedan. U 24h sata strpaš 36. Možeš da spavaš po 4h dnevno i funkcionišeš kao da si spavala osam. I tako dvije godine. Tri. Ili više. Protivno svim naučnim dokazima ostaješ normalna. Radiš, kuvaš, čistiš, pereš, odgajaš male ljude dok ne postanu veliki. Maštaš u prolazu da ti ruke ljepše izgledaju. Pitaš se kad ti se to koža na vratu i bedrima opustila. Malo, ali primjetno.
Ponekad plačeš. Nemaš ni neki specijalan razlog, već eto tako, otežao je teret koji na leđima nosiš. Priznaješ da ti treba odmor, a kao poraz da si priznala. Čini ti se da nikad nije dosta, niti dovoljno dobro. Kriješ suze, kao sramotu. Da ne vide djeca. Muž. Momak. Familija. Znaš šta? Neka idu svi dođavola.
Plakala sam sinoć sama na plaži. Istrčala iz kuće pod izgovorom da bacim smeće. Upalila auto i spustila se pored mora da se izduvam. Nisam planirala da trčim, a jurila sam u poznatom pravcu s jedinim ciljem – da izbacim sve ono što mi pritiska kožu iznutra. Da se nije primaklo vrijeme u koje obično spremam večeru ne bih se vraćala kući barem dva sata. Ali trenutak se bližio. Obaveze mi promijeniše pravac. Ipak, skrenula sam na pijesak i sakrila se iza napuštene kućice. Sjela i plakala. Kao kiša. Slobodno i bez bojazni da ću ikome morati da objašnjavam zašto plačem. Jer, iskreno, ne znam ni šta bih odgovorila. Razlog suza je najmanje bitan. Nikad nije samo jedan. Isplakala sam ih sve.
Bilo da si podigla jedno dijete, više njih ili nijedno. Jesi li ili nisi osjetila porođajne bolove, podsjetiću te – snagu koju žena ima nema nijedan muškarac. Zato nam ne trebaju veliki mišići. Naša snaga leži u svakoj ćeliji koju imamo. Podnesemo nezamislivu bol. Zadnje se razbolimo, ili prebolimo na nogama. Ne razmišljamo ko će nama nešto uraditi. Ugoditi. Donijeti. Napraviti. Znamo da ćemo sve same sebi.
Pa kad smo tako usrdne u saznanju da možemo sve, zašto se ne bismo češće obgrlile rukama, isplakale gdje god da se zateknemo? Rekle sebi koju lijepu, umjesto što poput nepristojnog derišta dobacujemo sebi pogrde po cijeli dan.
Naišla sam, jednom prilikom, na filmić u kojem su žene bile zamoljene da kažu šta to sve sebi govore u toku jednog normalnog dana. Bilo je tu svega. Nesposobna si! Nikakva si majka! Samo tebe djeca ne slušaju! Vidi na šta ličiš! A onda im je jedna divna žena tutnula u ruke njihove fotografije iz perioda kad su bile djevojčice. I zamolila ih da isto to kažu djevojčicama sa fotografije. Sve do jedne prolile su suze. Nijedna nije mogla da izgovori nešto tako strašno. Kad znaju da iste te djevojčice daju sve od sebe da bi postigle sve što se od njih očekuje i ono što su same sebi nametnule. Zašto smo postale zloće prema sebi?
Plakala sam sinoć na plaži. Dok je vjetar šibao, a sitna mi kiša milovala lice. Malene kapi s neba uvijek dođu kao blagoslov i puste iz duše lavinu. Ne smijem ni da ti priznam šta sam sve do tih suza sebi izgovorila. Osjećajući se odgovornom za stvari koje su izvan moje kontrole. Na koje ne mogu da utičem. Da ih nije bilo vjerovatno bih jutros imala pukotine po cijelom tijelu. Kao statua ispucala na suncu.
Vratila sam se kući. Vrijeme je nastavilo da teče po ustaljenom ritmu. Večera, kupanje djece, uspavljivanje. 7,5 godina istog rasporeda. Objašnjavam im da je više vrijeme da sami idu u krevet. Ne uspjeva mi. Kao da govorim kineski. Hvatam sebe kako bjesnim iznutra zbog svih stvari koje bih mogla da završim dok čekam da se konačno umore i zaspu. Ali, zvekan se jedino smiri između mog srca i nadlaktice. Još mi zavrne rukav da mu lice dodiruje kožu. Ućutim. Mazim ga po mekanoj kosi. Izem ti obaveze.
Znaš, prilično sam svjesna ovoga o čemu ti govorim. Samo, često zaboravim da primjenim. Sjetim se toga kad dotaknem dno duše da, dovraga, ne moram toliko. Neće svijet stati!
Na kraju, sve zadovoljiš. Za sebe si previše umorna. Ako nisi, svaka čast! Voljela bih da imam dovoljno te mudrosti da se sjetim kad navalim da radim sve što ,,moram’’.
Obgrlimo se češće. Tako grijemo prostor unutar duše. U njemu i dalje živi djevojčica sa slike kojoj ne možeš da kažeš nijednu ružnu riječ. Zbog koje, kada plače, osjetiš da je teret pretežak i da ti se sve skupilo, a ne umiješ da objasniš šta.
Skuplja ona odavno. Barem je zagrli. Sjajna moja.
Izvor: Roditelj.me
