srijeda, 5. travnja 2017.

Jer mame nemaju invaliditet

Rezultat slika za slijepa mama

Donosimo vam sjajnu pricu naše članice, trudnoća, porod, MAJČINSTVO iz sasvim jednog novog ugla...'priča koja će vam dati snagu kad mislite da ne možete više...

"Drage mame, Iako rijetko pišem u grupi, moram reći da sam veoma sretna zbog njenog postojanja i da me fascinira količina volje i energije s kojom moderatorice ove grupe rade svoj posao. Hvala im na tome, a ja pišem kako bih sa vama, dragim mamama, podijelila svoju priču.

Ja sam slijepa od rođenja i udala sam se za čovjeka koji je također slijep. Kad sam ostala u drugom stanju, tačno je da smo bili ludi od sreće, ali i mi i oni oko nas, bili su poprilično ludi i od zabrinutosti, ne zato što smo se bojali da bi dijete moglo naslijediti problem koji mi imamo (sa sljepoćom se, ukoliko se dobro organizujete, prilično normalno živi), nego zato što nismo znali kako će sve izgledati kada malo biće konačno dođe na svijet, hoćemo li biti u stanju da, kao i drugi roditelji, odgajamo naše dijete bez da ono osjeti teret našeg invaliditeta.
 Kada sam se porodila i kada mi je babica na grudi spustila to malo stvorenje, koje je glasno plakalo, bojažljivo sam joj dodirnula nogicu i počela sam plakati, sretna i Bogu zahvalna što sam je dobila. Bojala sam se da joj opipam glavicu, nekako sam imala osjećaj da će je moji prsti povrijediti. Kada su mi je nakon 4-5 sati donijeli, onako umotanu u onu pelenu, prevladala sam strah i uzela je. Od tada je rijetko ispuštam iz ruku.
Prvih 40 dana, moja ili mama mog muža smjenjivale su se u našoj kući, kupale je i presvlačile, a ja sam često imala osjećaj da gubim vezu sa mojom malom curicom, budući da su me njih dvije, zbog osjećaja straha i brižnosti, često lišavale mogućnosti da sama brinem o njoj. Ne zamjeram im i razumijem ih, mada mislim da nisu bile u pravu. Ustajala sam noću, dok su svi spavali, palila grijalicu da bebi ne bi bilo hladno i sama je učila presvlačiti. Nakon 40ak dana, znala sam sve što svaka druga majka, bez obzira na to da li ima ili nema neki invaliditet, treba da zna u toj dobi djeteta. Zahvalila sam se na pomoći mojim divnim mamama (ovo "divnim" stvarno od sveg srca mislim i pišem) i rekla im da muž i ja dalje možemo sami. KBeba je rasla i kada je došlo vrijeme da joj počnem davati kašice, pojavili su se problemi, budući da smo, moja mala curica i ja, teško sarađivale - bilo je jako teško kašikicu sa kašicom ubaciti u mala ustašca jer, znate i same, mala djeca teško da znaju šta se od njih očekuje, vrte glavom kao da u vratu imaju motor. smile emoticon Bilo kako bilo, pola bismo prosule, pola bi moja curica pojela, onda bih ja otvorila novu kašicu i postupak se ponavljao. Nisam odustajala ni trenutka, sve dok moja kćerkica nije naučila okretati glavicu za kašikom, nakon čega više nije bilo problema. Kada je počela puzati, budući da smo oboje slijepi, muž i ja smo morali puzati za njom.

Često sam tada pomišljala, kako je lako roditeljima koji vide, kako se mogu udobno smjestiti na svom trosjedu i posmatrati šta njihovo dijete radi, dok smo mi u svakom momentu morali biti pored nje. Kako nam je bilo kada je prohodala, to vjerovatno i same možete pretpostaviti. Mi smo, međutim, u svakom momentu, a bilo ih je teških i preteških, uživali i uživamo u roditeljstvu. Naša djevojčica sada ima skoro tri godine, sama jede i zna se sama čuvati, priča i pjeva po cijeli dan, opisuje ono što vidi na tv-u ili negdje drugdje, a nas dvoje, kao stari bračni par, sjedimo na onom trosjedu od maloprije i zahvaljujemo Bogu što nam je dao savršeno dijete! Imala bih vam još bezbroj stvari reći o njenom odrastanju, o tome kako je veoma rano počela govoriti, jer je vjerovatno shvatila da nema svrhe mami i tati prstom pokazivati šta želi, o tome kako nema predrasude prema ljudima koji su po bilo čemu drugačiji od većine, o tome kako svake večeri moj muž, naša djevojčica i ja idemo u šetnju, on i ja sa bijelim štapom u rukama, a ona u sredini, držeći nas za ruke poskakuje i neprestano brblja, o tome kako planiramo drugo dijete, bez straha, budući da sad tačno znamo šta nas čeka i unaprijed se radujemo svakom trenutku koji ćemo akobogda proživjeti u sreći i ljubavi sa naše dvoje djece. Želim reći i to, da i danas imamo podršku mamica sa početka ove priče, one su ponosne nane i doslovno se otimaju koja će je voditi van, maze je i paze, ali se ta podrška koju imamo danas, ni po čemu ne razlikuje od podrške koju nane pružaju bilo kojoj porodici, bez obzira na prisustvo invaliditeta!

I da! Na kraju, još samo nešto o mužiću! Kada smo ostali sami sa našom djevojčicom, u potpunosti se uključio: presvlačio je, hranio, zajedno smo je kupali. Nikada nije rekao da se boji, da nešto neće ili ne može. Zato, drage mame, uključujte muževe u proces brige oko djece, sve što im treba je dobra volja. To vam kaže slijepa majka jedne divne djevojčice, čiji je muž, koji je također slijep, učinio i čini sve, da našoj curici ništa ne nedostaje! Eto, to je moja priča! Javim vam kada ponovo zatrudnim! ;)"

Članica Kluba trudnica i mladih mama iz BIH

Hvala ti draga MAMA ;)