Gošća online Savjetovališta Udruženja TIM - Senka Čimpo, diplomirani psiholog, geštalt, integrativni i adolescentni psihoterapeut
Šta su strahovi i kada se javljaju kod djece? Strah je jedna od četiri osnovne emocije uz radost, tugu i ljutnju. Kod djece se strahovi javljaju razvojno, u skladu sa fazama kroz koje prolaze te uglavnom nestaju spontano kako dijete prelazi u drugu razvojnu fazu. Dječiji strahovi se javljaju već u prvim mjesecima nakon rođenja – bebe taj strah ne mogu prepoznati kao takav ali su bespomoćne bez prisustva odraslih, prvenstveno majke i trebaju prisustvo, dodir, glas, miris, brigu. U drugoj polovini prve godine dijete razvija strah od gubitka voljene osobe jer u njenom odsustvu nema kapacitet da sačuva sliku i odsustvu voljene osobe ne zna da li se ona vraća. Razvojno se prvo broj strahova povećava a onda se prolaskom kroz određene faze, uglavnom značajno smanjuje u mlađoj školskoj dobi.
Kako nastaju strahovi kod djece, možemo li i trebamo li raditi na njihovom sprječavanju? Strah je jedna od osnovnih i evolucijski najstarijih emocija. to je prirodna reakcija na opasnost ili ugroženost i zato ima zaštitnu funkciju. Urođeni su strah od jakog zvuka i strah od iznenadnog gubitka podloge. Praktično svi ostali strahovi se razvijaju kroz proces odrastanja i sazrijevanja odnosno kroz socijalizaciju ali su mnogi od njih funkcionalni odnosno imaju svoj značaj.
Na dječije strahove jednim dijelom možemo uticati svojim ponašanjem. Imajući u vidu da je najsnažniji oblik učenja upravo učenje po modelu jasno je da naša djeca puno toga uče iz našeg ponašanja i reakcija. To npr. znači da i bez kontakta ili lošeg iskustva sa nekom životinjom uče iz našeg straha od te životinje. Treba imati na umu da je strah ima svoju zaštitnu funkciju te da nastanak emocije ne možemo i ne trebamo spriječiti. Također je važno imati na umu da razvojni strahovi imaju značajnu ulogu pripreme djece na realni život.
Da li se tantrumi mogu povezati sa strahovima? Treba li tantrume ignorisati?Tantrumi ili izljevi bijesa se razvojno javljaju u dobi od oko dvije godine. U osnovi je to nemogućnost djeteta da prepozna, razumije i nosi se sa emocijama koje doživljava te ih zato kroz bijes ispoljava. Osim što se regulacija emocija dešava razvojno djetetovim rastom i iskustvom, roditelji i odrasli u okolini djeci u ovome mogu pomoći kroz prepoznavanje i imenovanje onoga što djeca doživljavaju. Tokom samog tantruma je najbolje tome ne pridavati pažnju ukoliko dijete nije fizički ugroženo. U situaciji straha dijete će to prije pokazati plačem, povlačenjem ili bijegom iz situacije/pojave koja izaziva strah.
Naime, ponašanje koje ne dobije pažnju ima tendenciju da se gasi odnosno nestaje, prije nego ponašanje koje biva kažnjeno jer je i kazna vid pridobijanja pažnje.
Kako prepoznati strah kod bebe?Male bebe će to pokazati prije svega plačem, traženjem našeg prisustva, zagrljaja, dodira koji ih umiruju. Kod nešto većih beba, od oko šest mjeseci i starijih se može prepoznati i po povlačenju, izbjegavanju situacije i/ili aktivnom posezanju za bliskom odraslom osobom.
Šta uraditi kada dijete počne plakati u snu toliko da se ne može probuditi nekada...? Da li to ima veze sa strahom?
Iako još nemamo tačna saznanja o sanjanju, pogotovo kod djece, vjerovatno da jesu u pitanju upravo ružni snovi. Mozak je čudesan stroj koji radi i kada spavamo, te procesira ono što nam se dešava, čak i ono čega nismo svjesni. To se kod djece 'usložnjava' time da svakodnevno imaju nova iskustva i mnoštvo stvari o kojima saznaju a uz to i nove razvojne strahove. Ukoliko dijete ne možete smiriti u snu, dobro je da ga razbudite, ponudite napitkom (bilo da doji, pije mlijeko, vodu...), tako da budno vidi i razumije da je uz vas i na sigurnom.
Kod male djece do godinu odnosno dvije je najizraženiji strah odsustva odnosno gubitka sigurne odrasle osobe a od treće godine se razvija strah od mraka, a nadalje i nadnaravnih bića o kojima dijete saznaje iz bajki, priča, tv sadržaja... Može biti povezano i sa sadržajem snova. Dobro je da ste tu da ga utješite i smirite onda kada plače ali ne i da zbog toga neprestano budete kraj djeteta. Iskustvo da odgovarate na njegov strah mu daje sigurnost.
Da li je beba plašljiva kada trza rukicama dok spava ili je to samo refleks neki?
Vjerovatnije je da je u pitanju refleks ukoliko ne plače niti vas traži. Može zavisiti od toga da li spava sa vama pa rukicama poseže za vama, a svakako da pokreti i refleksi bebe zavise od njene dobi.
Kako pravilno pristupiti djetetu koje se suočava sa strahom?
Prije svega treba priznati i prihvatiti dječije strahove. Nikako ih ne treba sa previše objašnjenja jednostavno pokušati minimalizirati i otkloniti, niti djeci govoriti kako se samo bebe plaše, kako se konkretna djeca iz njihove okoline uopšte ne plaše i slično. Uz priznavanje i uvažavanje straha kod djeteta treba postupno raditi na njegovom prevazilaženju kroz opisivanje, različite kreativne tehnike (crtanje, odigravanje sa lutkama), zamišljanje ili uvježbavanje pozitivnog razrješavanja te postepeno suočavanje.
Korisno je djetetu ispričati naše vlastite strahove koje smo imali, kako smo ih prevazišli ili kako se i sada nosimo s njima kada su prisutni. Ono što nikako ne treba raditi jeste tzv. šok-terapija - dijete nepripremljeno i protiv volje natjerati/gurnuti u situaciju koje se boji (npr. dijete koje se boji vode baciti u vodu i slično).
Separacijski strah, faze, karakteristike, savjet kako se nositi sa njima?
Strah od odvajanja i napuštanja se naziva separacijska anksioznost. U predškolskoj dobi se javlja kao strah od ostajanja sa onim ko ga čuva, u jaslicama ili vrtiću. Izražen je u dobi od oko 18 mjeseci što je svakako često vrijeme kada se dešava prvo veće odvajanje. Strah od odvajanja u školskoj dobi se javlja kao strah od škole ili školska fobija. Povremena odbijanja da se odvoje, ukoliko inače to spremno i rado rade, ne upućuju na ozbiljan problem i najčešće se mogu povezati sa aktuelnim dešavanjima u porodici i djetetovom životu (bolest, duže odvajanje od jednog roditelja, veće promjene u vrtiću/školi i slično). Za roditelje je važno da znaju da je određeni nivo nelagode kod odvajanja potpuno prirodan. Djeci u prevazilaženju ovog straha mogu pomoći kroz pripremanje za situacije, postepeno privikavanje na vrtić, poštivanje vlastitih obećanja – ne govoriti djetetu da se vraćate za pet minuta a ustvari odlazite na posao, ili se iskradati kad vas dijete ne vidi. Predvidljivost, struktura i dogovor djeci daju ojećaj sigurnosti i uče ih da će se ono što dogovorite zaista i desiti. Važna je i složnost oba roditelja u obrascima ponašanja i dosljednosti, priznavanje straha/nelagode ali neostavljanje izbora da li se u vrtić/školu ide ili ne. Roditelji također moraju biti svjesni i valstite nelagode, straha i brige, kako zbog samog odvajanja tako i zbog uznemirenosti djeteta. Vlastiti strah se prenosi i na djecu i usložnjava odnosno otežava odvajanje ako preplavljuje i roditelje. Značajno je imati na umu da djeca suočavanjem sa i prevazilaženjem ovakvih strahova emocionalno sazrijevaju i rastu. Izražena separacijska anksioznost se kod djece ispoljava kroz izričito odbijanje u odvajanju te tjelesne simptome (glavobolje, bolove u stomaku, mučnine, povraćnje). Ukoliko ovakva pojačana separacijska anksioznost traje duže i ometa svakodnevno funkcionisanje djeteta i porodice potrebno je potražiti stručnu pomoć.
Strah od doktora?!
Nažalost, ovakvi strahovi su česti, što zbog realno neugodnih iskustava u zdravstvenim ustanovama, što zbog zastrašivanja djece upravo ljekarima, injekcijama i slično. Situaciju dodatno usložnjava roditeljski strah, ukoliko i sami imaju otpor, strah i neguodna iskustva. Također, roditelji i ako sami nemaju strah reaguju brigom i nelagodom zbog dječije uznemirenosti što djeca osjete čak i kada to roditelji ne verbalizuju i ne pokazuju direktno.
Jedna od mogućnosti je odigravanje situacija odlaska doktoru sa igračkama, kod kuće, u sigurnoj atmosferi. Igranje doktora na način da je vi ili neko kome dijete vjeruje pregleda, oblačenje bijelog mantila (košulje ili slično), prilika da ona bude doktorica... Koliko ste u mogućnosti za početak birajte smjene i periode dana kada u DZ nisu gužve, kada je u smjeni tim/osoblje čiji pristup vam je blizak i ugodan.
Zastrašivanje djece?!
Zastrašivanje djece na bilo koji način kako bi usvojila pozitivna odnosno poželjna ponašanja svakako nisu prihvatljiva. Nepoželjna ponašanja imaju tendenciju da se gase odnosno nestaju onda kada izostaje pažnja, dok se pozitivna učvršćuju kroz pozitivno potkrepljenje (pohvale, priznanje, nagrade). Kazne treba primjenjivati samo za unaprijed dogovorena pravila odnosno njihovo kršenje i to tako da ne uskraćuju ljubav i osnovne potrebe djece, ne uključuju bilo kakvu vrstu zanemarivanja niti nasilja, nego uskraćuju određene privilegije. Kad su strahovi u pitanju važno je imati na umu da se u dobi od treće godine sadržajno javlja strah od kazne i toga da se ne uradi nešto pogrešno, zatim strahovi od samoće, mraka, životinja. Kako djeca rastu počinju i njihovi strahovi od prirodnih pojava i katastrofa, realnih povreda i opasnosti, te u dobi polaska u školu i strahovi od smrti ali i nadnaravnih bića. Dijelom su ovi strahovi povezani sa onim o čemu djeca saznaju u pričama, bajkama, tv sadržajima, što ne znači da su nužno štetni.
Karakteristični strahovi u dobi od tri do četiri godine su strah od izmišljenih bića (duhova, vještica, babaroga...) kao i ružnih snova, mraka, doktora, uniformisanih ljudi, životinja. Očekivano je da se svi ovi strahovi dešavaju upravo tada jer se djeca kroz bajke, priče, crtane i filmove upoznaju sa različitim sadržajima i boje onih 'zlih'.
Gdje roditelji najviše griješe kada je riječ o strahovima?
Strah je emocija neugodnog tona ali to ne znači da nema svoju funkciju, da je treba ignorisati, potpuno zanemaritit ili pokušati preduprijediti u dječijem odrastanju. U tom smislu najčešće greške roditelja su da ne priznaju i ne podijele vlastitie strahove, nastoje zaštiti svoju djecu od bilo kakvog straha, bez pripreme i 'na silu' nastoje dijete primorati da se suoči sa strahovima. Previše objašnjenja kako bi se strah 'diskreditovao' ili upoređivanje sa 'malim bebama' ili drugom djecom također nisu dobar način. Roditelji često nisu svjesni da djeca prepoznaju njihova osjećanja, pa tako i strah, čak i onda kada racionalno izjavljuju da su strahove prevazišli ili da ih nemaju.
Kako prrvazići strah od ružnih snova? Djevojčica sada 6g već duže vrijeme kad krene spavati često ima strah da će ružno sanjati i boji se uopće zaspati?
U ovom uzrastu djeca imaju takozvano magijsko mišljenje, fasciniraju ih vještice i ostala nadnaravna bića koja upoznaju kroz priče, bajke, crtane, filmove i to je prirodna faza. Ono što je važno jeste sa odvojiti vremena da se sa djecom razgovara o onome što saznaju/čitaju/gledaju. Svakako se ne smije 'omalovažiti' djetetov strah, nego ga uzeti 'za ozbiljno' i djetetu pružiti osjećaj sigurnosti. To osim razgovora o sadržajima koji su strašni ali nisu stvarni, podrazumijeva i dostupnost onda kada se boji odnosno kada se ružan san desi. Za same odlaske na spavanje mogu pomoći opuštajući rituali, zajednička aktivnost, topli napitak, izostanak gledanja tv-a pred spavanje i slično. Obzirom da je mašta u ovom periodu razvijena, ožete sa djevojčicom raditi na proradi priča ali i njenih snova, crtanju različitih situacija, odigravanju, izmišljanju drugačijih završetaka sna ili priče, dodavanju likova i slično, što daje određenu vrstu moći odnosno kontrole djetetu a uporedo razvija kreativnost, verbalne i izražajne sposobnosti.
Djevojčica 2,5 god, ima strah od svih mogućih životinja ( i ja ga imam i dan danas nakon 25 godina) razumijem u potunosti kako joj je, kako nikada nisam imala priliku da se "liječim" od toga voljela bih da njoj pomognem, kako?
Nažalost, strahovi roditelja utječu na to da ih i djeca najčešće usvajaju. Obzirom da su zapravo samo strah od jakog zvuka i iznenadnog gubitka podloge urođeni, sve ostale strahove učimo socijalizacijom odnosno odgojem. To je djelomično dobro jer strahemocija sa zaštitnom funkcijom ali onda kada je preplavljujući ili obuhvata situacije koje nisu realno opasne može da ometa svakodnevnu funkcionalnost, uključivanje u aktivnosti i interakcije primjerene dobi i okruženju, uskraćuje različita iskustva.
Važno je imati na umu da i onda kada roditelji ne izgovaraju i ne pokazuju svoj strah on može da se osjeti. Također je važno, onda kada smo već svjesni svojih strahova, djeci iste priznati i pokazati kako se borimo s njima – učenje po modelu je najsnažniji oblik učenja pa se tako djeca (ne samo u vezi sa strahovima) ponašaju onako kako se mi ponašamo a ne onako kako im govorimo da bi trebalo. U praktičnom smislu to znači za početak upoznavanje sa životinjama kroz slikovnice, slike i priče, igračke a onda i direktno upoznavanje sa životinjama. Svakako svjesno birajte u početku one koje je neće prepasti zvukom i veličinom (npr. bučne i živahne i /ili velike pse), govorite joj o životinjama prije samog susreta, pokažite kako ih može dotaći, uzeti, prići im... Obzirom i na vaš strah, dobro je da neke od ovih koraka (ako ne i sve) radite zajedno i prolazite kroz iskustvo, a ako je za vas preplavljujuće osigurajte da se sa životinjama upoznaje uz prisustvo oca ili neke druge sigurne odrasle osobe iz okruženja koja nema taj strah.
Ukoliko uočite da se ne možete sa ovim suočiti samostalno i da vaš i strah djevojčice ometaju funkcionisanje i uobičajene aktivnosti i iskustva, svakako možete potražiti pomoć. Nerijetko je upravo direktna profesionalna podrška roditeljima, pogotovo kod mlađe djece, neophodna kako bi oni promjenom u vlastitim iskustvima/emocijama/ponašanju doveli do promjene kod djece.
Da li boje koje djeca koriste kad crtaju nešto znače? konkretno crna, tamno plava, smeđa itd?Ne nužno. Korištenje boja može zavisiti od dostupnosti ali čak i trenutne zainteresovanosti djeteta za neku od boja. Iako postoje određena tumačenja korištenih boja, najznačajnije u dječijim crtežima jeste njihovo viđenje i/ili prisutnost i razumijevanje kako boje biraju i razumiju dok ih koriste u crtežima.
"Roditelji moraju biti svjesni i valstite nelagode, straha i brige, kako zbog same situacije tako i zbog uznemirenosti djeteta. Vlastiti strah se prenosi i na djecu i usložnjava odnosno otežava situaciju ako preplavljuje i roditelje. (…) Roditelji često nisu svjesni da djeca prepoznaju njihova osjećanja, pa tako i strah, čak i onda kada racionalno izjavljuju da su strahove prevazišli ili da ih nemaju."
Prepoznajte
stresne situacije i događaje i naučite ih izbjegavati ili se nositi koristeći
tehnike za upravljanje stresom. To možete učiniti sami, ili uz pomoć svog
liječnika ili psihologa.
