petak, 3. studenoga 2017.
Pa kako to beba neće u kolica? Što je učiš na ruke?
Bilo je to juče, oko osam uveče. Vraćali smo se iz duge šetnje. Muž je gurao kolica, ja sam držala Srnu u rukama.
Videla je gugutku, učila sam je da gugutka kaže: “Gu gu gu”, ovo je bila dobra prilika da se upoznaju. Nesrećna ptica imala je slomljeno krilo, nekako uvrnuto ka unutra, ka grudima. Usporeno se kretala do barice koju je nakapala klima sa prodavnice. Pored žedne gugutke i barice, stajala je prodavačica. Ukrštenih ruku, čekala je kraj radnog vremena. Slika koju je vidjela nije se uklapala u njoj prihvatljivu. Pitala je: “Aaaa, pa kako to, beba neće u kolica? Bogami, mama, ima kičmu da iskriviš. Što je učiš na ruke?”
Dan prije toga, isto mi je rekao seoski poštar.
Dan prije njega prodavac paradajza na pijaci.
Dan prije njega komšija kod kojeg kupujemo domaća jaja, dan prije, dan prije… Vraćajući se unazad do Srninog rođenja, to je rečenica koju sam najčešće čula. I uvijek, ko god da je izgovarao, zvučala je natopljeno vjekovnom mudrošću, navodnom dobrom namjerom, zvučala je kao uputstvo za upotrebu tek rođene bebe.
Ako se ne bih pridržavala datog uputstva, mogla bih da okusim svu neprijatnost podizanja djeteta koje će, kako su mi govorili, samo željeti na ruke, ja ću se sasušiti, iskriviti, slomiti, neću moći da odem da piškim, operem sudove, obučem majicu. Možda ću i umrijeti oslabljenih i utrnjenih ruku, čudno uvrnutih ka grudima, baš kao kod gugutke.
Prodavačica ima djecu, to znam. Veliku djecu. Htjela sam da je pitam da li ih je ona nosila, da li ih je uzimala na ruke samo kada plaču ili je to radila i onda kada poželi da ih dodirne, osjeti uz sebe, kada su apsolutno mirna i zaigrana. Htjela sam da je pitam do koje godine je nosila svoju djecu ili je to, ipak, bilo samo dok nisu prohodala. Htjela sam da je pitam da li ih je ostavljala da plaču u kolicima i da li je to onda vožnja u kojoj se uživa ili mučenje za oboje. Htjela sam da je pitam da li zna koliko apsurdno, hladno i grubo zvuči kada majci kažeš da svoju bebu ne navikava na ruke. Htjela sam da je pitam mnogo toga, ali čemu?
Umjesto toga, šapnula sam joj, da ne bih oterala gugutku: “Hoće mi se!”
Vidjeli smo pticu, prići joj kolicima bilo bi bučno, možda bi je otjralo i od nas i od vode. Htjela sam da je Srna vidi, uzela sam je iz kolica u ruke, približila golubici i pustila je da je mirno posmatra. Zenice su joj se širile, uživala je.
![]() |
| Foto: Flickr |
Videla je gugutku, učila sam je da gugutka kaže: “Gu gu gu”, ovo je bila dobra prilika da se upoznaju. Nesrećna ptica imala je slomljeno krilo, nekako uvrnuto ka unutra, ka grudima. Usporeno se kretala do barice koju je nakapala klima sa prodavnice. Pored žedne gugutke i barice, stajala je prodavačica. Ukrštenih ruku, čekala je kraj radnog vremena. Slika koju je vidjela nije se uklapala u njoj prihvatljivu. Pitala je: “Aaaa, pa kako to, beba neće u kolica? Bogami, mama, ima kičmu da iskriviš. Što je učiš na ruke?”
Dan prije toga, isto mi je rekao seoski poštar.
Dan prije njega prodavac paradajza na pijaci.
Dan prije njega komšija kod kojeg kupujemo domaća jaja, dan prije, dan prije… Vraćajući se unazad do Srninog rođenja, to je rečenica koju sam najčešće čula. I uvijek, ko god da je izgovarao, zvučala je natopljeno vjekovnom mudrošću, navodnom dobrom namjerom, zvučala je kao uputstvo za upotrebu tek rođene bebe.
Ako se ne bih pridržavala datog uputstva, mogla bih da okusim svu neprijatnost podizanja djeteta koje će, kako su mi govorili, samo željeti na ruke, ja ću se sasušiti, iskriviti, slomiti, neću moći da odem da piškim, operem sudove, obučem majicu. Možda ću i umrijeti oslabljenih i utrnjenih ruku, čudno uvrnutih ka grudima, baš kao kod gugutke.
Prodavačica ima djecu, to znam. Veliku djecu. Htjela sam da je pitam da li ih je ona nosila, da li ih je uzimala na ruke samo kada plaču ili je to radila i onda kada poželi da ih dodirne, osjeti uz sebe, kada su apsolutno mirna i zaigrana. Htjela sam da je pitam do koje godine je nosila svoju djecu ili je to, ipak, bilo samo dok nisu prohodala. Htjela sam da je pitam da li ih je ostavljala da plaču u kolicima i da li je to onda vožnja u kojoj se uživa ili mučenje za oboje. Htjela sam da je pitam da li zna koliko apsurdno, hladno i grubo zvuči kada majci kažeš da svoju bebu ne navikava na ruke. Htjela sam da je pitam mnogo toga, ali čemu?
Umjesto toga, šapnula sam joj, da ne bih oterala gugutku: “Hoće mi se!”
Vidjeli smo pticu, prići joj kolicima bilo bi bučno, možda bi je otjralo i od nas i od vode. Htjela sam da je Srna vidi, uzela sam je iz kolica u ruke, približila golubici i pustila je da je mirno posmatra. Zenice su joj se širile, uživala je.
Nosim svoju bebu i kada nema ptice u blizini. Volim da joj izbliza pokazujem svijet na koji je došla, u kom živi svoje prve mjesece.
Moje ruke su njene noge, dok ne prohoda.
Približim je mački ili psu ili djeci koja se igraju u ulici.
Približim je komšijinim patkama do kojih se ne može stići kolicima.
To su mali žuti razigrani pačići. Približim je ružama koje sadi muževa tetka u zabitom dijelu svog dvorišta. Približim da bolje vidi i osjeti život. Volim da zna da ja znam da ona nije lutka koju sedneš na nekoliko sati na krevet i onda se zagubiš. Volim da zna da poštujem njenu radoznalost. I njenu potrebu da osjeti sigurnost i nježnost koje joj moje ruke mogu pružiti i onda kada ne plače ili je boli nicanje zubića.
U porodici smo se rijetko kad grlili. Tata bi nas, kada uspijemo u nečemu, položimo ispit, slavimo rođendan ili Novu godinu, ljubio u obraz, tri puta, uz pruženu desnu ruku. Bez zagrljaja. Volio nas je, ali nije umio da to pokaže otvorenije, prisnije, ogoljeno. Imali smo skoro sve što je potrebno za ispunjeno djetinjstvo, osim tih snažnih, nježnih, toplih, kratkih ili dugih zagrljaja. Onih kroz koje osjetimo srca.
Falili su.
Ne znam ko su ljudi koji mogu da kažu ne navikavaj bebu na ruke. Svoju bebu na svoje ruke. Ne znam šta je u njihovim grudima, šta kuca i koliko brzo. Ne znam kakvi su njihovi dani, žive li ljubav, jesu li ogorčeni ili ne, grle li se i koliko često. Ne znam da li vole dodire i ako ne vole kako je to moguće. Ruke su tu da pipaju, umiruju, maze. Ruke su tu da vole. Da zagrle kad si usamljen. Da zagrle kad ti se svijet ruši. Da te pridrže, kad je to potrebno. Da budu oslonac. Ljuljaška uvezana između dva stabla. Teško je bez tog para ruku kraj sebe. Teško je nama koji smo već dovoljno dugo ovdje, zašto bi onda sklanjali svoju bebu od sebe, od svojih ruku, od svega što se samo kroz jagodice može pružiti i osjetiti.
Tu smo da je naviknemo na sebe. Na svoj miris. Na dodire. Na podršku. Da joj njima poželimo dobrodošlicu. To nije navikavanje na ruke, to je navikavanje na ljubav. Vjerujem da bebe koje dovoljno iskreno osjete ruke, kasnije traže manje pažnje. Da su mirnije, sigurnije, zadovoljnije. Slično je i sa nama. Nema tu velike razlike, od istog smo stvoreni. Ako nemamo dovoljno zagrljaja partnera, trudićemo se na sve načine da se izborimo za njih, očajnički ćemo se truditi da privučemo njegovu pažnju. Zašto, uostalom, besomučno tragamo za ljubavlju, ako ne zbog tih dodira ruku po sebi kojima se svijet može okrenuti i obojiti, zidovi porušiti, granice ponovo iscrtati?
I znate šta? Ona je jedna nasmijana beba, ne smeta joj kada se sklonimo od nje, kada je ostavimo sa bakom, jednom ili drugom, umije sebe da zabavi, nasmije, da se zaigra kao da nikoga nema kraj nje. Vjerujem da je shvatila da su naše ruke tu za nju i da će je uvijek približiti da vidi gugutku, ako ona to poželi.
Napisala: Jovana Kesanski
Izvor: Lola magazin
četvrtak, 2. studenoga 2017.
Zaboravljamo li očeve? Moj je muž dobio bebu, a izgubio ženu
Pričajmo malo o našim muškarcima.
Pričajmo malo o onim muškim jedinkama koje nam po noći
oduzimaju prostor u krevetu i hrkanjem remete dragocjeni san.
O muškim pojedincima kojima kuhamo i peremo veš dok nam oni kose travu i odvode djecu na igralište. (Sve može, samo me na igralište ne tjeraj!) Šalu na stranu. Ali ozbiljna sam kada kažem da je vrijeme da malo popričamo o njima i pozabavimo se njihovim statusom u našim malim obiteljima, malim hijerarhijama. Cijelo vrijeme čut ćete me kako naklapam o SVOM životu i kako je na njega utjecalo rođenje djeteta. Ako me nećete vidjeti da pišem o tome, čut ćete me da o tome razglabam na kavi, preko telefona, na Skypeu, uživo. Ako ne razglabam ja, vidjet ćete me kako slušam mamu, prijateljicu, kumu ili nekog trećeg. Uglavnom ženskog roda. I proći ćemo sve teme – o životu prije djece, tom romantičnom dobu kada smo živjele u zabludi da znamo što znači biti umoran i neispavan, o trudničkim danima i tegobama, kilogramima i ‘ratnoj ostavštini’, o strašnim porodima, o prvim danima s bebom. Proći ćemo i razgovore o tome kako nam se život promijenio, kako su nam se prioriteti presložili, kako sada više nismo iste osobe koje smo bile i što smo sve u tom procesu naučile. Naravno, nismo sebične i egocentrične, tako da ćemo se dotaknuti i svega toga iz bebine perspektive, dovest ćemo u pitanje vlastite majčinske sposobnosti i međusobno se ohrabrivati. Znate o kome vjerojatno nećemo pričati? O očevima. Gledam to iz svoje perspektive. Moj muž stvarno ulazi u kategoriju ‘kako li sam samo to uspjela ubosti?!’ i toga sam svjesna. I svjesna sam toga da su toga svjesni i SVI oko mene sa vječno dobronamjernim komentarima u stilu ‘Što takav dobar muškarac radi pored takve …?’ Ali ne dira me to više, ne znaju oni da ja znam prat veš i kuhat ručak i ne znam peglat’! No, da se vratimo na ono bitno. Moj muž uistinu je jedan od onih požrtvovnih očeva koji provodi svaki trenutak koji može sa vlastitim djetetom, koji u tome iskreno uživa, kojemu nikad nije bilo strano pranje ili presvlačenje, kao i hranjenje, šetanje i, općenito, suživot s djetetom. Nije jedan od onih koji radi pa dođe kući ‘odmorit i pogledat’ Dnevnik’. Pa ipak, rijetko ćete čuti od mene da pričam o njemu i njegovom doživljaju svega. S vremena na vrijeme ubacit ću neku šalu na njegov račun, ako sam ljuta, ponekad ću se izbrojati i – to će biti to. Ali sve više mi se čini da im činimo jednu svjetsku nepravdu. Izdvajamo ih iz jednadžbe. Sada gledam unazad cijeli taj put koji sam prošla od trudnoće pa, sada, do Moranine tri i pol godine. Jesam li ja uopće ista žena? Ne bih lagala kada bih rekla da nisam. Jer prošla sam kroz toliko promjena – što hormonskih, što fizičkih, što psihičkih. Moj muž oženio je curu od 60 kila, tamne kose do struka, koja radi u školi i sakriva tetovaže na radnom mjestu. U međuvremenu je živio sa hormoničnom trudnicom narančaste kose i 80 kila, a trenutno je u Njemačkoj s amaterskom zaljubljenicom u fitness kratkog platinastog paža koja planira tetovaže epskih razmjera. Oh, ne, i to platinasto se nedavno promijenilo. A to je samo fizički aspekt!
Prolazio je sa mnom žgaravice u trudnoći, plaćao privatne ultrazvuke da se manje bojim, išao na trudničke tečajeve, strepio ispred rađaone nakon hitnog carskog reza, prvi vidio našu bebu, obavljao 70% posla jer ja nisam mogla zbog šavova, uspavljivao, nosao, bio lud od nemoći zbog grčeva, nosio klokanicu, gurao kolica, prao veš, jeo poluprobavljiv ručak, čitao slikovnice i učio pjesmice napamet. I tako možemo nastaviti u nedogled. Koliko puta je bio izguran iz vlastitog kreveta jer za njega nije bilo mjesta? Trčao nakon osam sati rada kući preuzeti brigu o bebi da ja mogu, pa ono, otuširati se i piškiti prvi put u danu. Vozio 1500 kilometara da nas preseli, sam krečio stan od 80+ kvadrata i jeo smrznutu pizzu na podu. I to su samo detalji. Kratki isječci koji potvrđuju ono što mi i same znamo – kako se naš život zaokrenuo, tako se zaokrenuo i njihov. Ali prečesto imam osjećaj da mi, žene, to nekako zaboravljamo. Kao da su oni samo promatrači sa strane, dodatan par ruku kada je potrebno. Netko tko je tu s nama, eto, da ne budemo same. Ali nije tako! Ponekad, uistinu, imam osjećaj da ovom čovjeku trebam podići spomenik. Nakon ovoliko godina zajedno (imamo punih 12) divno je čudo da uopće zna tko je žena koja sjedi kraj njega. A on je to, nekako, ipak pratio sve ovo vrijeme. I prošao je sa mnom sve faze – od postporođajne do svakomjesečnog PMS-a. Nakon rođenja djeteta, mi same smo toliko koncentrirane na novi život da često zaboravimo i sebe. Ali kada uhvatimo minutu predaha, ipak se preispitujemo. Pokušavamo shvatiti sve što se događa oko nas i u nama i potrebno nam je vrijeme da prihvatimo novu situaciju, da prihvatimo ‘novu sebe’. Tu neku ‘mamu’, tu ženu koja je sada nečija mama i samu sebe mora upoznati. Koja je često kruta i u potpunosti cijepljena od spontanosti. Koja je neispavana i pojam zabave joj je Netflix i topla pidžama. Koja želi ponekad biti sama i ‘da je svi ostave na miru’. Zamislite kako je njima? Zamislimo na trenutak situaciju u kojoj naši muškarci nas isključuju iz naracije jer se ‘žele koncentrirati na sebe’?! Već umirem od smijeha – pa bombardirala bih ga pitanjima dok ne umre od iscrpljenosti. Kako misliš želiš biti sam? Sam S KIM?! Zašto ne pričaš sa mnom? Daj mi reci! Zašto šutiš? Zašto ideš u sobu? Što ako ja ne želim biti sama? Kako misliš da ne možeš nešto podijeliti sa mnom? S kim ti to onda dijeliš? … Znate i same kako dalje. Zamislimo na trenutak da smo u njihovim cipelama – oženili su neku mladu alternativku, punu elana i želje za životom, koja sluša glasno muziku u autu i vozi kao da je luda, kosa joj vijori na vjetru dok se smije i nikad joj nije dosta provoda. Sada sjedite nasuprot žene koja vam kaže ‘daj stišaj TV, ne mogu slušati i tebe i TV i vlastite misli’, ima pundžu 70% vremena i zahvaljujete bogu svaki dan što i dalje ima relativno dobro dupe pa je malo lakše gledati je u pamučnoj trenirci svaki dan dok u rubriku ‘spontanost’ zapisuje ‘otišla sam spavati prije 22h, mogu kako hoću’. Naravno da karikiram, ali ponekad ovaj prikaz nije daleko od istine.
Imam osjećaj da moj muž MORA ponekad misliti kako je lijepo što je dobio dijete kada je već morao izgubiti ženu. Jer boktepita tko je ova gospođa koja sjedi kraj njega na kauču i sanja o vikendu u Ikei. Ali trudim se. Trudim se, ako ništa drugo, olakšati mu sve svoje faze i prijelaze. Ne mogu ih promijeniti, ali mu mogu dati ruku da zajedno prođemo kroz to. On faze nema – nema ih kada imati uza sve moje!
Rock n roll?
Neka hvala, odo’ ja odspavat’ malo!
Piše: Maja Marić / misusovo.com
Izvor: 24sata.hr
Pričajmo malo o onim muškim jedinkama koje nam po noći
oduzimaju prostor u krevetu i hrkanjem remete dragocjeni san.
O muškim pojedincima kojima kuhamo i peremo veš dok nam oni kose travu i odvode djecu na igralište. (Sve može, samo me na igralište ne tjeraj!) Šalu na stranu. Ali ozbiljna sam kada kažem da je vrijeme da malo popričamo o njima i pozabavimo se njihovim statusom u našim malim obiteljima, malim hijerarhijama. Cijelo vrijeme čut ćete me kako naklapam o SVOM životu i kako je na njega utjecalo rođenje djeteta. Ako me nećete vidjeti da pišem o tome, čut ćete me da o tome razglabam na kavi, preko telefona, na Skypeu, uživo. Ako ne razglabam ja, vidjet ćete me kako slušam mamu, prijateljicu, kumu ili nekog trećeg. Uglavnom ženskog roda. I proći ćemo sve teme – o životu prije djece, tom romantičnom dobu kada smo živjele u zabludi da znamo što znači biti umoran i neispavan, o trudničkim danima i tegobama, kilogramima i ‘ratnoj ostavštini’, o strašnim porodima, o prvim danima s bebom. Proći ćemo i razgovore o tome kako nam se život promijenio, kako su nam se prioriteti presložili, kako sada više nismo iste osobe koje smo bile i što smo sve u tom procesu naučile. Naravno, nismo sebične i egocentrične, tako da ćemo se dotaknuti i svega toga iz bebine perspektive, dovest ćemo u pitanje vlastite majčinske sposobnosti i međusobno se ohrabrivati. Znate o kome vjerojatno nećemo pričati? O očevima. Gledam to iz svoje perspektive. Moj muž stvarno ulazi u kategoriju ‘kako li sam samo to uspjela ubosti?!’ i toga sam svjesna. I svjesna sam toga da su toga svjesni i SVI oko mene sa vječno dobronamjernim komentarima u stilu ‘Što takav dobar muškarac radi pored takve …?’ Ali ne dira me to više, ne znaju oni da ja znam prat veš i kuhat ručak i ne znam peglat’! No, da se vratimo na ono bitno. Moj muž uistinu je jedan od onih požrtvovnih očeva koji provodi svaki trenutak koji može sa vlastitim djetetom, koji u tome iskreno uživa, kojemu nikad nije bilo strano pranje ili presvlačenje, kao i hranjenje, šetanje i, općenito, suživot s djetetom. Nije jedan od onih koji radi pa dođe kući ‘odmorit i pogledat’ Dnevnik’. Pa ipak, rijetko ćete čuti od mene da pričam o njemu i njegovom doživljaju svega. S vremena na vrijeme ubacit ću neku šalu na njegov račun, ako sam ljuta, ponekad ću se izbrojati i – to će biti to. Ali sve više mi se čini da im činimo jednu svjetsku nepravdu. Izdvajamo ih iz jednadžbe. Sada gledam unazad cijeli taj put koji sam prošla od trudnoće pa, sada, do Moranine tri i pol godine. Jesam li ja uopće ista žena? Ne bih lagala kada bih rekla da nisam. Jer prošla sam kroz toliko promjena – što hormonskih, što fizičkih, što psihičkih. Moj muž oženio je curu od 60 kila, tamne kose do struka, koja radi u školi i sakriva tetovaže na radnom mjestu. U međuvremenu je živio sa hormoničnom trudnicom narančaste kose i 80 kila, a trenutno je u Njemačkoj s amaterskom zaljubljenicom u fitness kratkog platinastog paža koja planira tetovaže epskih razmjera. Oh, ne, i to platinasto se nedavno promijenilo. A to je samo fizički aspekt!
Prolazio je sa mnom žgaravice u trudnoći, plaćao privatne ultrazvuke da se manje bojim, išao na trudničke tečajeve, strepio ispred rađaone nakon hitnog carskog reza, prvi vidio našu bebu, obavljao 70% posla jer ja nisam mogla zbog šavova, uspavljivao, nosao, bio lud od nemoći zbog grčeva, nosio klokanicu, gurao kolica, prao veš, jeo poluprobavljiv ručak, čitao slikovnice i učio pjesmice napamet. I tako možemo nastaviti u nedogled. Koliko puta je bio izguran iz vlastitog kreveta jer za njega nije bilo mjesta? Trčao nakon osam sati rada kući preuzeti brigu o bebi da ja mogu, pa ono, otuširati se i piškiti prvi put u danu. Vozio 1500 kilometara da nas preseli, sam krečio stan od 80+ kvadrata i jeo smrznutu pizzu na podu. I to su samo detalji. Kratki isječci koji potvrđuju ono što mi i same znamo – kako se naš život zaokrenuo, tako se zaokrenuo i njihov. Ali prečesto imam osjećaj da mi, žene, to nekako zaboravljamo. Kao da su oni samo promatrači sa strane, dodatan par ruku kada je potrebno. Netko tko je tu s nama, eto, da ne budemo same. Ali nije tako! Ponekad, uistinu, imam osjećaj da ovom čovjeku trebam podići spomenik. Nakon ovoliko godina zajedno (imamo punih 12) divno je čudo da uopće zna tko je žena koja sjedi kraj njega. A on je to, nekako, ipak pratio sve ovo vrijeme. I prošao je sa mnom sve faze – od postporođajne do svakomjesečnog PMS-a. Nakon rođenja djeteta, mi same smo toliko koncentrirane na novi život da često zaboravimo i sebe. Ali kada uhvatimo minutu predaha, ipak se preispitujemo. Pokušavamo shvatiti sve što se događa oko nas i u nama i potrebno nam je vrijeme da prihvatimo novu situaciju, da prihvatimo ‘novu sebe’. Tu neku ‘mamu’, tu ženu koja je sada nečija mama i samu sebe mora upoznati. Koja je često kruta i u potpunosti cijepljena od spontanosti. Koja je neispavana i pojam zabave joj je Netflix i topla pidžama. Koja želi ponekad biti sama i ‘da je svi ostave na miru’. Zamislite kako je njima? Zamislimo na trenutak situaciju u kojoj naši muškarci nas isključuju iz naracije jer se ‘žele koncentrirati na sebe’?! Već umirem od smijeha – pa bombardirala bih ga pitanjima dok ne umre od iscrpljenosti. Kako misliš želiš biti sam? Sam S KIM?! Zašto ne pričaš sa mnom? Daj mi reci! Zašto šutiš? Zašto ideš u sobu? Što ako ja ne želim biti sama? Kako misliš da ne možeš nešto podijeliti sa mnom? S kim ti to onda dijeliš? … Znate i same kako dalje. Zamislimo na trenutak da smo u njihovim cipelama – oženili su neku mladu alternativku, punu elana i želje za životom, koja sluša glasno muziku u autu i vozi kao da je luda, kosa joj vijori na vjetru dok se smije i nikad joj nije dosta provoda. Sada sjedite nasuprot žene koja vam kaže ‘daj stišaj TV, ne mogu slušati i tebe i TV i vlastite misli’, ima pundžu 70% vremena i zahvaljujete bogu svaki dan što i dalje ima relativno dobro dupe pa je malo lakše gledati je u pamučnoj trenirci svaki dan dok u rubriku ‘spontanost’ zapisuje ‘otišla sam spavati prije 22h, mogu kako hoću’. Naravno da karikiram, ali ponekad ovaj prikaz nije daleko od istine.
Imam osjećaj da moj muž MORA ponekad misliti kako je lijepo što je dobio dijete kada je već morao izgubiti ženu. Jer boktepita tko je ova gospođa koja sjedi kraj njega na kauču i sanja o vikendu u Ikei. Ali trudim se. Trudim se, ako ništa drugo, olakšati mu sve svoje faze i prijelaze. Ne mogu ih promijeniti, ali mu mogu dati ruku da zajedno prođemo kroz to. On faze nema – nema ih kada imati uza sve moje!
Rock n roll?
Neka hvala, odo’ ja odspavat’ malo!
Piše: Maja Marić / misusovo.com
Izvor: 24sata.hr
srijeda, 1. studenoga 2017.
Hipotireoza i trudnoća
Bolesti štitnjače javljaju se relativno često, posebice u žena i to već u mlađoj životnoj dobi, stoga je nerijetka njihova pojava uz trudnoću.
Hipotireoza ili loše regulirana hipotireoza može negativno utjecati kako na trudnoću tako i na plod: može doći do abortusa, preranog poroda, komplikacija tijekom trudnoće ili smetnji u razvoju ploda, pri čemu je naročito osjetljiv središnji živčani sustav zbog čega može doći do smanjenja kvocijenta inteligencije u kasnijem razvoju djeteta. Naravno da to ovisi o jačini hipotireoze i njenom trajanju. Ove smetnje su primijećene ne samo u osoba s povišenom koncentracijom TSH u serumu koji označava slabiju funkciju štitnjače, nego i u osoba s TSH unutar gornjeg dijela fiziološkog raspona.
Nema izričitih dokaza da bi sve trudnice ili žene koje planiraju trudnoću trebale provjeriti funkciju štitnjače, ali s obzirom na relativnu učestalost tih poremećaja, današnja skrb sve više uključuje i tu pretragu. Osobe koje imaju obiteljsku sklonost poremećajima štitnjače ili imaju neki od drugih autoimunih poremećaja to bi svakako trebale učiniti. Pod pojačanim nadzorom trebalo bi biti i oko 10 do 20 posto žena za koje se procjenjuje da u trudnoći imaju pozitivna protutijela na štitnjaču - znak aktivnosti autoimunih mehanizama. U tih žena trudnoća može nerijetko biti okidač za pojavu poremećene funkcije štitnjače.
U osoba koje već imaju poznat poremećaj hormona štitnjače, najpovoljnije bi bilo da se prije trudnoće njihova razina liječenjem popravi do normalne razine. U najranijoj trudnoći treba ponovo provjeriti TSH neovisno o inače predviđenoj kontroli i javiti se endokrinologu. Uz napomenu da se radi o trudnoći, pregled endokrinologa će se u pravilu ostvariti bez odgode i čekanja. Osim redovitog praćenja hormona štitnjače, sam poremećaj funkcije štitnjače ne zahtijeva dodatne posebne pretrage u nadzoru trudnoće.
U svakom slučaju provjera funkcije štitnjače važna je u svih žena pri procjeni neplodnosti.
Liječenje hipotireoze u trudnoći
Nadoknada levotiroksinom je jednostavna i učinkovita te omogućuje uspješno liječenje nedostatka hormona štitnjače kroz trudnoću.
Oslabljena funkcija štitnjače odnosno hipotireoza liječi se svakodnevnim uzimanjem tablete koja sadrži levotiroksin - sintetski oblik hormona kojeg prirodno luči štitnjača. Nadoknada levotiroksinom je jednostavna i učinkovita te omogućuje uspješno liječenje nedostatka hormona štitnjače kroz trudnoću. Važno je znati da, za razliku od većine drugih lijekova u trudnoći, levotiroksin u prikladnoj dozi nema štetne učinke već upravo suprotno: neophodan je za razvoj djeteta pa ne treba imati nikakve predrasude i nepotrebno oklijevati pri uzimanju.
Velika istraživanja izmjerila su u zdravih žena bez poremećaja hormona štitnjače u prvom tromjesečju trudnoće TSH niži od 2,5 mU/l, a od drugog tromjesečja gornja granica TSH penje se na 3 mU/l. To je znatno niže od uobičajene granice od 4 mU/l izvan trudnoće. Upravo te niže razine TSH danas su prihvaćene granice pri kojima se odlučujemo na uvođenje nadoknade levotiroksina. Iste vrijednosti su također i ciljevi liječenja pri usklađivanju njegove doze. Tabletu levotiroksina treba uzimati ujutro natašte, pola sata prije doručka. Ako se uzimaju tablete željeza odnosno vitaminsko-mineralni dodaci za trudnice, njih treba uzeti kasnije tijekom dana.
Tokom trudnoće neophodno je dosljedno se pridržavati savjeta endokrinologa koji mora imati iskustva u liječenju hipotireoze u trudnoći, jer liječenje hipotireoze u trudnoći ima svoje specifičnosti, a učestalost kontrola i ciljne vrijednosti hormona se razlikuju od onih izvan trudnoće.
Učestalost kontrola
Prije trudnoće, u osoba kod kojih se radi o stabilnoj autoimunoj bolesti dovoljne 1-2 kontrole godišnje, dok se u trudnoći savjetuju kontrole 1x mjesečno, jer je trudnoća osjetljivo razdoblje za majku i dijete. U trudnoći se događaju brojne promjene u organizmu trudnice zbog koji raste potreba za hormonima štitnjače, što znači da je dinamika promjena TSH u trudnoći intenzivnija, a posljedice važnije. U osoba koje već otprije uzimaju levotiroksin, prvi korak endokrinologa na pregledu nakon što ste saznali za trudnoću bit će najčešće povećanje doze za 25 do 50 µg
Nakon poroda doza levotiroksina se obično nešto smanjuje. U žena u kojih tijekom trudnoće nije bilo potrebno jako povećati dozu lijeka vraća se doza koju su uzimale prije trudnoće.
Ciljna vrijednost TSH
TSH je osnovni hormon prema kojem se procjenjuje adekvatnost nadoknadne terapije l-tiroksinom. Dok je izvan trudnoće Vaš nalaz relativno prihvatljiv, u trudnoći nikako nije prihvatljiv. On bi morao biti znatno niži. Štoviše, već prije trudnoće TSH bi trebalo spustiti ispod 2.5 mIU/l, u prvom trimestru trudnoće TSH treba biti ispod 2.5 mIU/l, a u drugom i trećem trimestru ispod 3 mIU/l. Kako ponekad nije moguće postići savršenu regulaciju TSH, manji je problem ako se malo i pretjera s dozom i TSH spusti na 0.2 ili 0.1 mIU/l, nego ako ostane iznad 4 mIU/l. Dakle, ako planirate trudnoću, onda je najbolje prije trudnoće odrediti TSH i u dogovoru s endokrinologom postići željenu ciljnu vrijednost TSH. Ako pak do trudnoće dođe neplanirano, onda je potrebno čim saznate da ste trudno odrediti TSH i odmah se javiti endokrinologu, jer će najvjerojatnije trebati malo povećati dozu l-tiroksina u odnosu na onu prije trudnoće.
Utjecaj hipotireoze na novorođenče
Što se tiče utjecaja hipotireoze na štitnjaču novorođenčeta, moguć je samo privremeni utjecaj na razinu hormona u krvi novorođenčeta, koji će se brzo spontano korigirati s obzirom da osovina hipotalamus-hipofiza-štitnjača u novorođenčeta funkcionira uredno. Ipak, potrebno je novorođenčetu odrediti razinu TSH i FT4 u serumu. Međutim, kasnije tijekom života je povećan rizik bolesti štitnjače, pa tako i hipotireoze u djece čiji roditelji ili srodnici imaju bolesti štitnjače, pa je korisno kasnije u njih učiniti povremeno pretrage, prvenstveno odrediti TSH i autoantitijela i UZV štitnjače.
Ciljna vrijednost TSH
TSH je osnovni hormon prema kojem se procjenjuje adekvatnost nadoknadne terapije l-tiroksinom. Dok je izvan trudnoće Vaš nalaz relativno prihvatljiv, u trudnoći nikako nije prihvatljiv. On bi morao biti znatno niži. Štoviše, već prije trudnoće TSH bi trebalo spustiti ispod 2.5 mIU/l, u prvom trimestru trudnoće TSH treba biti ispod 2.5 mIU/l, a u drugom i trećem trimestru ispod 3 mIU/l. Kako ponekad nije moguće postići savršenu regulaciju TSH, manji je problem ako se malo i pretjera s dozom i TSH spusti na 0.2 ili 0.1 mIU/l, nego ako ostane iznad 4 mIU/l. Dakle, ako planirate trudnoću, onda je najbolje prije trudnoće odrediti TSH i u dogovoru s endokrinologom postići željenu ciljnu vrijednost TSH. Ako pak do trudnoće dođe neplanirano, onda je potrebno čim saznate da ste trudno odrediti TSH i odmah se javiti endokrinologu, jer će najvjerojatnije trebati malo povećati dozu l-tiroksina u odnosu na onu prije trudnoće.
Utjecaj hipotireoze na novorođenče
Što se tiče utjecaja hipotireoze na štitnjaču novorođenčeta, moguć je samo privremeni utjecaj na razinu hormona u krvi novorođenčeta, koji će se brzo spontano korigirati s obzirom da osovina hipotalamus-hipofiza-štitnjača u novorođenčeta funkcionira uredno. Ipak, potrebno je novorođenčetu odrediti razinu TSH i FT4 u serumu. Međutim, kasnije tijekom života je povećan rizik bolesti štitnjače, pa tako i hipotireoze u djece čiji roditelji ili srodnici imaju bolesti štitnjače, pa je korisno kasnije u njih učiniti povremeno pretrage, prvenstveno odrediti TSH i autoantitijela i UZV štitnjače.












