"Tog februarskog jutra doktor je dva puta ponovio ultrazvuk. Žmirkao je i unosio se u monitor. Malo srce čiju veličinu nisam mogla ni da izmjerim, jednostavno je prestalo da kuca. Prvu bebu smo isto ovako izgubili. Otišla je. Otela se od mog srca. Opet nisu znali da objasne zašto!
Postoje trenuci kada koraci postaju manji, udaljenost do izlaznih vrata je nedostižna i zanesena se predajem i počinjem da plačem. Tu pred strancima, pred ženama koje čekaju porod, pred svim tim nepoznatim ljudima.
Nakon dvije godine jedno jutro sam se probudila i znala sam da sam opet trudna. Test sam kupila samo da onaj 1% prevagne i da možemo opet da vrištimo od sreće. Nikome nismo rekli, baš nikome dok stomak nije sam počeo da priziva poglede ljudi. Kako opisati sreću sjedinjenja dva srca u jednom tijelu…u istoj utrobi?
Moja djevojčica je rođena u 42oj sedmici. Doktor se šalio da joj je lijepo u maminom stomaku, da će se roditi jedna velika maza koje je ujedno i bucka jer ima blizu 5 kila.
Ctg je pokazivao porođajne kontrakcije, stezala sam jastuk pored sebe, puhala u prozor koji gleda prema ulazu u Sarajevo i govorila sebi u bradu da je vrijeme da se odvojimo. Da se dva srca napokon zagrle…srce na srce da priviju. Sestra je rekla da moram hitno u salu.
Sale su hladne, kreveti čudni i svi su užurbani.
Legla sam na bok dok sam nespretno pridržavala ctg i svašta mi je bilo u mislima. Da li je veš u mašini ostao? Gdje sam mobitel ostavila? Opet sam se tjerala da mislim. Gledala sam u svoje papuče i čudila se kako sam mogla kupiti toliko ružne papuče da u njima budem dok čekam svoju bebu? Vidjela sam na licu doktora da nešto nije uredu dok me pregleda, na lažnom smješku sestre koja me miluje kao da me tješi.
Nisam se otvarala, beba je bila spremna ali moje tijelo nije je htjelo pustiti van. Sav bol trudova je izlazila kroz moje zube, stenjala sam, stiskala krevet, stezala prste. Tijelo nije popustilo. Sjećam se zvuka kolica, mijenjanja svjetla na mom licu, neke nove sale i glasa mog doktora. Rekao je da moja beba dolazi. Nastupila je tišina.
Probudila sam se u intenzivnoj njezi nakon carskog reza. Vrištala sam da mi donesu bebu, pitala zašto nisam čula plač, zvala doktora i pokušavala da ustanem. Sestre su se komešale uz klasične pridjeve sebičnim ženama te je doktor ubrzo ušao sa najljepšim osmjehom i rekao: 'Rodila si divnu djevojčicu kao arapče. Ovolika je!' i raširio ruke. Utonula sam u san i prespavala sve strahove koji su se rojili tokom devet mjeseci…svaki strah tokomsvakog dana tih devet mjeseci.
Sutradan smo prešli na odjeljenje porodilja, već sam hodala pridržavajući svoj stomak. Činio se tako teškim iako je beba bila van.
Ubrzo sam čula zvuk kolica kroz hodnik i čuo se plač beba. Pipnula sam svoje dojke i pitala 'Jeste li spremne' i desilo se čudo.
Postoji momenat koji mijenja život, postoji pogled koji zaustavi vrijeme i postoji srce koje prislonite na svoje srce i desi se čudo života. Nema riječi koje opisuju istinsku sreću života nakon borbe. Borbe za nju, borbe za to malo srce, borbe za čistu ljubav.
Da li je boljelo? Naravno! I ponovila sam sve opet, za još jedno srce, za još veću ljubav."-
piše nam divna mama Ilda.
