PIŠE: Colleen Temple, Motherly
Dragi moj, Neće zauvijek biti ovako. Naši životi neće zauvijek izgledati kao da žurimo, kao da konstantno kasnimo, kao da se stalno igramo jurke.
Život neće zauvijek biti ovog nivoa haosa koji je rezultat gajenja tri mala djeteta.
Nećemo zauvijek imati ovo brdo veša kojim treba da se bavimo tokom vikenda zato što smo preko nedejlje bili toliko zauzeti da nismo stigli da ga se riješimo.
Nećemo se zauvijek buditi u 2h ujutru zbog plača naše bebe ili zbog noćne more naše dvogodišnjakinje ili zato što se četvorogodišnjakinja upiškila u krevet.
Nećemo zauvijek gubiti svoje misli i u potpunosti zaboravljati šta smo htjeli da kažemo zato što smo tokom našeg petominutnog razgovora bili pitani zašto helikopteri zvuče drugačije od aviona, zašto je toliko veša na krevetu, da li možemo da idemo u park, da li možemo da slušamo muziku i plešemo……i…..šta sam ono bješe govorila….?
O, da…neće zauvijek biti ovako.
Nećemo zauvijek najviše vremena tokom večere provoditi pitajući (moleći?) našu djecu da pojedu bar još tri zalogaja, dok naše prekidamo, pripremajući se za naš sledeći izazov večeri: vrijeme za kupanje.
Nećemo zauvijek biti previše umorni da bi se obukli, da bi smislili na koje mjesto možemo da odemo sami, i da stvarno tamo odemo – zajedno, kako bi uživali u razgovorima sa odraslima. Neće zauvijek morati da prođu mjeseci i mjeseci kako bismo izašli u noćni provod.
Nećemo zauvijek biti ovako izmoreni na dnevnom nivou zbog hvatanja koraka sa svoja tri mala čovjeka koja rastu i koja uče svake sekunde svakoga dana.
Nećemo se zauvijek buditi iscrpljeni zato što su nas tokom noći, u različita vremena, budila tri mala bića, a rano ujutru idemo na posao ili moramo da nastavimo da se bavimo djecom tokom predstojećeg dana.
Nećemo se zauvijek osjećati kao da nam nije mnogo ostalo da pružimo jedno drugom na kraju dana jer naše strpljenje neće zauvijek biti testirano toliko svakoga dana i u budućnosti nećemo biti toliko fizički i stalno potrebni našoj djeci kao što smo to sada.
Neće zauvijek biti ovako.
Jednoga dana, imaćemo djecu koja su odrasla. Kojima smo manje potrebni. Koji provode manje vremena sa nama zato što imaju prijatelje, ili se bave sportom ili stvarima koji nemaju mnogo veze sa njihovim roditeljima.
I onda ćemo možda imati više vremena za bavljenje vešom i biće lakše da izađemo u večernji provod i imaćemo više snage da se upustimo u neki smisleni razgovor jedno sa drugim prije nego odemo u krevet.
Mislim da ćemo imati sve to. I radujem se tom periodu kada ću imati više vremena da ga provedem sa tobom.
Ali sada, trenutno, imamo sve ovo. Svu ovu ljepotu. Svo ovo čudo. Svu ovu radost. Tu, pravo ispred nas.
Brinem se da će nam jednoga dana nedostajati svo ovo ludilo. Da li ćemo znati šta da radimo sami sa sobom ukoliko ne sračunavamo račune dok istovremeno slušamo pesmu „I’m Still Standing“, čisteći proliveno mlijeko istovremeno sa smirivanjem uplakane bebe.
Nedostajaće nam epizode maženja nedjeljnim jutrima sa našim djevojčicama onda kada one ne budu željele više da se uvuku u naš krevet.
Nedostajaće nam porodični zagrljaji.
Nedostajaće nam ples u dnevnoj sobi. I sa sigurnošću znam da će mi nedostajati oni trenuci kada zgrabiš jednu od naših ćerki u naručje i zatim se vrtiš sa njima.
Nedostajaće nam zvuci kikotanja prije odlaska u krevet dok čitamo zajedno priču pred spavanje i pokušavamo da izbjegnemo brojne zahtjeve koju nam djeca upućuju kako bi odložile spavanje, a koje neizbežno dobijamo.
Nedostajaće nam odlasci u park tokom vikenda i detaljno pripovedanje priče, pa čak i sva ta buka tokom večere.
Nedostajaće nam ovaj period zajedničkog života. Ali, hej – ne postoji period kao što je ovaj sada, zar ne?
Pa hajde onda da se smijemo i odbacimo sve te frustracije najbolje što možemo i ukrademo jedni drugima nedjeljne jutarnje poljupce. Hajde da djevojčicama pustimo TV šou kada želimo da imamo neometanu konverzaciju ili izađemo u grad kada su naši roditelji u mogućnosti da ih pričuvaju. Hajde da ih odvedemo u avanturu i bez obzira koliko se naši planovi poremetili nije važno dok god jedni drugima čuvamo leđa jer mi smo tim.
Hajde da pokušamo.
Neće zauvijek biti ovako – ne.
Ali će zato uvijek biti nešto. Mi smo roditelji – prijavili smo se za nešto. Pa onda, hajde da budemo u tome nečemu. Zajedno. Sada. Zato što smo prije njih tri, postojali mi. Pa i poslije njih, postojaćemo mi.
Jednog dana će otići da napišu svoje životne priče, a ja ću biti ovde, da napišem svoje sledeće poglavlje, sa tobom. U ovome smo zajedno – bez obzira koji je to period života.
Izvor: Ringeraja
