Biti žena je teško. Biti žena koja ne želi djecu još je teže, ali biti žena koja je majka i priznaje da je ta uloga ne ispunjava onako kako to svi govore i kako društvo nameće – to je već posebna tema za razgovor. Kao da nije dovoljno teško objašnjavati svoje razloge zašto ste izabrale da nemate potomstvo i da od svih uloga između kojih ste mogle birati, niste odabrale da budete majka, društvo će dodatno da vas napadne ako vam uopšte padne na pamet da kažete da majčinstvo nije najljepši posao.
One kojima je majčinstvo najprirodnija stvar, obasipaće vas samo informacijama o količini ljubavi koju osjete kada pogledaju svoje dijete, ali šta ako nije uvijek tako? Postoje li takve majke i da li pričaju o tome? Na žene je stavljen ogroman teret koji im nameće odricanje vlastitog identiteta onog trenutka kada postanu majke, jer zašto ti u životu treba još nešto osim djeteta? Ti si žena, rađaj!
Da, postoje takve žene, ali tek nekoliko njih će zaista da podijeli sa vama sve svoje strahove i vrtloge emocija kroz koje su prolazile prvih par mjeseci bebinog života. Nametnuti standard “mama Superžena” dovodi do granica ludila sve one koje jednostavno osjećaju potrebu da kažu da im je teško.
Majčinstvo je super stvar, ali niko na to ne može da te pripremi.
Ne postoji priručnik za dobre i/ ili loše majke. Niko ne može da vam pokloni spisak sa uputstvima kako treba da odgajaš jedno biće, a moraš… Majčinstvo je vožnja u kojoj opcija vraćanja unazad ne postoji. Tu si i treba da se izboriš sa svojim i tuđim strahovima i, ono što je još gore, da pokušaš da opravdaš silna očekivanja koja ti se nameću.
Ako bi već postojao neki priručnik, onda u njemu obavezno da se kategoriše sljedeće:
Žene koje misle da su dobre majke – često to nisu.
Žene koje misle da su loše majke – često su u pravu.
Žene koje žele da budu majke, a ne bi trebalo.
Žene koje trebaju da budu majke, a ne žele.
I posebna kategorija žena: one koje su od krvi i mesa i koje su majke, a priznaju da je teško i da često to nije najdivniji osjećaj kako ga svi opisuju.
Kada se Izabela Duton pojavila sa serijom tekstova na Daily mail, a u kojima govori o tome kako se kaje što se ipak ostvarila kao majka, javnost je dočekala na nož. Izabela je sa dozom sarkazma, ali potpuno otvoreno i iskreno, pisala o svemu što je tada proživljavala, htjela je da svoju priču podijeli sa ostalim ženama u znak podrške. Mladim majkama je potrebna podrška i razumijevanje, nikako osuda i napad, tim možete napraviti samo gore. Izabela u jednom tekstu kaže: “Iako su prošle trideset i tri godine, sjećam se tog trenutka kao da je bio juče. Stjuarta je trebalo nahraniti i ja sam ustala i otišla do njegovog krevetića. Nije bio potpuno budan, mrdao je rukama. Gledala sam to vanzemaljsko biće sa kojim nisam osjećala apsolutno nikakvu povezanost niti emociju. On je bio samo biće koje me zadesilo i promijenilo mi život, ali ne na bolje.” Pisala je o stvarima koje joj prolaze kroz glavu i šta (ne) osjeća, a nije osjećala povezanost sa vlastitim djetetom. Čak ni sa drugim, jer rodila je i djevojčicu, a sve sa nadom da će možda nešto da se promijeni. Izabeli nikada nije dijaganostifikovana postporođajna depresija niti je bila u pitanju iscrpljenost – jednostavno, samosvjesnost o majčinstvu koje je ne ispunjava iako svi kažu da bi trebalo.
Majčinstvo nije i ne treba da bude univerzalno. Nerealno je očekivati da uz bebu dobijete pravila ponašanja – realno je da radite onako kako osjećate. Ne brinite, niste same u toj zbunjenosti i uplašenosti da li radite nešto dobro ili loše: sve majke to prolaze samo malo koja se usudi priznati glasno. Ukoliko se borite sa vlastitim mislima i ne odustajete, ne brinite, dobra ste majka. Roditeljstvo i jeste prebroditi dobre i loše trenutke, ne odustati ni onda kada je najteže i kada vas ne ispunjava. Ma koliko bilo divno odgajati jedno novo biće, isto toliko je iscrpljujuće, a često i poražavajuće saznanje da ne ide sve kako treba. Brižan roditelj nije onaj koji konstantno priča o ljubavi već onaj koji ne odustaje bez obzira na kakve prepreke naiđe. Roditeljstvo je divno i ispunjava, ali nije i ne treba da bude sav vaš identitet i niste jedina koja tako osjeća – bez brige! Možete se spremati i psihički i fizički koliko hoćete, ali kada dođe taj trenutak sve pada u vodu. Možete biti spremni da date život za biće koje ste stvorili, ali isto tako je u redu da osjećate kao da plovite u nepoznato. Ne pretvarajte se da znate šta radite ako ne znate, jer ne možete.
Majčinstvo je ringišpil dobrih i loših osjećanja i sve što treba je podrška, kako god i za šta god. Novopečene majke ne trebaju osude već razumijevanje za to kroz šta prolaze. Isto je i sa djecom, njima treba ljubav i podrška bez obzira na sve. Bitno je da iskreno kažete ono što mislite i osjećate, bitno je da se prekine spirala ćutnje u kojoj je postalo nepojmljivo da kažete da nije sve tako divno i krasno već teško i naporno. Ljudi smo, a ljudi griješe.
Izvor. lolamagazin.rs
