Ono što nas je dočekalo po povratku kući sa smotuljkom od nekih tri kile ličilo je na neki krug pakla. Iako smo bile novopečene mame i trebalo je da smo primjer sreće, zadovoljstva, radosti. Eto, pošteno su nas, da se pošteno izrazim, zajebali pričajući kako je sve to, čim preguramo porod, med i mlijeko. Kako ćemo imati osmijeh džokera, a iz sisa će samo da poteče. Naše je samo da budemo vedre i da mazimo bebu. Kako su nas samo zajebali, ništa tu ne teče samo, osim suza, al ni one počesto nisu radosnice. Nema tu vremena na pretek pa da samo ležiš i u polusnu štipkaš obraščiće svoje usnule bebe. Spokojna si kao mišić u tonusu. Dođe ti da skočiš sa balkona. Uđeš u wc šolju i pustiš vodu. Da odeš do prodavnice i više nikad se ne vratiš. Razmišljaš da si nemajka, da si nečovjek, kakvo si to biće puno sebičnosti, koje ne puca od ljubavi, a trebalo bi da si izvor iste.
Ne, nije monolog, već misli iz više ženskih glava sublimirane u podjednak traktat svake od njih o onome što se, narodski rečeno, zove muke po porođaju. Shodno tome, a što jeste nešto što nas nisu slagali, porođaj baš boli, al ono što te dočeka zna da boli mnogo jače, jer o tome svi, uglavnom, ćute. A ti se nisi sjetila da pitaš, razmišljajući samo kako da preživiš sam taj čin preobraćaja u majku. Jer, svi pričaju kako porođaj boli, a skoro pa niko ne priča šta te sve poslije može da boli. I ne, ovo nije tekst o tome kako je majčinstvo nešto grozomorno i nije tekst za one koje kažu da im se ništa od navedenog nije dogodilo – one su imale više sreće u podjeli karata i ne znaju da zna biti i drugačije od njihovog iskustva. Ovo je tekst o onome o čemu iz dobre namjere nerijetko ćutimo, a tako ne treba.
"Aj što mi nisu rekli da je porođaj kao eksplozija Černobilja, to i nekako. Al nisu me uputili da ću morati da poznajem cijelu hortikulturu Inodnezije, sve te čija bobice i speltu i ostale žitarice bez kojih ti dijete neće ići na fakultet, jer mu neće izrasti vijuge. Rekli su mi da spavam kad i beba, samo mi nisu rekli ko će da steriliše flašice, napravi ručak, obriše pod… dok beba spava. Da se tijelo vrati u početnu formu, ali mozak uvijek ostane natečen. Nisu mi rekli da uživam, da je beba ok. Da beba kapira kad si joj ortak. Da ne moraš da se osjećaš kao skot jer ne pjevaš bebi dok je u krevecu jer je to dobro za lijevu hemisferu mozga. Da kolijevka ne mora da ima ispisano ime djeteta iznad nje, jer beba ne zna da čita, a ti ako ne znaš ime svog djeteta daj ga na usvajanje. Da je bitno samo da ga grliš i nosiš", govori mama Sanja Klisura.
I da, ističe da je niko nije pripremio na to da supružnička ljubav poznaje granice koje se često natežu i lome na tome koliko puta je on tvoje dijete previo, a koliko si ti prije toga sati njegovo dijete čuvala.
"Jedini dobar savjet koji sam dobila je onaj od kume – potrudi se da ostaneš živa", dodaje ona.
Kao što ni svaka beba nije ista, tako ni svaka netom pečena mama nema podjednake emocije, neka se više, neka manje loše osjeća.
"Nisu mi rekli da ću plakati mjesecima, jer sam se od slobodne i emancipovane mlade žene pretvorila u okorelu domaćicu i majku, koja nema vremena za sebe i konstantno se loše osjeća i izgleda. Nisu mi rekli da narednih pet godina neću pripremiti jelo koje ja volim, jer se prilagođavam onome što dijete može, smije, treba jesti, pa sam prestala jesti s uživanjem. Da sam u službi drugih i ma koliko se trudila da sebe stavim na prvo mjesto, ne uspjevam", kaže Sandra Đurđević.
Uglavnom, rijetko koja je apsolutno sretna, jebiga. Previše faktora za jedno tako ranjivo biće – od toga koliko je muž prestravljen dolaskom novog člana porodice, preko toga da li uopšte ima partnera u svemu tome, tu je i pomoć okoline i da li o tome može samo da mašta ili već drugog dana mora da ustane i izriba kupatilo, šta će da jede, kad će da spava, boli je, zatežu konci dole, beba neutješno plače – koji joj je sad vrag, jela je, presvučena je, nije joj hladno, vruće, puštaš joj Mocarta cijelo prijepodne i masiraš stomačić dok kao zombi drugom rukom miješaš ručak, niko te ne zove bar da pita jesi li živa, jer neće da ti smetaju, niko ti i ne dolazi, jer te puštaju da se odmoriš, dok ti na ogledalu nadgledaš rupu među nogama, a za dva dana trošiš treću kutiju kreme za oko očiju.
"Kad sam došla kući, problemi sa grudima, upala i temeperatura 40. Doktori govore jedno, babice drugo, mame/tetke/babe/strine treće – pa se ti snađi, a sve te boli i jedva hodaš, a ono malo vrišti jer ima grčeve. Pa taj osjećaj da si odgovoran za malo ljudsko biće, za koje još uvijek ništa ne osjećaš, osim upravo te odgovornosti. Osjećaj da nisi dovoljno dobar, dorastao tom zadatku, osjećaš da se raspadaš, a ne smiješ i nemaš pravo, jer to malo biće samo tebe treba u to prvo vrijeme", prisjeća se Sanja Vasilić.
Struka kaže da su žene danas u velikom mjeri nepripremljene na ono što ih čeka po dolasku kući iz porodilišta. Iako su nam sve informacije na samo klik daleko, zaista je teško pripremiti se na jednu tako korjenitu životnu promjenu kao što je roditeljstvo.
Psiholog Zoja Kovačević-Lakić, iz ličnog i profesionalnog iskustva navodi da majke često zatiču sebe kako osjećaju anksioznost, paniku, tugu, ljutnju, ozlojeđenost… – sve ono što, jelte, majka "ne bi smjela da osjeća", pa onda na to sve osjeća i krivicu povodom sopstvenih emocija i time se problem dodatno produbljuje.
"Možda je najvažnije reći da je sasvim normalno da se ponekad (ili vrlo često) osjećate loše povodom svega što vam je uloga majke donijela. Ne morate uživati u svakom trenutku. Idite malim koracima, dan po dan. Neke stvari će se prosto riješiti same od sebe. Obezbijedite sebi što je moguće veću podršku okoline, tražite i prihvatite pomoć, recite im šta vam je potrebno, razgovorajte o tome kako se osjećate, iskreno i otvoreno. Ubacite bar 10 minuta za sebe u svoj pretpani raspored, odmarajte koliko god možete", pojašnjava Zoja te ističe da se sve to, naravno, ne odnosi na žene koje se suočavaju sa postpartalnom depresijom, što je vrlo ozbiljno stanje i zahtjeva stručnu pomoć.
Konsultujući stručnjake, možemo reći da će neka žena biti tek pomalo tužna, druga će pomišljati na najgore. U svemu tome teško padaju i nerijetka pitanja bližnjih, tipa: "Do kada ti sad misliš biti u takvom stanju?!", kao što je mene pitala rođena mati, iako znam da me beskrajno voli, al davno me rodila, pa je zaboravila kako je to. I kao da je to voljna radnja.
"Iako je taj dječak kojeg sam rodila nešto najbolje što je meni život dao, konstantno sam bila nezadovoljna. Naročito kada sam se vratila sa porodiljskog odsustva i zatekla drugu osobu u svojoj kancelariji, za svojim radnim stolom, pa sam osjećala da više ni tu ne pripadam. I da napokon shvatam kako je bilo Alisi u zemlji čuda", dodaje Sandra.
Ipak, iskren razgovor je, čini se, najbolja prevencija. Iskustva drugih ne treba uvijek da nas plaše. Ona mogu biti i ljekovita, ako će nam pomoći da nas nešto sutra ne zatekne i dodatno ne zakomplikuje već dovoljno komplikovanu situaciju, ispunjenu neizvjesnošću, strahovima, umorom, bolom. I da uspijete što lakše prebroditi sve te izazove, pa više vremena imati za lijepe misli. Mame iz ove priče upravo to i poručuju – sve loše što su vam prećutali mogli su vam i reći, ali, na sreću, sve to ima rok trajanja.
(Kurir.rs/lolamagazin, Ana Tomić)
