Nedavno me je život doveo u situaciju da duboko preispitam svoje stavove o roditeljstvu i životu uopšte.
Život se nakezio mom perfekcionizmu. Narugao se mojim nastojanjima da zaštitim, iskontrolišem, isplaniram, usmjerim sve što se tiče odrastanja i formiranja moje djece
Nedavno sam, takođe, čula jednu iskusnu mamu kako kaže da je najveća sreća za njenu djecu to što ona nije bila uvijek tu, aludirajući na istu stvar – što nije bila u prilici da proprati sve što im se dešava i zaštiti ih od „štetnih“ uticaja. Drugim riječima, što nije bila u prilici da ih prezaštiti.
Premotavam u glavi sva uvjerenja koja su bila moji aksiomi roditeljstva: insistiranje na povezanosti i kvalitetnom vremenu, zaštićivanje od nezdravih uticaja drugih ljudi i okoline uopšte, puno boravka u prirodi i fizičke aktivnosti, minimum ekrana, slobodna igra, zdrava ishrana… lista je nepregledna!
I onda se pitam: je li to baš tako? Hoće li majka čije dijete svakoga dana gleda TV po nekoliko sati, jer ona, recimo, mora da radi, zaista upropastiti svoje dijete? Hoće li majka koja ostavi bebu da plače kako bi „naučila da spava“ zaista upropastiti svoje dijete? Hoće li majka, opterećena ko-zna-kojim problemima, neprisutna i depresivna, zaista upropastiti svoje dijete? Ili će možda baš zbog tih nemilih iskustava to dijete postati topla duša koja će imati puno toga da ponudi ovom svijetu? Nijesu li najdivniji cvjetovi čovječanstva izrasli iz takvog “blata”?
I čak i ako zamislimo da je moguće da kao roditelji zaista uradimo sve ono što mislimo da je najbolje za naše dijete, da li bi to bila garancija da će izrasti u slobodno, spontano, sretno biće?
„Ne!“ – kažem sebi.
Koliko god ti to ne bilo milo čuti, nije sve do tebe, mama. Nešto je do okolnosti, genetike, nešto je do tate, babe, vaspitačice, učiteljice, medija… do horoskopa, dođavola! Nije sve do tebe. I zato se opusti. I prestani već jednom da pokušavaš da zaštitiš to dijete od svega i svakoga. Ne možeš uraditi sve kako je navodno najbolje moguće. Možeš uraditi samo najbolje što ti možeš u ovom trenutku.
Ako bi se desilo da tvoje dijete jednoga dana izraste u nekog genija, da li bi mislila da se to desilo prije svega i uglavnom zahvaljujući tvojim savršenim roditeljskim vještinama? Ne. Pa zašto onda misliš da je, ako život nekada tvom djetetu donese neke izazove, to isključivo posljedica tvojih grešaka kao roditelja? Zašto vjeruješ da jesi mogla i da je trebalo da uradiš nešto da do toga ne dodje?
Zapamti: nije sve do tebe, mama. Nisi toliko velika. I zato se opusti, i radi „samo“ najbolje što možeš u ovom trenutku. To je više nego dovoljno. A djeca… oni će ionako, jednoga dana, na sve to gledati svojim očima.
Izvor: Mamablog.me
