ponedjeljak, 27. studenoga 2017.

Beba i voda

Dileme, dileme…
Uprkos brojnim pokušajima da se jednom zauvijek razriješi pitanje da li je bebi potrebna voda u periodu dok se hrani isključivo mlijekom, ono ostaje jedno od najčešće postavljanih.

Iako se u praksi sreću različiti stavovi pedijatara, zvaničan stav najeminentnijih pedijatrijskih udruženja zasnovan na brojnim dobro potkrijepljenim studijama, je jasan – voda nije neophodna bebi u prvih 6 mjeseci, ili dok ne počne da unosi nemliječnu hranu ( neki roditelji ranije počnu sa uvođenjem nemliječne hrane ).
Preporuka se odnosi na sve zdrave bebe, bilo da se hrane majčinim mlijekom ili adaptiranom formulom, jer je procenat vode u njima sličan i iznosi oko 88%.
Nešto je drugačija situacija kod beba koje su zbog loše socio-ekonomske situacije na ishrani kravljim mlijekom – tada je neophodno obrok pripremati od tzv. “dvotrećinskog kravljeg mlijeka“, tj. 1/3 obroka treba da bude voda, a 2/3 kravlje mlijeko. Moram podvući da bi bolje bilo kada bi ovu tečnost popila mama, a beba njeno mlijeko, jer bi na taj način beba imala idealnu ishranu, a troškovi ostali isti.
„Nije potrebno“ ne znači „opasno je“. Dakle, ako vam je ovo pitanje tolika glavolomka, možete ponuditi vašoj bebi vodu, ali: ne tokom prvog mjeseca života, ne prije podoja, nego isključivo između dva obroka, i vodite računa kakvu vodu nudite.
Voda mora biti mikrobiološki i biohemijski ispravna, dakle u obzir dolaze samo flaširane vode, najbolje one namijenjene bebama, zato što je sadržaj minerala prilagođen njihovim potrebama ( prije svega nizak sadržaj natrijuma ), i vodovodska voda u krajevima gde je provjereno ispravna.
Vodu iz vodovoda neophodno je prokuhati prije upotrebe ( da ključa minimum 5 minuta ). U vodu nemojte dodavati ništa – ni šećer, ni sok, ni limun… Šta da radite ako beba ne bude željela da pije? Vrlo jednostavno – prestanite da joj nudite!
Ukoliko mliječnu formulu pripremate sa flaširanom vodom, nije potrebno da je prokuhate, ali je nakon otvaranja morate čuvati u frižideru, i iskoristiti za slijedeći obrok. Važno je i da vodite računa da su posude, mjerice i bočica koju koristite temeljno oprane, pa zatim sterilisane, da formulu čuvate u originalnom pakovanju, na način i u roku koji je na ambalaži označio proizvođač, da je pripremate opranim rukama, neposredno prije obroka, a ostatak ne čuvate za naredni obrok. Što je beba starija, to su manje rigorozne higijenske mjere neophodne, ali ruke i posuđe se uvijek moraju temeljno i redovno prati, a voda uvijek mora biti ispravna.
Kada počnete sa uvođenjem nemliječne hrane, počnite redovno da nudite bebi vodu između obroka, ponovo bez ikakvih dodataka. Obzirom da se hrana bebama priprema bez šećera i soli, očekujte da vaše dijete neće odmah biti zainteresovano za vodu, jer potrebu i dalje zadovoljava mlijekom. Oduprite se iskušenju da ponudite sok, kako bi dijete bar nešto popilo, da ne biste ustalili štetnu naviku, jer beba će uvijek radije izabrati sok nego vodu. Prvo neka se navikne da pije vodu, na šta možete pričekati i puna 2-3 mjeseca, pa tek onda, ukoliko baš želite, dajte bebi ponekad sok ( zdravi su jedino svježe cijeđeni sokovi ).
dr Ivana Veljić, pedijatar
Izvor: Moj pedijatar

Iz iskustva pedijtara: Šta najviše plaši roditelje kada se djeca razbole

Kad postanete roditelj, imate milion pitanja i dilema. Ne znate da li dobro držite glavu svojoj bebi, pitate se da li treba da spava na leđima ili na strani, kada treba da izgovori prvu riječ, da li ga vakcinisati…

Pitanja bezbroj, a svako ima drugačiji odgovor, baka kaže ovako, mama onako, drugarica opet ima drugačije objašnjenje. Ne zaboravite, nijedno dijete nije isto – što jednom pomaže, drugom može odmoći, i ako imate dilemu ili pitanje vezano za zdravlje vašeg djeteta, obavezno ga postavite pedijatru koji ga liječi. Zamolili smo dr Mirjanu Mićović, pedijatra u DZ Stari grad u Siminoj, da nam kaže koja su to stanja kada se roditelji najviše uplaše za zdravlje djeteta i kako da postupe u tim situacijama.



Akutno zapaljenje glasnica
Može imati dramatičan tok, jer je onemogućen normalan protok vazduha kroz grlo/larinks). Ukoliko dijete može da diše i guta, odmah mu dati sirup protiv alergije u odgovarajućoj dozi. Ako je situacija takva da dijete nema dovoljno kiseonika, obavezno pozvati Hitnu pomoć ili sopstvenim prevozom odvesti dijete do prve zdravstvene ustanove.
Povrede
Svaku povredu treba da pogleda najbliži ljekar. Ponekad povreda, poput nagnječenja, djeluje bezazleno, ali su ugroženi unutrašnji organi, što može dovesti do ozbiljnih poslijedica. U slučaju povrede glave, kičme, preloma nogu, dijete ne treba pomjerati i samostalno transportovati, već odmah pozvati Hitnu pomoć.
Kućna hemija i lijekovi
Ako dijete slučajno popije hemikalije ili udahne zrno pasulja ili dugme, najbolje je da roditelji sami ništa ne preduzimaju, već da odmah pozovu Hitnu pomoć ili najbližu zdravstvenu ustanovu. I savjet plus – nikad ne ostavljajte kućnu hemiju i lijekove na dohvat ruke djeci.
„Fras“
Kod ferbalnih konvulzija, u našem narodu poznato pod imenom fras, najčešće se javlja grčenje mišića uslijed visoke telesne temperature. Napadi se javljaju najčešće kod djece uzrasta između tri mjeseca i pet godina iako djeluju drastično, nemojte paničiti, već pomozite djetetu. Postavite ga na bok, izbacite mu jezik i sačekate da napad prođe. Nakon toga, dijete koje djeluje pospano i ošamućeno, bez panike, odvedite kod ljekara.
Iznenadni jak bol u uhu
Iako izgleda prilično drastično, ne treba odmah trčati kod ljekara. Prvo djetetu očistite nosić, a veće dijete podstaknite da ga izduva, iako će to nakratko pojačati bol, pokušajte da istrajete. Stavite kapi za nos ili sprej koji sadrži vazokonstriktor – supstancu koja sužava proširene krvne sudove u nosu. Zatim mu dajte sirup „ibuprofen“ u odgovarajućoj dozi. Umirite ga i sačekajte 15 do 20 minuta. Ukoliko bol posle toga ne prođe, odvedite dijete u najbližu zdravstvenu ustanovu.

Istina o samohranim majkama

Ja sam samohrana majka. Pošto mi je taj naziv uvijek bio mnogo ružan, jednog lijepog dana sam odlučila da postanem Supermama. Zato što same majke to i jesu, supermame sa mnogo ruku koje sve rade same.


Počnimo iz početka.


Ja sam samohrana majka. Pošto mi je taj naziv uvijek bio mnogo ružan, jednog lijepog dana sam odlučila da postanem Supermama.
Zato što same majke to i jesu, supermame sa mnogo ruku koje sve rade same.
I zato što to zvuči ljepše i moćnije od uobičajenog izraza samohrana majka.
Dakle, Supermama sam postala sticajem okolnosti. Danas kad bi me neko pitao – šta bih da sam prije 6 godina mogla da biram – ne znam da li bi radije podizala dijete sa partnerom, ili sama.
Ne, nije kiselo grožđe. Evo šest godina kako funkcionišem kao indijsko božanstvo Šiva (sa osam ruku), i činjenica je da sam se uhodala i navikla na ovaj modus roditeljstva. Sve odluke donosim sama i stojim iza njih. Nikoga ne moram da pitam za dozvolu niti za pomoć. Doduše, uglavnom na pomoć ne mogu da računam. Sve planiram kao da sam prepuštena sama sebi, a najčešće i jesam.
Da li je bilo lako? Ne, nimalo.
Osjećala sam se napuštenom i bespomoćnom.
Boljelo je.

Svakoga boli kada napokon sagleda istinu i shvati da se potpuno razlikuje od one istine u koju je verovao

taj osjećaj straha
tuge
usamljenosti
sigurna sam, znam da nisam jedina koja je kroz to prošla,
ali nisam htjela da pokažem.
Krila sam od svih zebnju, bespomoćnost, usamljenost.
Krila sam se iza obaveza, hodala uzdignute glave i pretvarala se da mi je život pod kontrolom.
Plakala bih noću dok mi je dijete spavalo, pa nije moglo da čuje.
Niko nije smio da me vidi zarozanu, skrivala sam se iza šminke i stava „jaka sam i samostalna“.
U glavi sam milion puta pretresala svoj život, svoje postupke, svoje greške.
Sumnjala sam u sopstvenu pamet i naposlijetku dovela u pitanje sopstvenu vrijednost.

Taj momenat kada se zapitate, da li ste ikada donijeli makar jednu ispravnu odluku, i da li je ovaj jedini život možda, možda mogao biti drugačiji, kvalitetniji, vrijedniji

Sve smo kroz ovo prošle, sigurna sam u to. Vrijedile smo onoliko koliko bi nas drugi procijenili, ponašale se kako smo mislile da moramo – da bismo bile prihvaćene.
Jer, činjenica je da same majke nisu uvijek i svuda prihvaćene i shvaćene.
Činjenica je da ovo naše društvo iza žene sa djetetom, još uvijek očekuje, i pita – „a gdje je otac“.
Činjenica je da zbog takvog stava, zbog takvog odnosa, same majke godine provedu u samoispitivanju i potiskivanju svega što ih tišti.
I ja sam bila jedna od takvih.

A istina je slijedeća:

Život ne pruža nikakve garancije, da će biti lako, lijepo, ili makar – normalno.
Biće kako bude, suludo, tužno, nevjerovatno, dosadno, fantastično.
Biće kako mi odlučimo, i nikako drugačije. Jer niko, osim nas samih, nema pravo da procijenjuje naš život, naše propuste, našu sreću ili nesreću.
Vrijedimo onoliko koliko odlučimo da ćemo vrijediti.
A živjećemo onako kako budemo riješile. Potišteno ili – uspravno.
Svaka od nas je izuzetno vrijedno ljudsko biće:
Naši stavovi su važni, jer takve kakve smo, baš takve, podižemo male ljude i vodimo ih kroz život
I zaslužujemo sve najbolje, zaslužujemo poštovanje i pažnju koju niko, ama baš niko, nema pravo da nam uskrati.

Supermama,  sačekajmalo.com ( Izvor: Moj pedijatar)

subota, 25. studenoga 2017.

DJECA RADE ONO ŠTO VI RADITE, NE ONO ŠTO KAŽETE

“Pokazivanje djeci da težak rad uspjeva, može ih ohrabriti da takođe naporno rade”, zaključili su istraživači u izvještaju objavljenom u magazinu “Sajens”


Djeca uzrasta oko 15 mjesci mogu biti istrajnija u ostvarivanju ciljeva ako su posmatrala kako su se odrasli naporno borili sa zadatkom prije nego što su postigli uspjeh, pokazala je nova studija.

Rezultati sugerišu da bi roditelji mogli imati koristi ako puste djcu da gledaju kako se znoje da postignu cilj.


“Pokazivanje djeci da težak rad uspjeva, može ih ohrabriti da takođe naporno rade”, zaključili su istraživači u izvještaju objavljenom u magazinu “Sajens” (Science).

Bebe koje su učestvovale u ispitivanju nisu jednostavno imitirale ono što su radili odrasli. One su bile suočene sa drugačijim izazovima i pokazale da su usvojile glavnu lekciju o značaju istrajnosti u ispunjavanju zadatka.

Istraživači Instituta za tehnologiju Masačusets izveli su tri eksperimenta u koja su bila uključena 262 djeteta uzrasta od 13 do 18 mjeseci, i u prosjeku petnaestomjesečna djeca.

Rezultati su pokazali da djeca “mogu da nauče vrednost napora iz samo par primjera”, rekla je autorka studije Laura Šulc.

Studija nije mogla da utvrdi koliko dugo traju efekti, niti se pokazalo da li bi roditelji mogli da postignu iste rezultate sa svojom djecom, ali kako je navela koautorka Džulija Leonard, neće biti bolno ako se ta praksa pokuša na vlastitoj djeci.


Izvor: Beta/ Mondo

Šta treba da uradite ako beba počne da se guši?

Ako se beba guši, morate procijeniti situaciju brzo i vidjeti kako najbolje možete pomoći. Ova informacija se odnosi na bebe u dobi do godinu dana.


Gušenje se događa kada su vazdušni putevi odjednom blokirani tako da se ne može disati. Disajni putevi mogu biti djelimično ili u potpunosti blokirani. Kod djece, čest uzrok gušenja su mali predmeti u ustima koji se tada zaglave ili hrana.
ŠTA UČINITI ?
  1. Stavite bebu licem prema dole uz podlakticu ili bedra. Pridržavajte glavu.
  2. Udarajte bebu pet puta po leđima između lopatica.
  3. Zaustavite se nakon svakog udarca da vidite jesu li se disajni putevi pročistili.
  4. Ako su disajni putevi još uvijek blokirani, udarite još pet puta.
  5. Ako su djetetovi disajni putevi i dalje blokirani, nakon tri ciklusa udaraca po leđima, trebate pozvati pomoć.

Komplikacije
Nakon što su disajni putevi prohodni, dio onoga što je izazvalo gušenje ponekad može ostati i uzrokovati komplikacije kasnije. Ako beba još uvijek uporno kašlje ili ima poteškoće pri gutanju, potreban je doktor.
Ako su djetetovi disajni putevi i dalje blokirani, nakon tri ciklusa udaraca po leđima, trebate pozvati pomoć.


petak, 24. studenoga 2017.

KOŠMAR SVAKOG RODITELJA: “DOBRONAMJERNI” NEZNANCI

Dobronamjerni neznanci su izuzetno rasprostranjena vrsta u populaciji, naročito među starijim osobama ženskog pola, poznatijim i kao „zadušne babe“. Ima ih svugdje i u principu ste sasvim nesvjesni njihovog postojanja i brojnosti sve dok i sami ne dobijete djecu.   
Od tog trenutka, dobronamjerni neznanci počinju…

Piše: Jovana Papan

Od tog trenutka, dobronamjerni neznanci počinju da iskrsavaju na svakom koraku, obavezno imaju neko veoma značajno mišljenje o tome šta i kako vi treba da radite sa svojom djecom, i smatraju da im je dužnost da vam to odmah saopšte.
Kada je hladno vrijeme, dobronamjerni neznanci sumnjičavo odmjeravaju da li vam je dijete dovoljno utopljeno i da li je uopšte trebalo da izađete po takvoj temperaturi. Kada nastupe vrućine, odmah pritrčavaju ukoliko primjete da je djete i za trenutak izloženo suncu. Ako stavite kišnu navlaku na kolica, opominju vas da će se dijete ugušiti. Kada šetate bebu, brinu da ste previše uzdigli naslon na kolicima ili da je prerano za kengur nosiljku.  U autobusu izražavaju bojazan da dijete nije dovoljno sigurno i  drže vam predavanja o naglom kočenju ili promaji…

“Dobronamjerni neznanci iskrsavaju na svakom koraku, obavezno imaju neko veoma značajno mišljenje o tome šta i kako vi treba da radite sa svojom djecom, i smatraju da im je dužnost da vam to odmah saopšte.”

Najčešći tip dobronamjernog neznanca je onaj diskretni, koji vam svoje savjete nudi upakovane u obaveštenja, jer on vam zapravo ne soli pamet, već vas informiše o činjenicama kojih očigledno niste svjesni, čim ništa ne činite po pitanju suočavanja sa istim: „Ide mu sunce u oči!“ „Nije pokriven!“, „Visi mu glava!“ „Bljucka, pritiskate mu stomak!“
Naravno, nisu svi dobronamjerni neznanci tako fini i uviđavni – postoje i oni malo agresivniji. Oni jednostavno ne mogu da trpe da gledaju razne kretene koji ne umiju sa svojom djecom, budući da  im njihova beskompromisna priroda prosto ne dozvoljava da prećute stvari koje se ne smiju prećutati. U pitanju je tip ljudi koji na kasi u samoposluzi vašem djetetu kupuje bombone ako vi odbijate, ili mu u parku i pored vaše zabrane daje da se posluži čokoladom iako ste upravo krenuli kući na večeru. Uz to će se potruditi i da vas totalno marginalizuje, poručujući vašem djetetu da „pusti mamu šta priča..“.

“Naravno, nisu svi dobronamjerni neznanci tako fini i uviđavni – postoje i oni malo agresivniji.”

Ali od svih vrsta dobronamjernih neznanaca, ubedljivo najgora jeste tzv. pasivno-agresivna vrsta. Prepoznaje se po načinu na koji vam se obraća  – u ime vašeg djeteta, izmenjenim glasom i frazama poput „mama, pa steže me taj lastiš od čarapice, što si mi to obukla!?“ ili „pa zar ne vidiš mamice da neću cuclu!“. U pitanju je zapravo vrsta hipersenzitivnih osoba čija čula su poput najfinijih struna i koje registruju potrebe i osjećanja sve te sirote djece čiji su roditelji suviše glupi ili jednostavno nezainteresovani da primjete šta njihovi mališani očajnički pokušavaju da im poruče. Tačnije, oni su neka vrsta medijuma kroz koji struje vapaji djece koju njihovi roditelji ne razumiju a oni ih, s druge strane, i bez imalo truda čitaju.

“Lijeka protiv dobronamjernih neznanaca i ostalih zadušnih baba nažalost nema, i najbolje vam je da se u startu naoružate nekom odbrambenom frazom.”

Lijeka protiv dobronamjernih neznanaca i ostalih zadušnih baba nažalost nema, i najbolje vam je da se u startu naoružate nekom odbrambenom frazom tipa „Samo vi ništa ne brinite“ koja je prilično efikasna kada su u pitanju lakši oblici zabadanja noseva. S vremena na vrijeme, ipak ćete morati i da pokažete zube i izbacite kandže kako biste odbranili svoje roditeljsko pravo da znate šta je najbolje za vaše mladunče. A nemojte uopšte da se nadate da će vas ovaj problem zaobići sa drugim ili trećim djetetom. Čak i kada sa sobom vodite par živih, zdravih i prilično dobro očuvanih starijih primjeraka kao dokaz da ipak umijete da se brinete o svom potomstvu, saletaće vas istim onim glupim primjedbama i savjetima kao i da ste i dalje samo neuki  roditelj-početnik.



IMALI SMO VAŠKE

Milina bi bila da su vaške tako fine, onda bi sigurno i od sapuna bježale. Ali, nešto im ne smetaju čiste i mirisne glave, pa se treba naoružati jačim adutima! Evo nekoliko korisnih stvari koje smo naučili o vaškama tokom rada na njihovom istrebljenju:


Piše: Jovana Papan
I to, naravno, nije nimalo čudno. Djeca idu u vrtiće, škole, vozimo se autobusima, ne nosimo šljemove ni skafandere i redovno se dešava da nam se nezaštićene kose susretnu sa tuđim kosmatim dijelovima glave, uobičajenim staništima za male napasti.
Jedino što je izgleda čudno je to, što kriznu situaciju na glavama nismo krili. Što smo uredno obavjestili vrtić i školu da su im se i vaške upisale u kolektiv, i to bez konkursa, bodovanja i rang liste.
A što bismo i krili? Pa ne želimo valjda da nam sav trud oko uklanjanja vaški padne u vodu ako djecu vratimo među potencijalno nastanjene vršnjake? A i njihovi roditelji će valjda biti sretniji ako se uhvate u koštac sa problemom dok je još lakše rješiv, nego kad shvate da na djetetovoj glavi ima dovoljno malih čudovišta da mogu da snime četvrti nastavak Gospodara prstenova.
Međutim, po količini iskrene zahvalnosti koju smo dobili sa obje adrese, izgleda da mnogi roditelji upravo to i rade – kriju! Zašto?
Pa, koliko sam uspjela da shvatim, zato što obične vaške ljudi doživljavaju kao nešto teži i opasniji oblik bubonske kuge. Naime, čim im se dijete makar jednom počeše bilo gdje iznad pupka,uspaničeni roditelji počinju da strepe – hoće njihovi praunuci jednog dana moći da se ožene i udaju od tolike porodične sramote? Ko će ih ikada više pozvati na slavu, rođendan, sastanak kućnog savjeta? Hoće li im gazde otkazati stan i pozvati molere da obijaju malter, a kiria Eleni iz Pefkohorija ustupiti drugoj porodici omiljeni apartman, prethodno ga polivši negašenim krečom?
Zbog toga se vaške čuvaju kao porodična tajna koja se nosi u grob. Niko ih nema, a one nekim čudom opstaju i kruže po narodu – naravno, uvijek na tuđim glavama. Nekim manje kulturnim i čistim, valjda. Znaju vaške ko gleda Farmu i kome je kesa za đubre pukla u liftu, takve izgleda najviše vole, a od poštenih i kulturnih ljudi, s druge strane, bježe ko đavo od krsta. Čim vas gricnu, znaju jeste li juče čitali Andrića ili Marijanu Mateus.
Eh, milina bi bila da su vaške tako fine, onda bi sigurno i od sapuna bježale. Ali, nešto im ne smetaju čiste i mirisne glave, pa se treba naoružati jačim adutima!
Evo nekoliko korisnih stvari koje smo naučili o vaškama tokom rada na njihovom istrebljenju:
– nije sve što se zove „sredstvo protiv vaški“ djelotvorno. U beogradskom salonu za uklanjanje vaški (da, i to postoji), preporučili su nam jedan sprej i nekoliko šampona koji su malo skuplji. Dakle – koliko para, toliko muzike.
– rastajanje s novcem i tretiranje „vaškocidom“ su lakši dio posla. Ako je šampon/sprej djelovao, odrasle vaške u kosi su mrtve. Ali, ostaju vam gnjide. To su jajašca i larve vaški koje su zalijepljene za dlake, na 1-2 cm od korijena, i koje hemikalije ne mogu da ubiju. Njih morate da uklonite SVE. Kako? Gustim, vreoma gustim češljem, pramen po pramen, dlaku po dlaku, pod jakim svjetlom. Kad je kosa dugačka, to može da traje više sati. Ali, ako to uradite temeljito, završili ste posao.
– Pošto ipak ne možete biti potpuno sigurni da je i poslednja gnjida na glavi nađena i uništena, posle sedam dana ponovo nanesite sredstvo, za slučaj da se neka nova vaška izlegla. Srećom, vaškama treba dvije nedjelje da bi počele da nose jaja, pa ta jedna, ne može da napravi novu generaciju ako je na vrijeme sredite.
– Vaške mogu da prežive do tri dana bez domaćina. Znate šta to znači –sva posteljina, odjeća i peškiri koji su korišteni prethodnih dana moraju da se operu, po mogućstvu na 60 stepeni. Što ne može na pranje, može u kesu na tri dana, ili u zamrzivač. Dobro usisajte namještaj i podove. Gnjide, srećom, ne mogu da prežive kada su išćešljane s glave.
– Kada ste uspješno zaustavili invaziju u vašem domu, ostaje vam da spriječite vaške da se ponovo infiltriraju. Za početak, budite vrlo skeptični prema povratnim informacijama iz kolektiva! To, da druga djeca nemaju nijednu, a djelila su prostor od 15 kvadrata sa vašim vašljivcima tolike dane, vjerovatno je kao i to da su vam klinci bili u igraonici a nisu se uopšte oznojili. Stručnjaci za vaške iz pomenutog salona rekli su nam da svakodnevno imaju za mušterije djecu kojima u vrtiću „nisu našli nijednu“. Kosa djeteta mora se pregledati polako i detaljno, a za to bi medicinskoj sestri u većem objektu sa recimo 120 djece – trebalo nekoliko sati. O školi da i ne govorimo – polovina djece se vjerovatno neće ni sjetiti da roditeljima prenese molbu učitelja i nastavnika da im pregledaju glave.
– Dakle, neko vrijeme nakon normalizacije stanja, svakodnevno pregledajte djeci kosu, i iščešljavajte je po dolasku iz kolektiva. Neće da škodi. A bogami – ni da svrbi. Možete da prsnete i malo eteričnog lavandinog ulja po dječijoj kosi radi preventive – ali ne očekujte čuda, to je ipak samo blago neprijatno, ne i smrtonosno za vaške.
– I naravno, iskoristite situaciju i dobro se zabavite proučavajući mješavinu panike i užasa na licima rođaka, komšija i prijatelja svaki put kad shvate da ne mogu da vas izbjegnu. Tačno ćete saznati – ko gleda Parove a ko ostavlja raspukle kese u liftu. Eto vidite – vaške vam, na kraju krajeva, ostavljaju u amanet neke posebne sposobnosti.


PRIČAJTE SA DJECOM KAO DA SU VELIKA – TEPANJE ĆE SAMO ODMOĆI

Na prvi pogled dijete koje tepa zvuči simpatično, ali treba biti oprezan da to ne bi prešlo u neki ozbiljniji govorni poremećaj.


Djeca tepanjem privlače pažnju, pa im to ne treba tolerisati


– Do tepanja najčešće dolazi zbog nesrazmernog razvoja govorno-jezične komponente u mozgu i motoričke spremnosti da dijete izvede to što je čulo i što želi da kaže, objašnjavaju stručnjaci

S vremenom se to kod djece uskladi, ali ako se to ne dogodi, potrebno je potražiti stručnu pomoć.

Različiti su razlozi zašto dijete počinje da tepa i zašto dolazi do regresije u govoru.

Jedan je dolazak brata ili sestre, pa na taj način želi da privuče pažnju roditelja, koja mu je sada “oduzeta”.

Drugi razlog može da bude da je dijete zaključilo da može doći do onog što želi umiljatim obraćanjem.

– Jedini način da dijete razvije pravilne govorne navike je da mu se obraćate jasnim i razumljivim govorom. Treba izbjegavati tepanje i imitiranje njegovog nerazvijenog govora.

S djetetom bi od najranijeg perioda trebalo pričati kao s odraslima, a ako dijete tepa, ne bi se smjelo tome pridavati pažnja, savjetuju logopedi.




Izvor: Telegraf.rs

NE KRIVITE, GOSPOĐO, DJECU, KADA STE GORI OD NJIH




Hrvatska književnica Vedrana Rudan je javno napisala, razočarana ponašanjem svoje , kako kaže, prezrele djece prema njoj, da više ne voli svoju djecu.
Osjeća se izdanom i zbog toga se razvodi od svoje djece.
Odnos njen sa djecom je nepodnošljiv i ona je riješila da to prekine kako bi bila slobodna.
Osjeća se dobro i žalosno.
Problem nas roditelja nastaje kada na našu djecu gledamo kao na ličnu svojinu, privatno vlasništvo, koje posjedujemo i koje pripada samo nama.
Primitivni roditilje to priznaju kada kažu – „ ja sam te stvorio, ja ću ti i suditi.“
Malograđani su suptilniji, nisu tako surovo okrutni, oni su razočarani u svoju djecu jer su toliko u njih uložili, dok su očekivani rezultati izostali.
Ispada da djecu stvaramo iz interesa, umjesto iz ljubavi.
Sukob roditelja i djece nastaje kada roditelji kreiraju budućnost svoje djece prema svojim ličnim zamislima i planovima.
Djeca prirodno neće da žive po planovima svojih roditelja.
Djeca hoće da imaju svoju slobodu izbora.
I bore se da to ostvare.
Naši roditelji su u ranoj mladosti pobjegli ili otišli od svojih roditelja, jer nije bilo egzistencijalnih uslova da tolika djeca ostanu u siromašnim porodicama.
Naši roditelji su rano ostvarili svoju slobodu izbora i roditelji im nisu visli nad glavom.
Naši roditelji nisu razumjeli našu potrebu za slobodom da sami biramo svoj život.
Sukob sa njima je bio na liniji odbrane od totalitarne svijesti.
Odbrana prava na slobodu izbora nije isključivala našu ljubav prema njima.
Mi, roditelji, danas ne smijemo da ponovimo greške naših roditelja.
Naučili smo da djeca moraju da imaju slobodu i odgovornost.
Bez odgovornosti svaka sloboda je besmislena.
Naš odnos prema djeci mora biti odraz našeg unutrašnjeg duhovnog života.

Ljubav djece se ne može kupiti.
Kupljena ljubav traje tačno onoliko koliko ima odvojenih para.
Ne moramo mi našoj djeci ništa da pričamo.
Svojim životom im više pokazujemo, nego svim izgovorenim riječima.
Stari naš narod kaže da djeca treba da žive u blagoj nestašici.
Ne smiju da imaju strah od gladi, ali nemaju ni potrebu da rasipaju.
Naučeni su da imaju mjeru u sebi.
Svojim ličnim životom roditelji im daju primjer.
Roditelji moraju da nauče djecu dvije riječi :
„ NEMAMO!“ i „ IMAMO, ALI NE DAMO!“

Djeca nikada ne traže od roditelja ono što im oni ne mogu da ostvare.
Ne traže zato što znaju istinu o stanju porodice i nemaju lažne iluzije.

Nemojte djeci da pružate lažne iluzije.
Razočarenja će da budu velika i opasna.
Djeca moraju da znaju istinu o vama.

Recimo, moji roditelji su bili radnici sa malim primanjima.
Njihove plate, sve sa onom dugačkom trakom, stajale su plavoj koverti u jednom ormanu u sobi, ispod opeglanih i složenih čaršava.
Pokazali su mi gdje stoji novac za mjesečne troškove i rekli su mi da mogu uvijek da uzmem novac, bez pitanja, ako mi bude nešto zatrebalo.
Nikada nisam ništa uzeo, jer me je bilo sramota.
Znao sam da nemamo i da moram to da prihvatim.
Kada roditelji imaju i djeca znaju da imaju, onda djecu moramo da naučimo da im kažemo – NE DAMO!
Ne damo jer niste zaslužili.
Zar niste htjeli da imate slobodu izbora?
Pa, sloboda izbora podrazumijeva i odgovornost za donijete odluke.
Ne damo da ne biste rano poludjeli.

Važno u vaspitavanju djece je da ih naučimo da se pare ne poklanjaju, nego da se pare zarađuju. Najčešće teškim radom i odricanjem.
Pare ne kvare djecu, nego njihovi pohlepni roditelji.
Nisu djeca razmažena, nego nezreli roditelji.
Koji parama kupuju izgubljenu ljubav.

Nemojte djecu da opterećujete svojim životnim neuspjesima.
Nemojte da preko djece liječite svoje bolesne ambicije.
Nemate pravo da svoj kukavičluk i neodlučnost prenesete na djecu.
Nisu djeca kriva što su roditelji vodili besmisleni život.

Nemojte da učite djecu da gledaju „samo svoju guzicu.“
To će isto drugi roditelji reći svojoj djeci.
I tako djecu guramo u međusobne obračune, jer svi gledaju samo sebe.
Pomozite djeci i učite ih da vole sve ljude.

Pitate me – da li se isplati biti dobar, pošten i vaspitan?
Pitam ja vas – da li biste se mijenjali da budete zli, pokvareni i bezobrazni?

Naša djeca su tačno onakva kakvi smo mi.
Oni su naš odraz u ogledalu.
Ako mi ne valjamo i deca će nam ista takva biti.
Ne krivite djecu uzaludno, jer ste vi jedini krivac.

Uz našu djecu moramo da budemo do kraja našeg života.
Mi smo njihovi roditelji, bez obzira kakve gluposti radili.
Moramo da im pomognemo, jer je to naša roditeljska dužnost.
Najlakše je okrenuti glavu i naći neko prazno opravdanje.

Moramo biti uz našu djecu dok rastu i dok svoju porodicu stvaraju.
Moramo biti tako blizu da nas ne vide i tako daleko da nas uvijek osjećaju.
Moramo da ih pratimo u korak da ne izgube korak sa vremenom.
Ne smijemo da budemo dobre sluge svojoj djeci, jer će oni postati loši gospodari.

Kako mogu roditelji javno da se odreknu svoje djece? Glupost!
Kako mogu roditelji da otkažu javno ljubav svojoj djeci? Ludost!

Roditelji, zapamtite, vaša djeca imaju svoje živote.
Djeca se ponašaju prema vama tačno onako kako ste se vi ponašali prema njima.
Zašto bi oni imali strpljenje za vas, kada vi niste imali strpljenja za njih.
Zašto tražite „ da budu milostiviji….u ime onih dana kada biste crknuli da ja nisam o vama brinula.“

Pa, zar nije obaveza roditetelja da se brinu o svojoj djeci?
Zašto bi djeca crkla, kakav odvratan naziv, koji se upotrebljava samo za životinje, ako ste se vi već brinuli?
Ako bi vaša djeca crkla bez vas, šta su vama djeca?
Zašto im to spašavanje sada nabijate na nos? Koji je smisao?
Zašto ste to onda radili?
Najviše prezirem one ljude koji vam nešto učine i onda vam čitav život to nabijaju na nos.

Ako nekome nešto činim, a činio sam bezbroj puta, onda o tome ne govorim.
Nije pristojno o tome da se govori.
Pogotovo je vulgarno kada to govore povrijeđeni roditelji.
Kada nekome nešto činim, to ne radim zbog njega, nego zbog sebe.
Ne treba mi javnost, lovorike i fanfare.
Činim to jer je to sastavni dio moje ličnosti, mog karaktera i mog života.
Činim to jer se davanjem ispunjavam i osmišljavam.
Ništa mi za uzvrat ne treba.
Umjesto meni, uslugu vratite nekom drugom čovjeku.
Tako se pokreće točak Dobra koji mora da pobijedi Zlo.

Zašto sve ovo roditelji ne znaju?
U čemu je vaš problem?
Zašto se starački sebični i zašto pohlepno tražite svu ljubav i pažnju vaše djece?

Roditelji, molim vas, nemojte da zaboravite da su vaša djeca roditelji svojoj djeci.

Ostavite na miru djecu!

Ako možete da im pripomognete, priskočite.
I ne pričajte!
Ako ne možete, lijepo, sklonite se i ne smetajte.
Ne mislite više samo na sebe.
I posle vas se život nastavlja.

Književnica je sve ovo morala da zna.
Makar iz literature.
Ne mora da bude čitana po svaku cijenu.
Granica otkazivanje ljubavi djeci nije smela da se pređe.

Ne krivite, gospođo, djecu, kada ste gori od njih.
E, to je žalosno.
Izvor: Dragas.biz

← Noviji postovi Stariji postovi → Početna stranica