Menstrualni ciklus nakon dojenja

Prva menstruacija nakon poroda ovisi o nekoliko faktora i veoma je individualno vrijeme njezina pojavljivanja.

 Mnogi liječnici ističu kako i njen povratak uvelike ovisi i o tome doji li žena ili ne. Uz to, mnoge se žene njenom pojavom iznenade, uvidjevši kako nije riječ o menstruaciji na kakvu su navikle prije trudnoće. Prva menstruacija i kada ju očekivati? Nakon poroda, prva se menstruacija obično pojavljuje nakon šest do osam tjedana, u slučaju da žena ne doji. Kod dojenja je, međutim, ponešto drugačija situacija. Gotovo je nemoguće procijeniti kada će se ona u tom slučaju pojaviti. Neke žene menstruaciju neće dobiti tijekom cijelog perioda dojenja, dok će se drugima ista vratiti nakon svega nekoliko mjeseci. Ovdje je pravilo da pravila – nema, ističu liječnici.




Prva menstruacija nakon poroda za svaku će ženu biti sasvim novo iskustvo. Ona će se razlikovati od svega na što je žena naviknula prije trudnoće. Njeno tijelo se sada još jednom mora priviknuti na novo stanje – vraćanje na ono kako je bilo prije same trudnoće. Upravo zato će mnoge nove majke iskusiti pojave poput neuobičajeno jakih ili slabijih grčeva nego inače, pojačanog krvarenja, pojave manjih krvnih ugrušaka ili pak neujednačenog krvarenja. S vremenom će i ove pojave lagano nestajati, a menstrualni ciklus vratiti u stanje kakvo je bilo prije trudnoće.

Liječnici upozoravaju kako se ponekad krvarenje koje može biti povezano i s komplikacijama nakon poroda lako može zamijeniti za pojavu menstruacije. Liječnički savjet biste trebali potražiti u slučaju da je krvarenje popraćeno povišenom temperaturom, ako traje dulje od sedam dana bez prestanka, kada koristite više od jednog tampona ili uloška u jednom satu, ili kada osjećate probadajuću bol koja je drugačija od uobičajenih menstrualnih grčeva.



 Dojenje i menstruacija
 Na pojavu prve menstruacije nakon poroda najviše utječe upravo dojenje. Dojenje može „odgoditi“ pojavu menstruacije na šest ili više mjeseci. To se događa zbog hormona koji služe za stvaranje mlijeka. Ti hormoni potiskuju reproduktivne, te zaustavljaju menstruaciju. Međutim, što manje dojite, šanse za skori povratak su veće. U slučaju da dijete prespava cijelu noć bez dojenja, ili ste pak uveli neki oblik dohrane, velike su šanse da će vam ulošci i tamponi zatrebati imanje od pola godine nakon poroda. Budući da dojenje odgađa menstruaciju, logično je da će majke koje ne doje njen povratak iskusiti nešto ranije. To se obično događa između prvog i trećeg mjeseca nakon poroda. U slučaju da ne dojite, a menstruacija se nije pojavila više od tri mjeseca nakon poroda, poželjno je obratiti se liječniku. Iako su brojni liječnici i ginekolozi naveli ove vremenske okvire za povratak menstruacije, jasnih pravila ipak nema. Jedino o čemu njen povratak ovisi jest upravo ženino tijelo koje se individualno prilagođava novom stanju.

 Iako se prva menstruacija još nije pojavila, to ne znači da ne možete ponovno ostati trudnu u veoma kratkom periodu nakon poroda. Jajnik će prvo zrelo jajašce osloboditi prije pojave prve menstruacije. Ovime će započeti proces ovulacije tijekom kojeg žena može ostati trudna i prije povratka menstruacije. Menstrualni ciklus također će biti neredovit prvih mjeseci, te će proces ovulacije često biti teško pratiti.

Signali postporođajne depresije

Ako se trudnoća kolokvijalno naziva "drugim stanjem", onda bi se period nakon poroda trebao zvati "trećim stanjem". U tom turbulentnom razdoblju majke prolaze kroz cijelu paletu osjećaja i stanja zbog intenzivnih tjelesnih, emocionalnih i hormonalnih promjena. Iako je rođenje djeteta neosporivo prekrasan i sretan događaj, posve je normalno da se vi nakon njega osjećate umorno, neraspoloženo, zabrinuto, bezvoljno. Ma kakav god on bio, porođaj je doživljaj nakon kojega se morate oporaviti i psihički i fizički. Ako ste nakon poroda loše volje, ne znači automatski da ste i depresivni. Obično negdje između trećeg i petog dana nakon poroda, kod većine rodilja nastupa faza koja se naziva baby blues. To je emocionalno stanje po svojim simptomima slično predmenstrualnom sindromu: čas ste tužni, čas sretni, razdražljivi ste, sjetni, umorni, neraspoloženi, plače vam se, pitate se kako ćete izaći na kraj s djetetom i brinete se za svoju i njegovu budućnost. To je posve normalno. Procjenjuje se da čak 80 - 90% majki iskusi neki oblik baby bluesa. Nije ga potrebno liječiti, a da bi ga lakše prebrodili pomoći će vam podrška i razumijevanje obitelji i prijatelja. Okružite se ljudima i stvarima koje volite, ne primajte goste koji vas iscrpljuju i ograničite dnevne aktivnosti na one koje vas ne zamaraju. Ako vas nešto osobito uznemiri, skuhajte si čaj od kamilice i istuširajte se vrućom vodom. Baby blues potrajat će od nekoliko dana do mjesec dana nakon poroda i zato ga ne treba brkati s postporođajnom depresijom. No, ako baby blues potraje dulje od mjesec dana, onda se treba zapitati ne radi li se možda o težem poremećaju. Postporođajna depresija javlja se mjesec ili dva nakon poroda, ali može se pojaviti i bilo kad kroz prvu godinu djetetovog života. Ne pojavljuje se samo kod prvorotkinja, nego ponekad tek nakon rođenja drugog ili trećeg djeteta. Za razliku od baby bluesa, ona ne prolazi nakon kratkog perioda i može potrajati i godinu dana. Također, razlikuje se i po intenzitetu osjećaja, a neki od simptoma su: • tuga, očaj, često plakanje • poremećaji spavanja i hranjenja (nesanica, gubitak apetita) • napadi panike, osjećaj tjeskobe • intenzivne oscilacije u raspoloženju koje sežu od euforije do apatije • nezainteresiranost za dijete ili partnera, ili pretjerana briga • bezvoljnost i nemogućnost funkcioniranja u svakodnevici • glavobolje, poremećaji pamćenja i fokusiranja • misli o samoozljeđivanju ili suicidu. Procjenjuje se da jedna od deset žena oboli od nekog oblika postporođajne depresije, a samo mali broj njih zatraži liječničku pomoć. Majke osjećaju sram i nelagodu zbog svojeg stanja, ponajviše jer se od njih očekuje da budu sretne zbog prinove u obitelji, a one se ne osjećaju tako. Velik dio majki svoje konstantno loše raspoloženje pripisuje ostalim okolnostima, poput loše ekonomske situacije, usamljenosti, promjene životnog stila. No, ako simptomi potraju ili se pogoršaju, svakako se obratite svom liječniku za pomoć, a pomoći će vam i iskren razgovor s bližnjima ili partnerom. Ako vam je teško povjeriti se bližnjima, potražite na Internetu anoniman savjet i pomoć od majki koje su prošle slično iskustvo. Dakle, postoje tri oblika promjene raspoloženja žena poslije porođaja: “Beby blues”, koji se javljaju kod većine žena u danima odmah posle porođaja i smatraju se normalnim. Beby blues obično ne zahtijeva tretman. Često pomaže razgovor sa drugim novim mama. Postpartalna (postporođajna) depresija (PPD) se može desiti za nekoliko dana ili čak mjeseci poslije porođaja.Postpartalna depresija može da se desi nakon rođenja svakog djeteta, a ne samo prvog djeteta. Žena može da ima osećanje, slično „beby blues” – tuga, očaj, nemir, razdražljivost – ali majka ih osjeća mnogo snažnije. Ako žena ne započne liječenje simptomi se mogu pogoršati i trajati sve do jedne godine. Postporođajna psihoza je vrlo ozbiljno mentalno oboljenje koje može da utiče na zdravlje majke. Ova bolest može brzo da se razvije, često u prva tri mjeseca posle porođaja. Žena može da izgubi dodir sa stvarnošću, ima slušne halucinacije (čuje glasove koji ne postoje), deluzije (vjeruje u stvari koje su iracionalne), dok su vizuelne halucinacije (vidi stvari koje ne postoje) manje uobičajena. Ostali simptomi su nesanica, osjećaj uznemirenosti i ljutnje i čudna osjećanja i ponašanja. Kod žena koje imaju postpartalnu psihozu potrebano je odmah započeti medikamentoznu terapiju. Najčešće se pacijentkinja hospitalizuje zbog rizika da povrijedi sebe ili nekog drugog. Da li postporođajna depresija može da se spriječi? Evo nekih savjeta koji mogu spriječiti ili da pomognu novim majkama da spriječe pojavu postporođajne depresije: • tražite pomoć – neka drugi znaju kako da vam pomognu • budite realni u vezi očekivanja vezanim za sebe i za bebu • vježbajte više, izadjite iz kuće i češće šetajte • očekujte dobre dane i loše dane. • uskladite ishranu, izbjegavajte alkohol i kofein • podstičite vaš odnos sa partnerom – nađite vremena jedni za druge • imajte ćešći kontakt sa svojom porodicom i prijateljima • spavajte ili odmorajte kada beba spava Kada nova mama treba da traže stručnu pomoć? Kada: • simptomi traju dvije nedelje • nije u stanju normalno da funkcioniše • ne može da se nosi sa svakodnevnim situacijama • razmišlja o samoubistvu • se oseća veoma uznemireno i uplašeno Kako se postporođajna depresija liječi? Postpartalna depresija se tretira drugačije u zavisnosti od vrste i težine simptoma žene. Mogućnosti liječenja uključuju anksiolitike ili antidepresive i psihoterapiju.

Read More

Alergene namirnice u prvoj godini bebinog života

Alergije i netolerancija određenih vrsta namirnica sve su češća pojava među bebama.

Alergija se manifestuje akutnom reakcijom, dok se netolerancija prema hrani ispoljava u periodu od 12 sati do nekoliko dana nakon konzumiranja neodgovarajuće vrste namirnice.
Alergija na hranu javlja se kao posljedica naglašene reakcije na neku vrstu namirnice koju organizam registruje kao stranu materiju. Organizam oslobađa antitijela (IgE) koja napadaju proteine u hrani, što izaziva alergijsku reakciju. U simptome spadaju kožni osip (koprivnjača), oticanje i svrab lica, kihanje, zapušen nos, suzenje očiju, curenje iz nosa i otežano disanje.
U vrlo rijetkim slučajevima, beba može da doživi anafilaktički šok, što je najteži oblik alergijske reakcije, koja može i da ugrozi život. Manifestuje se oticanjem sluzokože grla, zatezanjem vrata, mlitavošću tijela, a dijete može da poblijedi ili poplavi. Dijete čak može da izgubi svijest, a ukoliko mislite da se radi o anafilaktičkom šoku, obavezno odmah pozovite Hitnu pomoć, ili odvezite dijete u urgentnu službu. Ako ljekari potvrde dijagnozu, dobiće injekciju epinefrina (adrenalin).
Netolerancija prema hrani javlja se kada bebin probavni sistem ne može da svari određenu vrstu namirnice, najčešće zbog nedostatka specifičnog enzima u organizmu. Simptomi uključuju bolove ili grčeve u stomaku, povraćanje i proliv, a ponekad i probleme u ponašanju.


     style="display:block"
     data-ad-client="ca-pub-3764311493977162"
     data-ad-slot="6473405334"
     data-ad-format="auto">


NAJČEŠĆI I NAJJAČI ALERGENI


Kravlje mlijeko
Oko 6% beba alergično je na ovu namirnicu i to zbog toga što njihov probavni sistem ne može da svari mliječne proteine (laktoglobuline) i šećere. Alergijska reakcija javlja se kao posljedica nedostatka laktaze, enzima koji razgrađuje mlijeko.

Jaja
Alergija na ovu namirnicu obično nastaje zbog nepodnošenja proteina iz bjelanceta, pa ga zbog toga ne treba davati bebama mlađim od godinu dana. Međutim, tvrdo kuhano žumance smije da se uvede nešto ranije u ishranu.

Sirova jaja 
Bebe i mala djeca ne bi trebala jesti sirova jaja ili namirnica pripremljene sa sirovim jajima. Sirova jaja mogu sadržavati bakteriju salmonella enteritidis, što može rezultirati ozbiljnim stanjem povraćanja, proljeva i grčeva u trbuhu. Uvijek kuhajte jaja dok ne budu potpuno tvrdo kuhana. Također pripazite da su jaja dobro termički obrađena i kod pripreme drugih jela.

Pšenica i druge žitarice
Ova grupa namirnica poznati je nositelj alergenih materija, a pšenica je najpoznatija među njima. Pojedine bebe ne podnose protein gluten iz pšenice. Inače, ova osjetljivost posljedica je genetskih promjena uslovljenih evolucijom, tako da organizam nekih ljudi ne prepoznaje peptide glutena.

Kikiriki
Svako trideseto dijete mlađe od dvije godine alergično je na kikiriki. Ukoliko postoje slučajevi astme, ekcema ili bilo koje druge vrste alergije u vašoj, ili porodici vašeg supruga, nemojte da dajete mališanu kikiriki niti proizvode od njega (puter i grickalice) sve do navršene četiri godine. Inače, kikiriki je najčešći uzročnik alergijskog šoka.

Orašasti plodovi
Ova alergija obično se javlja između druge i četvrte godine života i u većini slučajeva traje cijeli život. Izaziva je nekoliko vrsta bjelančevina prisutnih u ovim plodovima, a najčešće su to albumin i vicilin. Među orašastim plodovima najčešća je alergija na orahe, lješnjake, bademe, pinjole te brazilske, indijske i makadamija oraščiće.
Od svih čestih alergena, orašasti plodovi najčešće izazivaju teške alergijske reakcije kao što je anafilaktički šok. Ostali karakteristični simptomi su mučnina, bol u donjem dijelu trbuha, kožne reakcije, astma, kašljanje i hripavost. Osim u čokoladi, keksima i pecivu, mogu se nalaziti i u tjestenini, među, žitaricama, preljevima za salatu i ostalim prerađenim prehrambenim proizvodima, a čest su sastojak i u sapunima, gelovima za tuširanje i mnogim drugim kozmetičkim proizvodima.

 Soja
Ova alergija je česta kod djece, no većina preboli alergiju do druge godine života. Alergiju uzrokuju bjelančevine u zrnu soje, posebice neke od rezervnih (skladišnih) bjelančevina koje služe za rast nove biljke, primjerice vicilin i legumin.
Simptomi su slični kao kod alergije na mlijeko te uključuju kožne reakcije, mučninu, probavne smetnje i poteškoće u disanju. Rijetko izaziva anafilaktički šok.

Soju je danas u prehrani teško izbjeći jer je sadrži oko dvije trećine svih prerađenih prehrambenih proizvoda. Često se koristi za teksturiranje i emulgiranje proizvoda te kao proteinska punila, a sojino brašno se koristi za produživanje roka trajanja mnogih proizvoda i za poboljšanje okusa pečenih kora.

Med, kukuruzni sirup i javorov sirup 
Bebama ne treba nuditi bilo koji od tih proizvoda, jer oni mogu sadržavati bakterije clostridium botulinum. Ukoliko beba proguta namirnicu koja sadrži ovu bakteriju, bakterija tada proizvodi otrov koji uzrokuje botulizam. Dojenački botulizam napada nervni sistem i izuzetno je opasan jer može dovesti i do najgoreg ishoda.

Nepasterizirani sok
Nepasterizirani sok može sadržavati bakterije e. coli i salmonele. Oko 98% svih sokova u prodaji se pasterizira, ali pročitajte naljepnicu, ako niste sigurni.

Južno voće
Naranče, grejp, kivi i ostali agrumi mogu proizvesti alergijsku reakciju kod bebe ispod 12 mjeseci starosti. Izbjegavajte ovo voće u tom periodu ili se posavjetujte sa pedijatrom oko uvođenja agruma.

Jagodičasto voće (jagoda, kupina, malina) zbog sklonosti da izaziva alergijske reakcije preporučuje se tek pri kraju prve godine života.

Uvođenje čvrste hrane je važan korak u razvoju bebe. Međutim, roditelji moraju biti oprezni i informirani o namirnicama koje daju bebi. Postoje neke namirnice koje mogu potencijalno izazvati alergijske reakcije ili u nekim slučajevima botulizam (koji napada nervni sistem). Izuzetno ja važno pomno birati namirnice, a naročito u prvih 12 mjeseci života djeteta, jer probavni sistem u toj dobi nema svojstvo da zaštiti organizam od bakterija.

Read More

Dječiji memorandum upućen roditeljima

 1. Nemojte me razmaziti. Vrlo dobro znam da ne mogu imati sve što poželim. Ja vas samo iskušavam.

2. Nemojte biti nedosljedni. To me zbunjuje i tjera me na to da pobjegnem od svake obaveze. Vaša dosljednost mi se sviđa jer mi pruža osjećaj sigurnosti.

3. Ne dopustite mi da formiram loše navike. Oslanjam se na vas da ćete ih primjetiti u njihovom začetku i ne dopustiti im da se razviju.

4. Nemojte da se osjećam manjim nego što jesam. Zbog toga ću glumiti ''velikog lafa''.

5. Nemojte me ispravljati pred drugima. Bit ću mnogo pažljiviji ako sa mnom razgovarate tiho i nasamo.

6. Nemojte da imam osjećaj kako su moje pogreške zapravo grijesi. Moram naučiti griješiti, a da se ipak ne osjećam zlim.

7. Nemojte me štititi od posljedica. Ponekad moram učiti na teži način.

8. Nemojte se previše žalostiti kad kažem da vas mrzim. Ne mrzim vās, već vašu moć da mi se suprostavite.

9. Ne obraćajte previše pažnje kad sam lakše bolestan. Mogao bih početi uživati u lošem zdravlju, ako mi to bude donosilo veliku pažnju.

10 Nemojte stalno prigovarati. Ako to budete radili, morat ću se početi praviti gluh.

11. Nemojte zahtijevati objašnjenja za moje ponašanje. Ponekad zbilja ne znam zašto sam nešto učinio.

12. Ne odbijajte me kad tražim odgovore. Ako me odbijete, vidjet ćete da ću prestati ispitivati, a informacije ću tražiti negdje drugo.

13. Nemojte obećavati. Možda nećete moći održati obećanje, pa ću izgubiti vjeru u vas.

14. Ne govorite mi da su moji strahovi smiješni. Za mene su oni itekako stvarni, a vi me možete rasteretiti ukoliko me pokušate razumjeti.

15. Nemojte mi govoriti da ste idealni i nepogrešivi. Za mene je preveliki šok kad otkrijem da niste ni jedno ni drugo.

16. Nikad nemojte misliti da je to što ćete mi se izviniti ispod vašeg dostojanstva. Iskreno izvinjenje povećava naklonost i toplinu među nama.

17. Nemojte zaboraviti da volim eksperimentirati. Ja iz toga učim, pa vas molim da budete strpljivi.

18. Ne zaboravite na činjenicu da brzo odrastam. Sigurno vam je teško držati korak sa mnom, ali molim vas ne odustajte.

19. Nemojte zaboraviti da za moj uspjeh treba mnogo ljubavi i razumijevanja, ali to vam ne moram napominjati, zar ne?

20. Molim vas čuvajte sebe i budite zdravi. Ja vas trebam!

 

Izvor: soundvision.com

Read More

Kako djeci olakšati strah

Roditelji svoju djecu od najmlađeg uzrasta uče da budu oprezni i razvijaju im strah od specifičnih opasnosti poput vatre, vode i prelaska ulice. U ovim slučajevima strah je koristan, jer pomaže da se djeca sama zaštite od opasnih situacija i povreda. Međutim, djeca mogu biti u strahu od raznih drugih stvari na koje ih roditelji nisu upozoravali niti su ih sa tim plašili.

Šta djecu najčešće plaši?
Izvor straha se mijenja, kako dijete sazrijeva. Na primjer, strah od mraka ili čudovišta ispod kreveta može se tumačiti kao strah od provale ili nasilja. Zato pomozite detetu da se nosi sa strahom uzimajući njegova osjećanja ozbiljno. Ohrabrite ga da vam ispriča sve o svojim strahovima. Takođe trebalo bi da djetetu date priliku da se suoči sa svojim strahovima.

Neka deca su plašljivija od druge. Kod dece se strah najčešće javlja kada je reč o genetskoj osetljivosti ( neka djeca su generalno osetljivija i emotivnija). Recimo ako se majka boji insekta, vjerovatno će se plašiti i dijete. Takođe plašljivija su djeca koja imaju roditelje koji su stalno u strahu i kada pokazuje pretjeranu zabrinut ( deca uče pravila ponašanja gledajući roditelje). Preneglašeno roditeljstvo i stresni događaji ( razvod braka,  povreda ili boravak u bolnici) mogu da budu okidač za strah..

Uobičajeni strahovi za bebe
Kada beba napuni šest ili sedam meseci starosti tada formira jaku povezanost i vezanost sa roditeljima ili starateljima. Odvajanje od svojih "posebnih ljudi", čak i za kratak vremenski period, može izazvati značajnu anksioznost koja se manifestuje kroz jako plakanje. Mnoge bebe u tom uzrastu vole ekskluzivno društvo svojih posebnih ljudi, toliko da razviju strah od nepoznatih. Međutim, kako beba raste od ova faza vremenom prolazi.

Kako pomoći bebi da savlada strah?
Prevazilaženje straha možete da uvježbate sa svojom bebom. Ako je vaša beba uznemirena kada odete iz sobe, a da nju niste uzeli u naručje, recite joj da napuštate prostoriju, ali i najavite svoj povratak. To će joj pomoći da stekne povrenje u vaše reči. Dozvolite bebi da upoznaje nove ljude dok vam sedi u krilu. Beba mora da upoznaje nove osobe, jer samo će tako strah nestati. Ako je vaša beba uznemirena, uzmite je u naručje. Ostavljajući bebu u sobi da plače učiniće samo da strahovi postanu još gori.

Uobičajeni strahovi za malu djecu
Djeca uzrasta od dve do tri godine tek počinju da uče kako da se nose sa svojim jakim osećanjima, kao što je bijes. Zajednički strah za djecu ovog uzrasta je da imaju iracionalne strahove. Pojedina djeca se plaše vožnje biciklom, jer se boje pada i povrede, a neka se plaše da sama uđu u kupatilo, jer misle da ih tamo čeka čudovište.

Kako pomoći djetetu?
Podstaknite dijete da razgovara o svojim strahovima. Ako se dijete plaši da će pasti niz stepenice, opravdajte to, jer djeca u ovom uzrastu još uvek nemaju pojam o veličini i prostoru. Nemojte silom dete da suočavate sa njegovim strahom, jer to može pogoršati stvar. Pomozite djetetu da se navikne na novu situaciju. Prihvatite i vi da ćete morati da pomognete djetetu da jedno vrijeme izbjegava “strašan objekat”.

Uobičajeni strahovi za djecu školskog uzrasta
Kako dijete sve više uči o svijetu i ljudima, svojoj okolini, spisak stvari koiih se plaši raste. Neki strahovi su stvarni, a neki imaginarni. Uobičajeni strahovi uključuju strah od mraka, provale, rata, smrti, odvajanje ili razvod svojih roditelja. Imaginarni strahovi su od nadprirodnih bića poput duhova i čudovišta.

Kako pomoći djetetu?
Neka vaše dijete zna da uzimate njegove strahove vrlo ozbiljno. Dajte djetetu istinite informacije o temama kao što su smrt ili rat i neka zna da ste spremni da odgovorite na sva pitanja. Podstaknite svoje dijete da se suoči sa njihovim strahom, recimo psom. Na primjer, možete početi sa slikama, onda pokušajte da ima kontakt sa štencima, pa sa malim rasama pasa i ako vidite da strah nestaje odvedite ga u park gde ljudi istrčavaju svoje ljubimce.

Dozvolite svom djjetetu da  drži stvar pod kontrolom. Na primjer, ako se plaši uljeza, pustite ga da zatvori svoj prozor i ugasi svjetlo, jer na taj način uči i o svojim odgovornostima.

Strah od mraka
Najčešći strah kod djece je strah od mraka. Djeca predškolskog i ranog školskog uzrasta najčešće imaju tendenciju da se plaše nepoznatih stvari koje oni ne razumiju ili ne mogu da kontrolišu. Njihova aktivna mašta i njihova nesposobnost da još uvijek razlikuju stvarnosti od fantazije, mogu da dovedu do situacije da se plaše čudovišta ispod kreveta. Ovaj strah bi zapravo trebalo i najpre iskorijeniti, jer on može poremeti djetetovu rutinu pred spavanje. Postoji mnogo načina da roditelji pomognu svom djetetu da prevaziđe strah od mraka.

Kako pomoći detetu koje se plaši mraka?
Kao i kod drugih strahova, važno je da priđete djetetu da simpatijama i razumijevanjem. Nemojte nipošto da ga ismijavate ili odbacujete osjećanja, jer će u pritivnom postati frustrirano i ljuto. Prvi korak u pomaganju prevazilaženja straha jeste da iracionalni strah prihvati kao svoja osjećanja.

Evo nekih prijedloga:
- Zamolite dijete da vam opiše strah i da vam kaže šta ga plaši.
- Pokažite djetetu da razumijete njegov strah.
- Uvjerite ih da su bezbjedni i recite im da ne postoje čudovišta.
- Ne pokušavajte da uvjerite svoje dijete da čudovišta nema tako što ćete provjeriti ormar ili se zavući ispod kreveta.
- Ako se vaše dijete plaši mraka zbog mogućih provalnika možete mu pokazati mjere bezbjednosti koje ste preuzeli poput zaključanih vrata.
- Recite djetetu da vam predloži šta da uradite da bi se osećalo sigurnije.
- Saznajte da li je njegov strah od mraka dolazi zbog drugih briga. Na primjer, neka djeca se plaše mraka, jer misle da će im se roditelji razvesti ili da im roditelji umiru. Taj strah se samo povećava kada ostanu sami u mraku. - Razgovarajte iskreno sa djetetom kako bi saznali šta ga zaista muči.
Praktični načini oslobađanja od straha
- Uspostavite rutinu pred spavanje - čitanje knjige je izuzetno dobro za opuštanje i uživanje. Stavite noćnu lampu u sobu deteta ili neka ostane upaljeno svetlo u hodniku koje će mu obasjavati sobu. Neka gleda samo crtane filmove za njihov uzrast, dok vesti, filmovi ili zastrašujuće knjige mogu lako da ga uplaše. Osvrnite se po dječjoj sobu noću i pokušajte da vidite iz njihove perspektive. Da li postoji slika ili igračka koja baca sjenku i izgleda jezivo. Redovno vežbanje pomaže da se smanji nivo stresa. Provjerite da li vaše dijete ima dosta fizičke aktivnosti tokom dana. Nemoj ismijavati ili omalovažavati strah.

Kada je potrebna profesionalna pomoć?
Ponekad se dijete toliko plaši da to ometa njihov svakodnevni život i igru. U tom slučaju potražite stručnu pomoć. Djeca mogu da nauče kako da upravljaju sopstvenim anksioznostima, a roditelji mogu da nauče strategije u pomoći prevazilaženja straha.

Read More

Roditeljima-početnicima ovaj tekst bi mogao biti od velike koristi

Vaspitanje djece nije ni malo lak „posao“, šta više.
To vrlo dobro znaju svi roditelji, a naročito oni koji su svoje klince razmazili dok su još bili sasvim maleni. Takve greške u koracima nakon samo nekoliko godina izazovu probleme, jer dijete, naviknuto da sve bude kako ono želi, ni ne obraća pažnju šta mu roditelji govore. Vaspitanje djece zahtjeva nevjerovatno veliko strpljenje, posvećenost, ali ma koliko da vam se u datom trenutku učini preteško, nikako nemojte posustati, jer u pitanju je vaše voljeno dijete. Batine i konstantna grdnja djeteta od 3-4 godine neće mnogo pomoći. Sa njim je potrebno razgovarati što više, davati mu jasne znake šta smije, a šta ne. Zato nemojte svoju frustraciju kada se vratite sa posla liječiti na tom nedužnom biću, već ga opomenite kada imate pravi razlog za to, kada je ono zaista nešto skrivilo.

Roditeljima-početnicima ovaj tekst bi mogao biti od velike koristi.

     style="display:block"
     data-ad-client="ca-pub-3764311493977162"
     data-ad-slot="6473405334"
     data-ad-format="auto">

Još samo 5 minuta Svakom mališanu je i više nego zabavno da se igra sa svojim vršnjacima u dječijoj igraonici ili nekom od obližnjih parkića. Tada ne osjeća glad, žeđ, sve mu je potaman i ne zna kada je dosta. Međutim, svjesni ste da ma koliko da mu je lijepo, ipak tu ne možete provesti čitav dan. Niste mu još ni prišli, a vaš mališan je već briznuo u plač. Iako ste mu rekli da ćete doći koliko sutra, da ga kod kuće čeka njegova omiljena torta, vriska je sve glasnija. Jasno je, dijete želi da popustite. Mnogi roditelji prave veliku grešku kada su ovakve situacije u pitanju. Nakon toliko detetovog jadikovanja, oni mu, ma kakve obaveze imali, ipak dozvole da se poigra još koji minut. Iako se čini kao sitnica, ovo može da napravi veliki problem u daljem vaspitanju. Iako malo, dijete postaje svjesno da može da manipuliše vama i da je dovoljna samo koja suza, pa da dobije šta god poželi. Kažnjavanje Svi smo mi još kao djeca bili u kojekakvim kaznama: tri dana nema slatkiša, nedjelju dana nema televizora, deset dana bez omiljene igračke… Složićete se, iskusni roditelji, ove „fore“ znaju i tek kako da upale. Ipak, kako bi kazna imala nekog efekta, morate joj ostati doslijedni. Dijete će na sve načine pokušavati da vas „otkravi“ kako bi moglo da se igra sa drugarima, jede omiljenu čokoladu, po cio dan gleda crtane filmove. Podrazumjeva se, tih dana će biti divno predivno, vjerovatno će vas očarati svojom poslušnošću. Ipak, bez obzira na sve, riječ je riječ i morate je održati. Iako je ostao samo jedan dan do isteka kazne, ne požurujte njen strogi roditeljikraj. Ako popustite, dete vas neće shvatati ozbiljno svaki naredni put kada ga kaznite i dovijaće se na razne načine da vas odobrovolji. Nagrađivanje pohvalama Kao i kazne, nagrade su takođe vrlo važne. Možda ponekad i značajnije. Ako je vaša curica zaista bila dobra, ako je pokupila sve svoje igračke prije nego što ste joj rekli, dobila cvjetić na ruku u vrtiću, nemojte zaboraviti da je pohvalite. To će joj veoma značiti i dati joj još veću motivaciju da bude dobra i poslušna. Mame i tate nerijetko kupuju „kule i gradove“ svojoj djeci zbog poslušnosti, ali to nikako nije preporučljivo. Tako će dijete prvi slijedeći put kada ne dobije traženu lutku nakon naučenog prvog slova ne samo biti ljuto i bijesno, već će taj gest shvatiti kao znak da više ne treba da se trudi.

     style="display:block"
     data-ad-client="ca-pub-3764311493977162"
     data-ad-slot="6473405334"
     data-ad-format="auto">

I ponovo naglašavamo – budite strplivi. Morate ostati smireni, staloženi dok djetetu objašnjavate kako je ovo dobro raditi, a ono ne. Morate izgraditi autorite nad njim, a to svakako nećete postići svkodnevnom vikom i dramom. Izvor: www.navidiku.rs

Read More

Primjena kazne i nagrade u odgoju djece

PSIHOLOŠKI ASPEKTI USPJEŠNOG ODGOJA DJECE

Nijedan putokaz na raskršću ne može poštedjeti pješaka od napora puta: drugi su postavili putokaz, ali hodati moramo sami! Anton Trstenjak

Obitelj je društveni sustav u kojem su svi članovi međusobno ovisni; ona stvara norme s obzirom na prihvatljivo ponašanje, svakom članu naznačuje njegovo mjesto i ulogu, ali također nameće zahtjeve i granice. Pritom je glavno sredstvo nadzora za osiguranje zahtijevanog ponašanja pružanje podrške, odnosno njezino uskraćivanje, što postaje sredstvo socijalizacije. Sama je obiteljska struktura već u sebi takva da predstavlja odgojno ozračje. Roditelji nerijetko stavljaju prevelik naglasak na izravan odgoj, željeli bi odmah vidjeti konkretne plodove svojih odgojnih zahvata, stoga obilno dijele pouke, ukore, kazne. Jednako je važan, ako ne i važniji, neizravan odgoj: opće ozračje u kući, odnos uvažavanja i poštivanja između roditelja, odnos prema drugima u društvu itd. Mladi se čovjek razvija u tom ozračju. Nema ništa opasnije od dobrog savjeta popraćenog lošim primjerom.

PRIMJENA KAZNE U ODGOJU

Kazna smanjuje vjerojatnost reakcija koje su joj prethodile. Točno je da kazna može biti uspješna u uklanjanju nepoželjnog ponašanja. No, kažnjavanje može imati i neželjene posljedice: 1. Kazna ne dovodi do zaboravljanja nepoželjnog ponašanja. To je ponašanje potisnuto i može se pojaviti nakon uklanjanja prijetnje kaznom. 2. Kažnjavano dijete može naučiti da je to odgovarajući način za mijenjanje tuđeg ponašanja, pa će i ono pokušati mijenjati tuđe ponašanje na takav način. 3. Kažnjavano dijete uči tehniku agresivnog ponašanja. 4. Fizička kazna izaziva negativne emocije - strah. Takve se negativne emocije, mehanizmom klasičnog uvjetovanja, povezuju s osobom koja provodi kažnjavanje, kao i s mjestom gdje se provodi kažnjavanje. 5. Fizička kazna ne pokazuje djetetu kako se treba ponašati. Zbog navedenih razloga većina psihologa smatra da fizičko kažnjavanje treba izbjegavati. Ako je potrebno primijeniti kaznu, bolje je da ona ne bude fizička te da se u odgoju djece kombinira s nagradama.

PRAVILA KOMUNIKACIJE

Psiholozi ističu vrijednost ova tri pravila uspješne komunikacije: 1. Djetetu morate dopustiti da svoje osjećaje izrazi bez prekidanja, ispravljanja, primjedbi i neslaganja. Sve što bi bilo manje od toga guši komunikaciju. 2. Izjave ne treba započinjati sa “ti”, nego govoriti o vlastitim osjećajima: ? Ne: “Ti si me povrijedio!” nego: “Osjećam se povrijeđenom!” ? Ne: “Ti ne mariš za mene!” nego: “Osjećam se zanemarenom!” 3. Treba izbjegavati upotrebu dviju riječi koje guše svaku komunikaciju: “uvijek” i “nikada”.

KAKVA TREBA BITI POHVALA

Kada dijete nešto učini dobro, potrebno je izreći pohvalu te će se strukturirati takvo ponašanje. Pritom valja imati na umu: • Djeca više vole pohvale nego kritike. Dijete koje je iskreno pohvaljeno osjeća se dobro i sklono je ponavljati ponašanje za koje je dobilo pohvalu. Također je sklono ugađati osobi od koje je dobilo pohvalu. • Pohvale su osobito značajne za sposobnu djecu koja dobro rade, ali imaju nisko samopoštovanje. Ona će se bolje osjećati i bolje raditi pokažete li da cijenite njihove vrijednosti. Pohvala ne stoji ništa, a donosi velike rezultate. • Pohvale su djelotvorne samo kada su iskrene, inače mogu djelovati sasvim suprotno. Niste li iskreni, djeca će osjetiti prijevaru i vaše htijenje da samo izvučete osobnu korist. Suprotno tome, iskrenoj pohvali djeca će vjerovati, osjećat će se dobro i njihovo će samopoštovanje rasti. • Vrlo je važno da pohvala ne sadrži nikakvu kritiku. Mnogi ljudi skloni su dati pohvalu, ali s neizbježnim “ali”. Takva pohvala onda više nije pohvala (nego kritika, o čemu će kasnije biti riječ) i dijete se osjeti prevarenim. • Pohvale ne moraju biti samo verbalne. Mnogi neverbalni znakovi, kao što su osmijeh i klimanje glavom, djeluju kao pohvale.

KAKVA TREBA BITI KRITIKA

Kada dijete pogriješi, kritika se izriče na sljedeći način: • Nitko ne voli kad ga kritiziramo. Situacija je još teža ako kritiku dobije pred drugim ljudima. Na taj način ugroženo je ne samo njegovo samopoštovanje, nego i status. Takva kritika nije kritika, to je poniženje. Dijete će vas početi mrziti, a svjedoci vaše kritike osjećat će se neugodno. Stoga je kritiku najbolje izreći u četiri oka. Dijete pohvalite pred drugima, a kritizirajte nasamo. • Učini li dijete što loše, izrecite kritiku što prije. Tada je najdjelotvornija. Što dulje čekate i potiskujete svoje osjećaje, to će oni biti intenzivniji. Primjećujete li dulje vrijeme da dijete ne radi nešto dobro, a držite to u sebi, vjerojatno ćete jednog dana “eksplodirati” zbog sitnice. Vaša reakcija bit će neprimjerena, svi će se čuditi što vam je odjednom, a dijete će to shvatiti i kao napad na ličnost (o tome malo kasnije). • Budite određeni. Recite djetetu točno što nije dobro uradilo. Stoga je dobro kritiku planirati unaprijed. Ne uradite li tako, vjerojatno ćete izreći i ono što niste mislili i zbog toga ćete potom požaliti. • Ne kritizirajte dijete zbog nečega što je izvan njegove kontrole. • Usmjerite kritiku na ponašanje djeteta, nikada na djetetovu ličnost. Ponašanje i ličnost potrebno je razdvojiti. Osoba može učiniti nešto loše, ali to ne znači da je loš čovjek. Mi želimo zadržati čovjeka, ali ne i njegovo loše ponašanje. Napadnemo li njegovu ličnost, nastojat će braniti i sebe i svoje ponašanje, pa makar morao izmišljati ili izvrtati činjenice. To je prirodna reakcija. Ljudi koji su napadnuti ne čuju što im govorite pa ni ne mogu ispraviti svoje ponašanje. Usmjerite li se na problem, a ne na čovjeka, imate veću mogućnost izazvati pozitivnu promjenu u njegovom ponašanju. • Izrecite kako ste se osjećali zbog toga što je dijete učinilo nešto loše, jeste li bili ljuti, frustrirani, nesigurni pred nekim drugim i slično. To može biti vrlo kratko, ali je bitno da bude iskreno i pošteno. • Nemojte zaboraviti uključiti pohvalu. Iako je tom prilikom dijete uradilo nešto loše, vjerojatno puno toga radi dobro. Recite to! Npr.:“Ja znam da si ti uvijek točan, zato sam se i osjećao ljutito kad si upravo danas, kad je važno, zakasnio!”

KAKO SLUŠATI DIJETE

Iznimno je važno dijete slušati i pritom mu pokloniti punu pažnju. Zato: • Govorite malo. Vaše slušanje bit će poruka djetetu da je vrijedno pažnje i prihvaćeno. Ako govorite, ne možete slušati. • Dajte mu priliku za učenje slušajući ga. Dijete ne voli savjete i prodike. Šest puta ste rekli što treba učiniti, ali nije poslušalo. Skupite strpljenja i pitajte ga kako ono smatra da bi se problem mogao riješiti. • Zamislite poziciju djeteta. Gledište djeteta određeno je njegovim svijetom koji se značajno razlikuje od vašeg. Zamislite sebe u njegovom položaju: ne bi vam bilo drago stalno slušati kako se trebate ponašati. • Razgovarajte u razini očiju i gledajte sugovorniku u oči. I budite zainteresirani. Ne bavite se drugim stvarima dok vam dijete priča (ne čitati novine, ne gledati televiziju). Ono ima potrebu za pažnjom i želi vam biti zanimljivo. Poklonite mu punu pažnju (kao da je npr. najvažniji gost u kući) i vidjet ćete kako će se ubrzo vaš odnos poboljšati. • Vaša neverbalna komunikacija treba slati pozitivne poruke. Ne govorite s rukama prekriženim na leđima ili s rukama prekriženim na prsima. Tijelo treba biti otvoreno i lice prijazno. • Ne prekidajte. Kontrolirajte svoju razinu tolerancije i dopustite djetetu da priča. Ne ometajte mu riječi i ne čekajte u zasjedi. To izaziva zatvaranje jer se čini da je važno da se čujete vi, a ne dijete. To, dakle, nije slušanje. • Dok slušate, odgovarajte isključivo potvrdno. Iza prvog “ne” dijete više nije spremno na suradnju. • Reflektirajte to što ste čuli. Npr. “Ako sam te dobro razumio…” ili “Čini mi se da mi želiš reći…” To reflektiranje omogućuje djetetu da čuje što je reklo. Bude li dijete imalo “jasno ogledalo”, moći će mnogo toga vidjeti i možda će poželjeti nešto korigirati. Budući da mu vi svojim razgovorom niste prijetnja, nego netko tko ga razumije, veća je vjerojatnost da će nešto naučiti o sebi i samo riješiti svoj problem.

ZAŠTO JE DJECI POTREBNO POSTAVITI JASNE GRANICE

Iznimno je važno djeci postaviti jasna pravila i granice. Stoga upamtimo: • Ako svojoj djeci postavite granice, ona će naučiti poštovati granice drugih ljudi. • Pravila i granice daju djetetu osjećaj sigurnosti. • Ako djetetu postavite granice, ono shvaća da se o njemu brinete. Djeca koja se odgajaju popustljivo, osjećaju da su zanemarena, kao da roditeljima nije stalo do njih. • Granice pomažu djetetu da nauči socijalne vještine: što je društveno prihvatljivo, a što nije. • Djeca moraju naučiti da, ako prijeđu određene granice, slijede i posljedice, koje ponekad u životu neće biti bezazlene. Ono što će djetetu uliti sigurnost u postupnom “osvajanju svijeta” jesu granice koje mu postavljaju roditelji. Unutar njih se dijete kreće i nužno je da unutar njih doživljava podršku i ohrabrenje. Ali, prije svega, pri odgoju roditelj svjedoči vlastitim primjerom, vlastitom osobnošću, a može svjedočiti samo one vrijednosti u koje i sam doista vjeruje. Zapravo je cijela mudrost, ali ujedno i najteže, odrediti te granice, jer to zahtijeva stalnu komunikaciju između roditelja i ostalih članova obitelji, dosljednost i strpljenje s djetetom i sređen i organiziran obiteljski život. Takvi će roditelji učiti svoje dijete, uporno i smireno, što se smije, a što ne smije, jasno će djetetu dodijeliti njegovo mjesto unutar obitelji u kojoj svi članovi imaju svoje potrebe, a njihove odgojne intervencije uvijek će biti primjerene, podržavajuće i usmjerujuće. Takvo dijete zna da uvijek postoje stvari koje može raditi i stvari koje su mu zabranjene, i to bez obzira na trenutno raspoloženje roditelja. Roditelji koji dijele zajednički sustav vrijednosti i razgovaraju o svojem stilu odgoja, imaju čvrste stavove, pa im nisu potrebne “čvrste” metode odgoja. “Čvrsta ruka” često je potrebna tamo gdje nema čvrstih stavova roditelja, a često niti zdrave komunikacije među njima. Roditelji koji ne znaju jasno reći “da” i ”ne”, zapravo šalju dvoznačne poruke djetetu, dovode ga u nepodnošljivu situaciju, u kojoj je sve nekako neodređeno i nedefinirano. Ono ne može predvidjeti reakcije roditelja i nije sigurno ni u jedan njihov stav. Djeca postaju veliki borci za vlastitu sigurnost čim im je ona ugrožena. Takvo će se dijete povući ili u depresivnost ili pak u agresivnost. Ono radije bira razaranje nego ostanak u neizvjesnosti jer ima iskustvo da izazove jasnu reakciju svoje majke tek kada npr. udari drugo dijete. Na djetetov psihički život teške posljedice ostavljaju “ekstremni” odgoji: ili su te granice postavljene preusko te dijete nema prostora za kretanje i iskazivanje vlastitih osjećaja, ili tih granica ni nema. Permisivan odgoj, odgoj bez jasno postavljenih granica, stvara sindrom tzv. “malog tiranina”. Takva djeca stalno umnožavaju svoje pretjerane želje, rastući s iskrivljenom slikom svijeta oko sebe, odrastaju u sebičnjake, često sklone samosažalijevanju. U jednom i drugom slučaju riječ je o nesretnoj djeci koja nemaju ono što im je nužno - sigurnost i oslonac. Naravno da niti jedan roditelj nije savršen i da svaki dan učinimo mnogo pogrešaka, ali ljubav koja ne posustaje i ne predaje se, kompenzira te pogreške. Ako bezuvjetna ljubav izostane, niti jedan savjet o odgoju ne može funkcionirati. Samo dijete koje je sigurno u bezuvjetnu ljubav svojih roditelja može graditi pozitivnu sliku o sebi, imati povjerenje u ljude oko sebe i biti motivirano za dobre odnose.

SAVJETI ZA RODITELJE

Dovršimo ovo izlaganje ovim najvažnijim savjetima: • Povjerenje se gradi održavanjem obećanja. • Djeca ne smiju služiti za popunjavanje manjaka u roditeljskoj osobnoj sreći i ambicijama. • Važno je prihvatiti dijete onakvo kakvo ono jest, a ne zahtijevati da se ponaša u skladu s roditeljskim fantazijama. • Djeci se ne smije nuditi svađa kad traže razgovor. • Djeci treba bezuvjetna ljubav i ne smiju dobivati uvjetovanu ljubav. • Djeca teže svom odrastanju pa ih se ne smije zbog posesivne roditeljske ljubavi prisiljavati da ostaju pokorna djeca prema potrebama roditelja. • Dijete će biti zbunjeno ako se roditelji ne slažu oko pravila. Budite svjesni da vi uvijek imate ulogu modela vašem djetetu. Djeca uče oponašanjem onoga što vide. Riječi neće imati značenja ako dijete ne vidi djela. • Ohrabrujte dijete kad vam povjerava stvari koje su njemu važne. • Razmislimo o svom vlastitom djetinjstvu kako bismo djetetu pružili ono što sami nismo imali, a željeli smo. • Dopustimo male pogreške svog djeteta. Pomirimo se s činjenicom da ne možemo imati potpunu kontrolu. • Razvijajmo rutine. One stvaraju okolinu koju dijete doživljava postojanom i sigurnom. • Kada razgovaramo s djetetom, važno je da taj razgovor bude u razini oči u oči. • Jako je važno da dijete stječe samopoštovanje. Ojačajmo dijete tako da mu pokažemo njegovu važnost u funkcioniranju obitelji. • Dijete treba naučiti priznati pogrešku, a ne optuživati druge. • Dijete treba naučiti održavati obećanja. A najbolja je pouka primjer roditelja. • Nauči se govoriti: Volim te. Ti si moj ponos. Znam da možeš. Ta se pogreška može ispraviti. Što misliš o...? • Roditelji koji zanemaruju odgoj svog djeteta propuštaju neponovljivu priliku da opet budu mladi.

Mr.sc. Dario Miletić, prof.

Read More

Tablica doziranja paracetamol-a i ibuprofen-a

Uputstvo o upotrebi lijeka često bacimo, stoga nije na odmet imati ovu tablicu i  na blogu ;).


     style="display:block"
     data-ad-client="ca-pub-3764311493977162"
     data-ad-slot="6473405334"
     data-ad-format="auto">

Pomenute lijekove ne uzimati bez konsultacije sa liječnikom, ovo posebno važi za djecu mlađu od 6mjeseci.

Read More

Mjesec dana prije vjenčanja, prije svih onih poruka zahvalnosti i sreće. Pripremanja zavjeta i poklona, u rukama sam držala pozitivan test na trudnoću. Osam i po mjeseci našeg braka, još uvijek se navikavamo na uloge muža i žene, ali i na onu oca i majke. Ne mogu reći da smo sina baš planirali, jer smo oboje bili konfuzni po pitanju planiranja i začetka naše porodice, ali ono što vjerujem jeste kako postati majka i supruga u istoj godini, nije za one slabe.

Prva godina je bila najteža. I za naš brak i za dijete. U toj godini sam naučila najvažniju lekciju, a ona glasi: Moj muž mora biti važniji od naše djece. Nemojte me pogrešno svhatiti, ja volim svoju djecu i uradila bih sve za njih. Ali volim svoga muža više.

Kada ovo govorim ljudima, obično dobijem reakcije potpunog šoka i nevjerice. Svi se odmah prisjete zlatnog majčinskog pravila, koje podrazumijeva da biti roditelj znači žrtvovati sve za dobrobit i sreću djece. Ostaviti po strani naše lične potrebe i prilagoditi se potpuno novom biću. Žao mi je što ću vas razočarati, ali ja jednostavno nisam takva.

Jasno mi je da se moje ponašanje doživljava kao čudno, jer djeca su ipak prioritet. Međutim, moja neraskidiva veza sa djecom uopšte nije upitna, ali to je sve zahvaljujući mom mužu. Počinjem od pretpostavke da time što njega volim više, dajem djeci veću mogućnost da odrastaju u srećnoj porodici i smanjujem rizik od razvoda. Mi možda jesmo sada u novim životnim ulogama i fazama, ali mi i dalje trebamo biti dvoje zaljubljenih ljudi sa početka priče, koji su odlučili provesti život zajedno.

Duboko vjerujem da smo dobar primjer našoj djeci, jer održavamo zdravu komunikaciju i intimnost nas dvoje. Gledajući nas, naša djeca mogu naučiti kako trebaju da tretiraju svoje buduće ljubavi i kako da njeguju svoje odnose. Vjerujem da je to neprocjenjivo bogatstvo. Mislim da je odrastanje u takvom domu dokaz čiste ljubavi i poštovanja dvije osobe, što je ključno za razvoj stabilne odraslih osoba, odnosno naše djece. Upravo zato, stavljam muža na prvo mjesto, kako bi djeca shvatila životne prioritete.

Rijetko kad naša djeca spavaju sa nama u krevetu. Jednostavno ne vidim potrebu da naš intimni, a često i jedini netaknut zajednički prostor postane još jedno dječije igralište. Nekada se desi da idemo na samo jedan godišnji odmor, a onda ga uzmemo sami. Ne osjećajući krivicu što nismo poveli djecu, kako bi ih kasnije svejedno ostavili nekome na čuvanje, kako bi imali veče za nas. Za nekoliko godina, kada naša djeca odu od kuće i krenu svojim putem, želim da slavim to sa svojim ljubavnikom. Svojim mužem i ljubavi. A ne da sjedim sa osobom koja mi je postala stranac u kući, sa kojim sam radila samo na jednom. Ulaganju u djecu, koja su nas dvoje na kraju udaljila jedno od drugog.

Volim ga više, jer njega sam odabrala za cijeli život. Sve dok nas smrt ne rastavi. Djeca jesu krunisala naš brak, ali temelj naše ljubavi smo bili mi. Sami, zaljubljeni i voljeni.

Izvor: Popsugar

Kliknite na sliku za ulazak na portal.
Click on the picture below to skip waiting.



Možete zatvoriti sliku za:
You can close this box in: (1) seconnds

ULAZ NA SAJT

Read More

Savjeti jedne mame- Zašto je dobro imati dijete jake volje?

Iako izgleda kao besprekorno ponašanje i dobra disciplina, učenje djece da sjede skrštenih ruke i govore "Da, mama" može biti veoma opasno

 "Kao majka dvoje djece, morala sam da pročitam sve knjige o disciplini i tada sam shvatila su svi savjeti u stvari oblici jedne ideje: kontrola i upravljanje djecom.

To je jedan oksimoron: rekli smo da želimo da podižemo djecu koja će biti autonomna, hrabra, humana i duboki mislioci kada postanu odrasli. Građani demokratije. Lideri svijeta. Ipak, naša disciplina u kući i  školi i dalje odražava tekovine industrijske revolucije. Kontrola kroz nagrade i kazne, i pravilo da, kada sjediš mirno i jednostavno radiš ono što je rečeno možeš požnjeti korist.

Iako izgleda kao besprekorno ponašanje i dobra disciplina, učenje djece da sjede skrštenih ruku i govore "Da, mama" može biti veoma opasno.

Zašto je dobro imati dijete jake volje

Mi smo u 21. vijeku, u eri novih kulturnih ratova: inovacija, terorizma, fundamentalizma, uspona kreativne klase, klimatskih promjena, povećanja nejednakosti, globalnog državljanstva, i poremećaja u visokom obrazovanju.

Disciplina štapa i šargarepe ne uči djecu kako da misle, angažuju se ili budu u interakciji sa ovim velikim pitanjima i postaju moralno sofisticirani ljudi.

Čitala sam da moramo  da vjerujemo jedni drugima u našim domovima, borimo se sa tim šta znači živeti i učiti zajedno, baviti se sukobom i praktikovati veštine rešavanja konflikata. Slažem se sa tim. Moja pravila tipa: stavi svoj prljav veš u korpu – nisu ništa drugo do stalno prigovaranje.

Zamijenila sam pravila za više pažljivog razgovora o tome kako želimo (ako želimo, i zašto) da držimo odjeću čistom. Treba uključiti djecu u život.

Iako je to zapravo jedan haos.

Takođe je i veoma interesantno. Moja djeca po prvi put misle, raspravljaju se i bore za izgradnju efikasnog sistema i ja to radim sa njima, a ne njima.

Nakon godina zahtevanja da rade ono što im je rečeno i čekaju moje "bravo" jer su me poslušali, ne razmišljajući previše samostalno ni zalažući se suviše glasno za svoje interese, moja djeca, 8 i 10 pitaju, "Mama? Da li možemo nekako da budemo dobri pa da dobijemo kolače?" A ja kažem, "Kolači? Nagrade su vid staromodne discipline, mama to ne radi više. Hajde da pravimo kolače zajedno!"

Oni kažu, "Da li ćeš nam proveriti domaće zadatke?" Ja kažem, "Zašto je domaći zadatak važan? Šta misliš? Da li se svi slažu oko domaćih zadataka? Šta znači kad uradiš domaći zadatak dobro? Kako znaš kad to uradiš?"

Češkaju se po glavi i razmišljaju o tome.

"Zašto moramo da čistimo svoje sobe?" Pitaju oni, gurkajući se laktovima međusobno pored blesave mame sa novim roditeljskim planovima. Ranije sam bila tiranin, pravi zmaj u vezi sa čistoćom njihovih soba. Tada sam se zapitala: "Zašto?" Odgovor "Zato što ja tako kažem" je zvučao šuplje iz perspektive nekoga ko želi da podstakne ličnu inicijativu i samostalno rješavanje problema.

Zato kažem: "Odlično pitanje. Sazovimo porodični sastanak i odlučimo", i to i radimo, a oni odluče da bi oni želeli da organizuju svoje igračke kako bi mogli da ih vide i pronađu.

Moja diktatura je gotova.

Nisam se osjećala dobro kad sam postupala kao kapetan, lider, kao što je većina tradicionalnih knjiga o disciplini zahtevala da radim. Uvek sam se osjećala nepošteno predstavljajući se svojoj djeci kao mudra i moćna: Kažnjavač lošeg ponašanja sa posledicama i Nagrađivač dobrog ponašanja sa kolačićima.

Sada sam slobodna. Mi se svi razvijamo. Baš kao što i oni, i ja radim na tome da postanem hrabra, nezavisna, promišljena i empatična osoba. Spremna za civilizovanu raspravu sa ljudima koji se ne slažu sa mnom, hvatam se u koštac intelektualno sa stvarima koje smatram iracionalnim (da li treba klati prase za Božić, npr.) i otvaram svoj um i srce riječima i mislima svoje djece.

Promjena u dinamici našoj porodici je dramatična. Mnogo smo srećniji. Sve je toplije. Nisam istražni sudija koji ih kažnjava ili nagrađuje. Mi zapravo slušamo jedni druge, vježbamo veštine koje su im potrebne kasnije kada budu odrasle osobe.

Da, za izgradnju tople zajednice pune ljubavi je potrebno više vremena, i da, prilično je haotično: ima više aktivnih konflikata i rasprava, ali to mi je u redu. U stvari, ja to i ohrabrujem. To je besprekorna priprema za život. Mi želimo da naša djeca budu dobri ljudi u budućnosti.

Moje napuštanje tradicionalne discipline mi je razjasnilo to da biti dobar roditelj danas, znači da će djeca sutra bila dobri ljudi. To je daleko iznad štapa i šargarepe.

Izvor: Zelena učionica

Read More

Još ne hoda sama? Naša, eno već trči

“Dobar dan.”

“Dobar dan.”

Pozdravljam radnicu u piljarnici čija je sestra dobila ćerku istog meseca kad i ja svoju.

“Imate li svežih tikvica?”

“Imamo, naravno, dole su u gajbici”, pokazuje mi prstom.

Čučnem, malo prebiram, ne pritiskam, tražim neku lepu. Ona primeti to, pa kaže: “Sve su od jutros”.

“Super, trebaju mi za malecku”, opravdavam rovarenje po gajbi.

“Je l’ voli da ih jede?”

“Videćemo danas”, kažem: “Nije ih još probala.”

“Nije ih probala?! Niste joj još dali tikvicu”, začuđena je, oči joj se uvećale.

“Nismo. Još uvek sisa, ne žurimo nigde. Za sada je probala šargarepicu i krompir, jede žitarice”, ne znam koji se vrag pravdam.

“Ova naša, bogami, već pasulj tamani. Izmrvimo i malo hlebića u to, sve pojede! Posle prdi k’o prava!”

I… Počinje.

“Jede pasulj, pojede punu šerpicu, jede kiflu, celu. Ima svuda sarme. Već izgovara mama, tata. Sedi već sama. Ima tri zuba. Zna da se lepo igra s igračkama. Kod svakog hoće, ne plaši se ljudi”.

Pakujem tikvice, klimam, plaćam račun, klimam, pozdravljam klimanjem.

Izlazim na ulicu. Uzimam vazduh duboko, dublje. Zovem muža i počinjem da mu pričam kao ona meni, bez prestanka.

“Ali, ona već jede pasulj, naša tek probala šargarepu, mrve joj i hleb, naša ni ne zna šta je hleb, sedi već sama uveliko i što naša neće da se igra sa onim medvedom i onom muzičkom igračkom?”

“Pa, dobro, neka jede pasulj, ješće ga i naša”, kaže pribrano.

“I sedeće kad bude spremna”, kaže pribrano.

“Čemu tolika drama”, pita.

I zaista, čemu drama, pitala sam se na stotine puta za ovih trinaest meseci. Čemu drama?

Od kada sam postala mama kao da me je neko, van moje volje, stavio na atletsku stazu da se trkam, da se takmičim. Pored mene, levo i desno, sve mame k’o ja, ruku oslenjenih na kolica u kojima su bebe. Neke plaču, neke ne. Na majke čije bebu plaču, s tribina se gleda sa čuđenjem. Čuju se povici „gladna je, nahrani je“, „puna joj je pelena“, „ne uzimaj je u ruke, ne navikavaj je“, „hladno joj je“, „toplo joj je“. ‘Ajd što dobacuju s tribina, dobacuju i druge mame, uglavnom one čija deca spavaju mirno u kolicima.

„Moja obožava da bude u kolicima, kako to da tvoja ne voli“, pita prva do mene.

Nekad svesno, nekad nenamerno, ali većina mama se takmiči (bar latentno) u pogledu svega, od ishrane preko broja zuba do marke odeće, i posebno u pogledu motornog razvoja deteta.

“Moj počeo da sedi sa šest meseci. Tvoja nije još. Pa kako?”

“Moja prohodala sa deset meseci, da je vidiš, ko prava, neće za ruku da nas uzme.”

“Tvoja ima osam zuba? Naša, bogami, deset!!!”

“Mi već jedemo meso. Kako niste probali, pa zar nije trebalo da ga uvedete sa sedam meseci?”

“Tri pesmice zna. Priča k’o navijen. Kako to da tvoj kaže samo tata, mama, baba? Pa, je l’ mu pričate?”

“Mi skinuli pelene sa petnaest meseci. Šta čekate, je l’ neće na nošu?”

I tako redom

Čuje se to svuda, u prodavnici, ambulanti, na savetovalištima, na ulici, za kasom.

Stalno.

I da se razumemo, nije to „samo“ dobronamerna razmena iskustava, ima tu i te kako nadmetanja. I počinje još u porodilištu – koja se koliko napatila, koja je vrištala, koja „a“ nije pustila, koliko je sati trajao porođaj, koliko koja šavova ima, doje li i koliko koja mleka ima. Čim zacele, priča se prenosi na odojčad.

I baš kad su najosetljivije i najzbunjenije, jedna drugu ovakvom pričom još više zbunjuju, jer se upoređuju, jer rast i razvoj dece upoređuju.

Nedavno me jedna komšinica pitala, dok sam držala Srnu za ruke: “Još ne hoda sama? Naša, bome, eno već trči”.

Super.

Šta drugo da kažem? Da pravdam normalan razvoj svog deteta ko da nešto škripi, da joj objašnjavam da ne može da hoda u skafanderu, da je svako dete priča za sebe, da je nisam rodila da se nadmećem, da se trkam, jurim, da je forsiram da bi drugi rekli – ma, bravo. Da preko nje prebijam i lečim neke svoje frustracije, želje, nesavršenosti?

Volim kada čujem mame ponosne na svoju decu. Ne volim da čujem mame koje se nadmeću (i one su naravno ponosne, ali one to prezentuju drugačije). Razlika se oseti u interpretaciji, boji glasa, stavu, položaju ruku, čuđenju što neki drugi mališan nije istim tempom postigao što i njihovo dete.

Ovoga je bilo i ranije. Ovoga je bilo oduvek, bez obzira na uzrast. Sećam se priprema pred matursku veče u srednjoj školi. Sedimo kod drugarice, njeni imućni, nikad joj, Bogu hvala, nije falilo. Iznosi pred mene haljinu na ofingeru, lepu, lepršavu. Pitam je kakvih još ima da se kupi. Odgovara njena mama: “Za tebe mršavu, ima veći izbor i nisu skupe, imaš ih baš budzašto u onom butiku ‘Mira’, ne moraš dalje ni tražiti. Moja Sanja ima specifičnu građu, lepe velike grudi, uzan struk, pa smo jedva ovu našli. Taman će joj duge noge i manekenska figura doći do izražaja”.

I to je to. Učenje u tri rečenice svog deteta da je sve u lepim grudima, zgodnim nogama, uzanom struku i da se mršava deca radnika lakše obuku i da njima nije to toliko važno.

Mislim da bismo svi skupa trebali da se opustimo, da sutra ne bismo imali klince nezadovoljne i nesigurne u sebe.

Da se manemo nadmetanja i upoređivanja, da živimo rasterećeno, onako kako osećamo da je za našu decu i nas najbolje, pa makar to drugima izgledalo kao najlošiji mogući izbor.

Da ih odgajamo osluškujući glas iz grudi, jer on nikad nije omanuo, da verujemo u njih i kad kaskaju i kad jure u prohodavanju, i kad jedu pasulj i kad samo za siku znaju, da ih ne upoređujemo nikad i ni sa kim, da ih naučimo da su najbolja i najlepša baš takva kakva jesu, sa klempavim ili sitnim ušima, sa mnogo ili malo zuba, sa krivim ili ko strela pravim nogama, sa manjkom ili viškom kilograma, u bilo kakvoj odeći.

Da ih naučimo da se smeju, da se raduju životu, da se takmiče sa sobom zbog sebe.

Da svemu ovome naučimo i sebe.

(Izvor: lolamagazin.com / Piše: Jovana Kešanski)

Read More

Šum na srcu kod beba

Kada se roditeljima saopšti da  dijete ima šum na srcu oni postaju veoma uplašeni i zabrinuti sumnjajući na najteže ishode..

Jako je važno  znati da šum na srcu ne predstavlja bolest kod djeteta. Ljekari kažu da više od 50 posto zdrave djece ima šum na srcu. Pošto se ova vrsta šuma sreće kod zdravog srca – on se naziva funkcionalni ili fiziološki šum. U narodu on je poznat i kao šum zdravog srca


Po čemu je specifičan šum zdravog srca?

Ovi šumovi imaju specifične zvučne karakteristike, a to ih i odvaja od šumova kod bolesnog srca (organskih šumova). Pedijatar je naravno sposoban da napravi razliku između fiziološkog i organskog šuma na srcu, pa zato najčešće i ne kaže odmah roditeljima da njihovo dijete ima šum.
Da bi se u potpunosti  isključilo postojanje srčane mane koja je najčešće urođena, potrebno je da se roditelji konsultuju sa dječjim kardiologom.  Trebalo bi da znate da taj pregled nije hitan, naročito ukoliko dijete nema nikakvih tegoba. Ovo se najviše odnosi na djecu stariju od dvije godine.
 Djeca kod koje se otkrije fiziološki šum srca vjerovatno će ga i narednih godina imati. On će se povremeno čuti jače, a povremeno slabije ili će da nestane potpuno. A definitivno će da nestane najkasnije do puberteta. Tada su grudni koš i okolni mišići mnogo razvijeniji, srce je dalje od slušalica, pa se ovako tihi šumovi ne čuju.
Da li dijete smije da se bavi sportom?


     style="display:block"
     data-ad-client="ca-pub-3764311493977162"
     data-ad-slot="6473405334"
     data-ad-format="auto">

Ako dječji kardiolog sa sigurnošću isključi postojanje srčane mane dijete je sposobno za normalne aktivnosti, a to uključuje i najteže fizičke napore. Što znači da dijete može aktivno da se bavi sportom bez ikakvih problema, pa čak i ako se čuje šum.

Da li dijete sa fiziološkim šumom mora na kontrole kod kardiologa?

Kada se jednom dokaže da nema urođene srčane mane kardiološke kontrole više nisu potrebne, sem u situacijama kod djece koja se bave aktivno sportom i idu na takmičenja.

Šta ako moje dijete ima urođenu srčanu manu?

Kod djece kod kojih se utvrdi urođena srčana mana, mora da se nastave detaljna ispitivanja. Uvodi im se terapija, a ako je neophodno dijete mora da ide na operaciju. Prognoza kod ove dece je različita. Jedan broj urođenih srčanih mana može da “prođe” bez hirurškog liječenja, dok druge srčane mane zahtijevaju operaciju, posle koje djeca mogu da vode relativno normalan život.



Pored šuma na srcu roditelji novorođene djece se često susreću i sa terminom “rupica na srcu” što dodatno ih uznemiruje i zabrinjava.


“Rupica na srcu je ostatak  fetalnog otvora kroz koji se  odvijala  cirkulacija intrauterino i nije  se u potpunosti zatvorila po rođenju, jer  se  fetalni otvori  zatvore  nekoliko sati ili dana po rođenju, a nekada  može i koji mjesec kasnije, obično se zatvori do 3mjececa života.
Mali otvoreni  foramen ovale (mala rupica na srcu) može ostati  i cijeli život bez utjecaja na životni vijek.”(Zdravka Gjergja dr. med.spec. pedijatar)

     style="display:block"
     data-ad-client="ca-pub-3764311493977162"
     data-ad-slot="6473405334"
     data-ad-format="auto">

Read More

Gdje “idu” bebe nakon rođenja

Nakon nekoliko minuta od poroda bebu vam «uzimaju» i odnose. Kuda?
 
Obrada u porođajnoj sali

Nakon odvajanja od majke, beba se spušta na topli sto, na kome se vrši procjena vitalnosti i primarna obrada: podvezuje se, presjeca i dezinfikuje ostatak pupčane vrpce. Obično se beba malo opere od majčine krvi (mada ne mora), a potom se pristupa mjerenju tjelesne mase, dužine i obima glave. Bebi se na ručicu stavlja mala traka sa kontrolnim brojem i imenom i prezimenom majke (ne skida se za sve vrijeme boravka u bolnici). Ista takva tračica se stavlja majci na ruku, nakon što ona provjeri tačnost upisanih podataka. Povijena beba se ponovo daje majci - na «druženje».

Dok vi mazite svoju bebu, osoblje u medicinsku dokumentaciju upisuje važne podatke: datum i vrijeme porođaja, pol i tjelesne mjere djeteta, kao i ocjenu koju je dijete dobilo na rođenju - Apgar skor.
Bebe koje u petom minutu imaju 8-10 bodova na Apgat testu se smatraju vitalnim. Ne zahtijevaju nikakvu posebnu intervenciju i smještaju se uz majku, ili na odjeljenje za zdravu decu. Sve ostale bebe zahtijevaju pojačan nadzor i moraju da budu na oku ljekaru najmanje 24 sata po rođenju.
 Najbolje bi bilo da se mama i beba poslije porođaja ne razdvajaju. Odnosno, da poslije prelaska na odjeljenje budu zajedno u sobi, ukoliko to njihovo stanje dozvoljava. U suprotnom slučaju beba se iz porođajne sale prenosi na odjeljenje neonatologije - u dječji boks.


Po prijemu na odjeljenje, svaka vitalna beba se okupa (ne mora odmah), izmjeri i obradi joj se pupčani patrljak. Zatim dobija vakcinu protiv žutice B (hepatitis B) i K vitamin - koji prevenira hemoragijsku bolest (poremećaj zgrušavanja krvi usljed nedostatka ovog vitamina). Potom se povije i stavi na topli sto. Ukoliko faza adaptacije protekne uredno - nakon sat, dva se premješta u odgovarajući boks. Tamo se smješta u krevetić po kohortnom sistemu, što znači da se «nova» djeca ne miješaju sa onom koja su rođena nekoliko dana ranije.

Sestre neprestano vode računa o djeci. Sve bebe jednom dnevno pregleda pedijatar, a bolesne i više puta u toku dana. Bebe se svakodnevno kupaju, pregledaju i mjere, nakon čega im se obrađuje pupak i njeguje koža. Presvlače se pred svaki podoj, kao i noću - po potrebi (zavisno da li su u pamučnim ili papirnim pelenama).

Najranije nakon navršena 72 sata života, svakoj bebi se uzima četiri, pet kapi krvi iz pete - za metabolički skrining na hipotireozu i fenilketonuriju (urođene bolesti koje mogu uspješno da se liječe samo ako se na vrijeme otkriju). Takođe, svakom zdravom djetetu se u lijevo rame daje BCG vakcina, koja štiti od tuberkuloze..



     style="display:block"
     data-ad-client="ca-pub-3764311493977162"
     data-ad-slot="6473405334"
     data-ad-format="auto">


Na otpustu, roditelji dobijaju List za novorođenče, u koji su upisani svi podaci važni za bebu, kao i preporuke o daljoj njezi.

Read More