Zašto tate u snu ne čuju plač djeteta? Dokazano je da to ne rade namjerno

Mrkla je noć, odjednom beba zaplače. Mami urlik probija uši, ali tata spava snom pravednika. Da li vam poznata ova situacija? Jeste, onda se pripremite na objašnjenje. Studija koju je sproveo Univerzitetu Sussex pokazala je da je reagovanje na plač genetski predodređeno

Studiju su sprovodili u laboratoriji za spavanje gdje su muškarcima i ženama puštali različite zvukove, a zadak je bio da im ometaju san. Rezultat je bio vrlo zanimljiv. Muškarci i žene su se budili na potpuno različite zvukove.

Žene su se, nezavisno od toga da li imaju li djecu ili nemaju, najbrže budile na bebin plač. Kod muškaraca bebin plač nije bio ni u prvih deset zvukova koji su ih najbrže budili. Njih je, na primjer, budio zvuk muve koja leti, autoalarma ili vjetra. Naučnici su takav rezultat objasnili pomoću evolucije. Žene se bude na zvukove i prijetnje koje bi mogle ugroziti njihovo dijete, a muškarci se koncentrišu na zaštitu čitave porodice.

Činjenica da se muškarci nisu budili na bebin plač, međutim potvrđuje da oni to ne rade namjerno, naprotiv.

To, naravno, ne znači da iz svega treba izvesti zaključak da je najbolje da brigu o djeci treba prepustiti ženama.

Izvor: Roditelji.hr

Read More

Jednoga dana, sve ovo će nam nedostajati

PIŠE: Colleen Temple, Motherly

Dragi moj, Neće zauvijek biti ovako. Naši životi neće zauvijek izgledati kao da žurimo, kao da konstantno kasnimo, kao da se stalno igramo jurke.

Život neće zauvijek biti ovog nivoa haosa koji je rezultat gajenja tri mala djeteta.

Nećemo zauvijek imati ovo brdo veša kojim treba da se bavimo tokom vikenda zato što smo preko nedejlje bili toliko zauzeti da nismo stigli da ga se riješimo.

Nećemo se zauvijek buditi u 2h ujutru zbog plača naše bebe ili zbog noćne more naše dvogodišnjakinje ili zato što se četvorogodišnjakinja upiškila u krevet.

Nećemo zauvijek gubiti svoje misli i u potpunosti zaboravljati šta smo htjeli da kažemo zato što smo tokom našeg petominutnog razgovora bili pitani zašto helikopteri zvuče drugačije od aviona, zašto je toliko veša na krevetu, da li možemo da idemo u park, da li možemo da slušamo muziku i plešemo……i…..šta sam ono bješe govorila….?

O, da…neće zauvijek biti ovako.

Nećemo zauvijek najviše vremena tokom večere provoditi pitajući (moleći?) našu djecu da pojedu bar još tri zalogaja, dok naše prekidamo, pripremajući se za naš sledeći izazov večeri: vrijeme za kupanje.

Nećemo zauvijek biti previše umorni da bi se obukli, da bi smislili na koje mjesto možemo da odemo sami, i da stvarno tamo odemo – zajedno, kako bi uživali u razgovorima sa odraslima. Neće zauvijek morati da prođu mjeseci i mjeseci kako bismo izašli u noćni provod.

Nećemo zauvijek biti ovako izmoreni na dnevnom nivou zbog hvatanja koraka sa svoja tri mala čovjeka koja rastu i koja uče svake sekunde svakoga dana.

Nećemo se zauvijek buditi iscrpljeni zato što su nas tokom noći, u različita vremena, budila tri mala bića, a rano ujutru idemo na posao ili moramo da nastavimo da se bavimo djecom tokom predstojećeg dana.

Nećemo se zauvijek osjećati kao da nam nije mnogo ostalo da pružimo jedno drugom na kraju dana jer naše strpljenje neće zauvijek biti testirano toliko svakoga dana i u budućnosti nećemo biti toliko fizički i stalno potrebni našoj djeci kao što smo to sada.

Neće zauvijek biti ovako.

Jednoga dana, imaćemo djecu koja su odrasla. Kojima smo manje potrebni. Koji provode manje vremena sa nama zato što imaju prijatelje, ili se bave sportom ili stvarima koji nemaju mnogo veze sa njihovim roditeljima.

I onda ćemo možda imati više vremena za bavljenje vešom i biće lakše da izađemo u večernji provod i imaćemo više snage da se upustimo u neki smisleni razgovor jedno sa drugim prije nego odemo u krevet.

Mislim da ćemo imati sve to. I radujem se tom periodu kada ću imati više vremena da ga provedem sa tobom.

Ali sada, trenutno, imamo sve ovo. Svu ovu ljepotu. Svo ovo čudo. Svu ovu radost. Tu, pravo ispred nas.

Brinem se da će nam jednoga dana nedostajati svo ovo ludilo. Da li ćemo znati šta da radimo sami sa sobom ukoliko ne sračunavamo račune dok istovremeno slušamo pesmu „I’m Still Standing“, čisteći proliveno mlijeko istovremeno sa smirivanjem uplakane bebe.

Nedostajaće nam epizode maženja nedjeljnim jutrima sa našim djevojčicama onda kada one ne budu željele više da se uvuku u naš krevet.

Nedostajaće nam porodični zagrljaji.

Nedostajaće nam ples u dnevnoj sobi. I sa sigurnošću znam da će mi nedostajati oni trenuci kada zgrabiš jednu od naših ćerki u naručje i zatim se vrtiš sa njima.

Nedostajaće nam zvuci kikotanja prije odlaska u krevet dok čitamo zajedno priču pred spavanje i pokušavamo da izbjegnemo brojne zahtjeve koju nam djeca upućuju kako bi odložile spavanje, a koje neizbežno dobijamo.

Nedostajaće nam odlasci u park tokom vikenda i detaljno pripovedanje priče, pa čak i sva ta buka tokom večere.

Nedostajaće nam ovaj period zajedničkog života. Ali, hej – ne postoji period kao što je ovaj sada, zar ne?

Pa hajde onda da se smijemo i odbacimo sve te frustracije najbolje što možemo i ukrademo jedni drugima nedjeljne jutarnje poljupce. Hajde da djevojčicama pustimo TV šou kada želimo da imamo neometanu konverzaciju ili izađemo u grad kada su naši roditelji u mogućnosti da ih pričuvaju. Hajde da ih odvedemo u avanturu i bez obzira koliko se naši planovi poremetili nije važno dok god jedni drugima čuvamo leđa jer mi smo tim.

Hajde da pokušamo.

Neće zauvijek biti ovako – ne.

Ali će zato uvijek biti nešto. Mi smo roditelji – prijavili smo se za nešto. Pa onda, hajde da budemo u tome nečemu. Zajedno. Sada. Zato što smo prije njih tri, postojali mi. Pa i poslije njih, postojaćemo mi.

Jednog dana će otići da napišu svoje životne priče, a ja ću biti ovde, da napišem svoje sledeće poglavlje, sa tobom. U ovome smo zajedno – bez obzira koji je to period života.

Izvor: Ringeraja

Read More

Šta bi rekla djevojčici sa fotografije?

PIŠE: Tatajana Kuljača

Sjajna moja, jesi li zaboravila da nosiš zvijezde u očima? A iskru? Vidiš li je kad se ujutru u ogledalo pogledaš? Da te podsjetim. Imaš 3 para ruku od kojih se vidi samo jedan. U 24h sata strpaš 36. Možeš da spavaš po 4h dnevno i funkcionišeš kao da si spavala osam. I tako dvije godine. Tri. Ili više. Protivno svim naučnim dokazima ostaješ normalna. Radiš, kuvaš, čistiš, pereš, odgajaš male ljude dok ne postanu veliki. Maštaš u prolazu da ti ruke ljepše izgledaju. Pitaš se kad ti se to koža na vratu i bedrima opustila. Malo, ali primjetno.

Ponekad plačeš. Nemaš ni neki specijalan razlog, već eto tako, otežao je teret koji na leđima nosiš. Priznaješ da ti treba odmor, a kao poraz da si priznala. Čini ti se da nikad nije dosta, niti dovoljno dobro. Kriješ suze, kao sramotu. Da ne vide djeca. Muž. Momak. Familija. Znaš šta? Neka idu svi dođavola.

Plakala sam sinoć sama na plaži. Istrčala iz kuće pod izgovorom da bacim smeće. Upalila auto i spustila se pored mora da se izduvam. Nisam planirala da trčim, a jurila sam u poznatom pravcu s jedinim ciljem – da izbacim sve ono što mi pritiska kožu iznutra. Da se nije primaklo vrijeme u koje obično spremam večeru ne bih se vraćala kući barem dva sata. Ali trenutak se bližio. Obaveze mi promijeniše pravac. Ipak, skrenula sam na pijesak i sakrila se iza napuštene kućice. Sjela i plakala. Kao kiša. Slobodno i bez bojazni da ću ikome morati da objašnjavam zašto plačem. Jer, iskreno, ne znam ni šta bih odgovorila. Razlog suza je najmanje bitan. Nikad nije samo jedan. Isplakala sam ih sve.

Bilo da si podigla jedno dijete, više njih ili nijedno. Jesi li ili nisi osjetila porođajne bolove, podsjetiću te – snagu koju žena ima nema nijedan muškarac. Zato nam ne trebaju veliki mišići. Naša snaga leži u svakoj ćeliji koju imamo. Podnesemo nezamislivu bol. Zadnje se razbolimo, ili prebolimo na nogama. Ne razmišljamo ko će nama nešto uraditi. Ugoditi. Donijeti. Napraviti. Znamo da ćemo sve same sebi.

Pa kad smo tako usrdne u saznanju da možemo sve, zašto se ne bismo češće obgrlile rukama, isplakale gdje god da se zateknemo? Rekle sebi koju lijepu, umjesto što poput nepristojnog derišta dobacujemo sebi pogrde po cijeli dan.

Naišla sam, jednom prilikom, na filmić u kojem su žene bile zamoljene da kažu šta to sve sebi govore u toku jednog normalnog dana. Bilo je tu svega. Nesposobna si! Nikakva si majka! Samo tebe djeca ne slušaju! Vidi na šta ličiš! A onda im je jedna divna žena tutnula u ruke njihove fotografije iz perioda kad su bile djevojčice. I zamolila ih da isto to kažu djevojčicama sa fotografije. Sve do jedne prolile su suze. Nijedna nije mogla da izgovori nešto tako strašno. Kad znaju da iste te djevojčice daju sve od sebe da bi postigle sve što se od njih očekuje i ono što su same sebi nametnule. Zašto smo postale zloće prema sebi?

Plakala sam sinoć na plaži. Dok je vjetar šibao, a sitna mi kiša milovala lice. Malene kapi s neba uvijek dođu kao blagoslov i puste iz duše lavinu. Ne smijem ni da ti priznam šta sam sve do tih suza sebi izgovorila. Osjećajući se odgovornom za stvari koje su izvan moje kontrole. Na koje ne mogu da utičem. Da ih nije bilo vjerovatno bih jutros imala pukotine po cijelom tijelu. Kao statua ispucala na suncu.

Vratila sam se kući. Vrijeme je nastavilo da teče po ustaljenom ritmu. Večera, kupanje djece, uspavljivanje. 7,5 godina istog rasporeda. Objašnjavam im da je više vrijeme da sami idu u krevet. Ne uspjeva mi. Kao da govorim kineski. Hvatam sebe kako bjesnim iznutra zbog svih stvari koje bih mogla da završim dok čekam da se konačno umore i zaspu. Ali, zvekan se jedino smiri između mog srca i nadlaktice. Još mi zavrne rukav da mu lice dodiruje kožu. Ućutim. Mazim ga po mekanoj kosi. Izem ti obaveze.

Znaš, prilično sam svjesna ovoga o čemu ti govorim. Samo, često zaboravim da primjenim. Sjetim se toga kad dotaknem dno duše da, dovraga, ne moram toliko. Neće svijet stati!

Na kraju, sve zadovoljiš. Za sebe si previše umorna. Ako nisi, svaka čast! Voljela bih da imam dovoljno te mudrosti da se sjetim kad navalim da radim sve što ,,moram’’.

Obgrlimo se češće. Tako grijemo prostor unutar duše. U njemu i dalje živi djevojčica sa slike kojoj ne možeš da kažeš nijednu ružnu riječ. Zbog koje, kada plače, osjetiš da je teret pretežak i da ti se sve skupilo, a ne umiješ da objasniš šta.

Skuplja ona odavno. Barem je zagrli. Sjajna moja.

Izvor: Roditelj.me

Read More

NEMOJTE SE PITATI ZAŠTO NEKO NE RAĐA!!! BY DŽENA ZENIČANIN

U kojem smo tačno trenutku postale samo žive žene koje ne rađaju ili rađaju, za neki pojam veoma malo… Odakle ću početi?
Možda baš u onom trenutku kada te poslodavac nakon osam mjeseci porodiljskog odsustva pozove na sastanak. Ti lijepo pomisliš: “Odlično, za četiri mjeseca vraćam se na posao. Sigurno postoji neki novi projekt za mene, nova ideja, žele ljudski sa mnom popiti kafu, pitati me kako sam, kako mi je dijete.” I tako, sva važna dođeš na taj strašni sastanak, potpuno spremna, s leptirićima u stomaku, jer osam mjeseci mijenjaš pelene i vrijeme je da se središ i izađeš iz kuće, da danas budeš gospođa. Nema veze što kuća izgleda kao da je uragan prošao kroz nju, jer srediti sebe pa dijete, onda i pripremiti tom djetetu da nešto jede dok te nema, i uz to ostaviti kuću pristojnu, jednostavno, nema šanse! I onda dođeš na sastanak i umjesto divne dobrodošlice dočeka te sekretarica, i puf! Odjednom imaš samo dvije opcije! Ne, nemaš dvije opcije da izabereš šta ćeš raditi kada se za četiri mjeseca, što se mene tiče, sutra vratiš. Imaš dvije opcije da izabereš način na koji se više NEĆEŠ vratiti. Fino ti, kratko i jasno, kažu da im više ne trebaš, sljedeći mjesec ti ističe ugovor, novi ti ne misle dati, izaberi ili ćeš sama dati otkaz ili da ti mi damo. Ako sama daš, gubiš pravo na porodiljsku naknadu preostala četiri mjeseca, ako ti mi damo, ideš na biro rada pa ćeš kao „tehnološki višak“, jer ćemo ti tako napisati, još šest mjeseci dobijati neki novac. Izaberi… Razmisli. Šok, nevjerica… Ne razumijem? Kako? Zar se ne mogu vratiti na posao? A došla sam, sredila se, i kosu sam čak sredila i čekam svoj posao. Radila sam ovdje pet godina. Uzalud, nisi ovih osam mjeseci. Rodila si i haj’ zdravo!

Možda u onom trenutku kada ti poslodavac kući pošalje čestitku! Juhuhu! Djevojčica ima pet mjeseci, mama je kod kuće i zvoni poštar! Baš divno, sigurno je čestitka iz “dm-a”, oni superkuponi za popust na pelene i još da nam kažu da misle na nas i da nam žele sreću jer smo napunile pet mjeseci i, možda, još neki poklončić, slikovnica, siperčić, flašica, jujujuju! Poštar nosi plavu kovertu, “dm-ova” je roza… Neko je pogriješio? Ups, nije! Plava koverta, otkaz! Kratak, jasan, istekao ugovor, ne trebate više dolaziti. Uvjerena da je greška, saberem se, tražim sastanak, dobijem deset minuta šefovog vremena. Odgovor malo smiješan, malo jadan, malo tužan, malo da ne vjeruješ da ti to neko govori! “Vi se sad posvetite bebi, mislite na nju, nemojte misliti na posao.” Tačno tako. Samo da vas pitam kako ću misliti na bebu, ako je nemam čime hraniti? Kako ću se posvetiti djetetu ako nemam posao od kojeg, znate, samo živimo, ništa drugo?! Helouuu! Tišina, muk, kraj sastanka. Kraj mene, kraj mog života. Niko ne pita kako, a živjeti se mora. I šta da radim? Sjedi, traži posao i ako te pozovu, leti, ostavi dijete od pet mjeseci, jednom si otišla na bolovanje i eto šta se desi, nećeš više nikad!

Možda baš u onom trenutku kada ti deset dana nakon poroda slučajno jave da je raspisan konkurs na baš tvoje radno mjesto, jer tebe neće biti godinu?! I da se možeš prijaviti, i da bez obzira na to što tu radiš, moraš proći testiranje kao i svi drugi kandidati. I ti onda jadna, luda, prihvatiš to, druge nema. Ideš na testiranje za posao koji već dvije godine radiš, sve s koncima, šavovima, tuferima, sa svom pratećom opremom, i još učiš za testiranje da malo obnoviš gradivo. Dijete doji, ti ponavljaš. Moraš. Raspisan konkurs, i ne znaš šta da misliš. Da moliš Boga da prođeš, pa da ideš na posao, jer si se prijavila i prošla (za svoj posao) ili da ne prođeš. Ne mogu ići i ostaviti dijete od deset dana ili mogu? Šta ću, moram. Učim. Ponavljam. Idem na konkurs! A beba?!

Ili, možda, u onom trenutku kada ti poslodavac, u ovom slučaju žena, na tvoju obavijest da si trudna (tek) i da planiraš raditi još neko vrijeme, donese papir i kaže da potpišeš sporazumni raskid ugovora, a da se zauzvrat uvijek možeš vratiti tu, kada se porodiš. Kako velikodušno! Mislite da se neko želi vratiti tamo odakle je otjeran, onda kada ste mu bili najviše potrebni? A da je šutjela, još bi barem nekoliko mjeseci, onoliko koliko bi mogla izdržati a da se ne primijeti da će roditi, primala plaću. Ovako je rekla: “Idi kući, al’ vrati se, mi te čekamo?!” MARŠ.

Ili, možda, u onom trenutku kada odeš na trudničko bolovanje, jer imaš rizičnu trudnoću i trebaš mirovati, poslodavac pošalje kurira na vrata. Ti sva sretna otvoriš, pomisliš, sjetili se ovi moji s posla, sjetila se firma, neko misli na mene, kupili su mi, možda, kolica ili krevetac? Jao, kako su divni!

Kad ono zaista kurir nosi kutiju, poveliku! Šta li je? Hop, moje stvari… Moj kompjuter, printer… A šta je ovo? Pošto ćeš biti kod kuće, ne treba ti biti dosadno, spakovali smo ti ured, možeš raditi od kuće. Lijepo se osam sati javljaš na telefon, šalješ ponude, izvještaje, odgovaraš na mailove, dogovaraš sve kao i do sada, i da ni u rođenoj kući ne odeš u WC, niti jesti kad ti hoćeš, nego onda kada ti je pauza, i da si pri mailu u sedam ujutro, trebaš nam. Posao te treba! J…š tebe i tvoje mirovanje!

Ili, možda, kad ti lijepo kažu da nemaš pravo na porodiljsko, imaš, ali nije lijepo da ga uzmeš. Čuvaj ovo malo odmora, pa uzmi odmor kad se porodiš.

I tako unedogled.

Ovo su sve životne priče žena koje su se porađale u ovoj zemlji. Nemojte se pitati zašto neko ne rađa. Ovo je stvarnost, sve drugo su priče za malu djecu.

Izvor: Azra.ba

Read More

U KCUS-u moguć bezbolni porođaj uz primjenu spinalne anestezije

Na Klinici za porodiljstvo KCUS od oktobra prošle godine u svakodnevnoj primjeni je spinalna anestezija, kako bi se porodiljama olakšao porod. Do sada su 22 trudnice rodile na ovaj način.

Prema riječima doc. dr. Fatime Gavrankapetanović – Smailbegović, tehnikom regionalne anestezije, blokira se prijenos bolnih podražaja na razini kičmene moždine. Pacijentica ne osjeća bol.

“Važno je da se kod pacijentice sačuva mišićna snaga i da ona aktivno učestvuje u porodu. Naravno, neophodna je i saradnja ginekologa i anesteziologa, kako bi sve prošlo u najboljem redu“, rekla je Gavrankapetanović.

“Na ovaj način poroda mogu se odlučiti sve pacijentice koje to žele. Prije svake spinalne anestezije neophodno je da se obavi razgovor sa ginekologom i anesteziologom, te da se vidi postoje li kontraindikacije za ovu vrstu anestezije. Sve pacijentice koje su prošle ovo iskustvo, sretne su i zadovoljne. Naravno, i mi na Klinici smo zadovoljni što smo omogućili porodiljama da lijepi trenutak u životu, kada postaju majke, bude što ugodniji“, navela je Fatima Gavrankapetanović – Smailbegović.

“Na ovaj način ćemo smanjiti broj medicinski neopravdanih zahtjeva za carski rez, koji dolaze isključivo zbog straha od boli u toku poroda. Pacijentice trebaju znati da je carski rez operativna metoda završetka poroda, sa isključivo medicinskom indikacijom, te da nosi rizik, kao i svaka druga operacija“, poručila je Gavrankapetanović – Smailbegović.

Pacijentica S.A. iz Sarajeva porodila se 1. aprila 2018. godine na Klinici za porodiljstvo.

“Ovo mi je drugi porod i zaista mogu da kažem da sam oduševljena, jer je bilo bezbolno. Rodila sam sa lahkoćom i to uz babicu, bez intervencije doktora. Prvi porod sam imala 2013. godine i on je bio jako bolan i traumatičan. Sve pohvale želim da uputim osoblju Klinike za porodiljstvo KCUS i svim budućim majkama bih preporučila da dođu ovdje i odaberu ovu metodu“, navela je S.A.

Izvor: FAKTOR

Read More

Rekoh mu: "Danas je naš sretan dan!"

"Drage buduce mame, ovo što ću napisati je namjenjeno isključivo vama! 

Svjesna nakon dvije trudnoće da svakodnevno slušate razna iskustva sa poroda, želim da vas ohrabrim! 

Činjenica je da do nas dolazi više negativnih informacija i iskustava, a ona pozitivna i ako neko podijeli sa nama, nekako ih nesvjesno potisnemo u zaborav.

Nakon prvog jako teškog poroda, a još težeg oporavka, jos od šestog mjeseca druge trudnoće me je hvatala panika od same pomisli da to trebam još jednom proći. Noćima sam imala noćne more, sanjala taj famozni porod...grozno. Od silnih negativnih misli i obaveza sa starijim djetetom, nisam uspjela u potpunosti da uživam u tih prelijepih 9 mjeseci.

Dana 04.02.2018.godine, budim se u 3:30h da odem u toalet koji mi je bio najbolji drugar zadnjih par sedmica...vratim se da nastavim spavati kad ono ziganje u donjem dijelu stomaka. Ignorišem to i pokusavam da zaspem kad ono za pola sata opet...vrlo slabog intenziteta. Nakon pete takve kontrakcije sam ustala i otisla u dnevni boravak da gledam tv. Supruga nisam budila jer su kontrakcije jos uvijek bile na pola sata. Oko 7h on ustaje i zacudjeno me gleda što sam ustala jer sam inace spavalica.

 Rekoh mu: "Danas je naš sretan dan!"

Sjeli smo da popijemo kafu i kontrakcije su se smanjile na svakih 15 minuta, i dalje su bile vrlo slabog intenziteta što mi je bilo čudno. Kada bih ustala odmah me počne boljeti donji dio stomaka, kada sjednem odmah prestaje. Kada se to počelo dešavati bilo mi je jako čudno pa sam predlozila da odmah krenemo doktoru jer nikako mi ne djeluje kao da imam kontrakcije. Na GAK stizemo oko 10h i govorim sestri da imam bolove od 3:30h. Dolazi doktor i obavlja razgovor sa mnom, uzima potrebne podatke, radimo ctg, UZ i sve to traje nekih pola sata do 45 minuta, ja ni jedne kontrakcije. Vrlo čudno! Ctg uredan UZ takodje, beba spremna za porodjaj. Slijedi akuserski pregled i moj najveci sok u zivotu, otvorena 8 cm!

ALI KAKOOO???

 Ja sam mislila da su neke lažne kontrakcije i da će me vratiti kuci, kad ono ja pravo u porodjajnu salu. Tu stizem oko 11h, predivni dr. Katica me pregleda i govori:

 "Mala, ti ćes ovo odraditi s pjesmom". Ležim na krevetu i pola sata kucka ctg...u tom periodu dvije kontrakcije na 15 minuta i dalje neznatne. U 11:30h ponovo dolazi predivni dr. Katica i govori babicama da mi za 15-ak minuta ukljuce drip i da krenemo da radjanjem. Tako i bi...drip uključen a ja izbezumljena od straha zbog prvog groznog iskustva sa dripom. Tada su počele malo jače kontrakcije i kada je beba bila spremna, predivna babica Indira se krvnički borila da mi olaksa. Masirala je medjicu kako mi ne bi morali raditi epiziotomiju. Nakon par jačih napona vidjela sam glavicu. U narednih par minuta moja princeza Asja mi je lezala na grudima. Ljubav neopisiva!!!! 

Evo me peti dan poslije poroda i osjecam se predivno, cini mi se planinu bih mogla podici!

Ovim putem bih se još jednom zahvalila predivnom doktoru Katici koji ima tako mio i umirujući glas, a o pristupu trudnici da ni ne spominjem. Osjecala sam se tako sigurno znajuci da me baš on porađa, blago receno kao KRALJICA! Jos veće hvala magicnoj babici Indiri zbog koje nemam niti jedan jedini šav, i predivno iskustvo sa poroda KOJE SVIM SRCEM ŽELIM SVAKOJ ŽENI NA SVIJETU!!!! 

Živjele vi meni predivne žene, majke, kraljice!"- ovim riječima završava svoje pismo mama Amila Džananović, članica savjetovališta TIMa. 

Svima nam treba lijepih priča. Veliko hvala.

Read More