Globalno otopljavanje uveliko pogađa i nas, a da ne govorimo kako je u “toplijim krajevima”. Nema dileme da li klimatizacija potrebna (svakako jeste), već kako zdravo klimatizovati prostor za život i rad, a naročito ambijent gde su djeca.
Odgovor je kratak – treba, ali uz poštovanje nekoliko važnih principa:
Očistite filtere! To je izuzetno važno jer prljavi filteri mogu biti pravo “leglo” mikroorganizama (gljivica, ali i bakterija) koji se lako šire po stanu. Ako je klima nova, filteri su u redu, ali već posle jedne sezone filteri se prije prve upotrebe moraju oprati. To je posao od desetak minuta – u uputstvu se vidi kako se filteri skidaju, a ovo je idealan poslić za očeve.
Provjerite ispravnost klime – ovo je važno za klima uređaje koje se koriste nekoliko godina. Ako primjetite neobičan miris poslije uključivanja, ili “nešto krči” dok klima radi odmah isključite klimu i zovite majstora!
Najbolje bi bilo da obavljate preporučene redovne servise prije nego se problem desi.
Klima ne smije direktno da “duva” na dijete!
Lako je podestit krilca ventilatora da duvaju tako da u prostoriji bude prijatno, a da niko od ukućana nije izložen direktnoj struji hladnog vazduha.
Podesite prijatnu temperaturu – ne pravite hladnjaču od stana! Pravilno je da temperaturna razlika “spolja – unutra” bude pet do sedam stepeni. Naravno, ako je napolju 40 stepeni, ovo je neprimjenljivo, i tada treba podesiti ambijentalnu temperaturu tako da svima bude prijatno.
Nemojte svaki čas da palite i gasite klimu, to nema smisla!
Ne izlazite sa djetetom “naglo” napolje iz klimatizovane prostorije. To je pravi šok za sve, a naročito za dijete. Ako planirate da duže budete van stana pametno je bar pretnaestak minuta prije izlaska iz stana isključite klimu. Ako vam se žuri, ili zaboravite to da uradite, budite u hodniku bar pet minuta prije izlaska na vrućinu.
Izbegavajte nagli ulazak u rashlađen stan. Većina novih klima uređaja ima tajmere pa možete podestit početak rada klima uređaja prije povratka kući. To stvarno nije zdravo. Bolje je po dolasku u stan ili kuću uključiti klimu pa se polako rashladiti nego ući u “frižider od stana”. Naravno, ako podesite da vam u stanu bude pet stepeni manje nego napolju, onda možete da uključiti klima uređaj i prije povratka kući.
Ako poštujemo ove principe nema bojazni da će se dijete imati zdravstvene probleme.
Šta da klimom tokom noći?
To zavisi od mjesta stanovanja. Ako ste blizu šume ili rijeke, noći su prijatne, otvorite pozore i ugasite klima uređaj (prethodno se zaštite se od komaraca). Ako ste okruženi betonom, onda neka klima radi, li uključite “sleep (ili night) mode” koji skoro sve nove klime imaju. Tako će temperatura biti prijatna, a dobar san je obezbjeđen.
Kad klima-uređaj može biti fatalna opasnost?
Rashladiti organizam je jedno, ali izložiti ga šoku uslijed temperaturne razlike unutarnjeg i vanjskog prostora može biti vrlo opasno.
Koje su dopuštene razlike u temperaturi te ko i na šta treba posebno pripaziti?
Zdravstveni savjetnici već duže savjetuju da je za normalno funkcioniranje organizma idealno podesiti klima-uređaj tako da rashladi prostor u kojem boravite za pet stepeni ispod vanjske temperature. Ako je razlika veća od sedam stepeni tijelo izlažete neprirodnom pritisku, što je posebno opasno za djecu i starije.
Ass. dr Goran Vukomanović, pedijatar
– Ostavi uključeno svjetlo – kaže mi dok se na prstima iskradam iz sobe.
– Zašto, mila?
– Zato.
– Pa nije valjda da se tolika djevojka plaši mraka?
– Molim te, ostavi upaljeno – ponavlja.
– Ok, ali poješće te komarci, samo da znaš.
– Neka će. Mama?
– Molim?
– A je l’ se ti plašiš nečega? Al’ onako baš baš?
– Ko, ja? Mama se ničega ne plaši, dušo.
– Zašto, mila?
– Zato.
– Pa nije valjda da se tolika djevojka plaši mraka?
– Molim te, ostavi upaljeno – ponavlja.
– Ok, ali poješće te komarci, samo da znaš.
– Neka će. Mama?
– Molim?
– A je l’ se ti plašiš nečega? Al’ onako baš baš?
– Ko, ja? Mama se ničega ne plaši, dušo.
Mama se ničega ne plaši.
Osim da ćeš mi porasti prije nego stignem da te dobro izgrlim i izljubim, i da ćeš mi iskliznuti iz ruku dok trepnem okom. Plašim se da se nećeš sjećati dana koje smo proveli zajedno, i da će ove naše godinice izbledjeti kao stara hartija. Plašim se da će te sutra neki strašni pubertet uzeti pod svoje i da će te biti teško voljeti, da ću zagledati to lice, tražeći nekakav trag onog ždrebeta što je jurcalo kroz kuću, skakalo po krevetu, smijalo se, nekada davno.
Plašim se da ćeš mi prebaciti jednog dana sve one stvari koje kćerke inače prebacuju majkama, nezadovoljna svojim likom u ogledalu, nesrećna zbog svih onih nesreća koje, nekako, idu u paketu kad imaš petnaest, šesnaest godina. Da ćeš mrziti svoj nos i kriviti mene zbog toga jer su tvoj nos i moj nos isto. Plašim se da ćeš bježati od mene kao od kuge, da ćeš me se stidjeti, da više nećemo pričati ni grliti se kao sada, da nećeš utrčati u kuću, baciti ranac na pod i sva zadihana mi reći – znaš šta se danas desilo u školi?
Plašim se da ćeš se kriti od mene, da ćeš me lagati, zatvarati se u sebe, da više neću biti drag gost u tvome svijetu, u tvojoj sobi. Treskaćeš vratima, govoriti jezikom koji ne razumijem, plakati za svaku sitnicu, tražiti svoja prava, odlaziti bez pozdrava, prkositi bez razloga. Strah me je da ćeš se promijeniti, da ćeš gurati svoje stvari pod krevet, moje srce pod tepih, ostavljati nered svud za sobom – prosute mrve, šolju s jogurtom, omote od žvaka. Da ćeš se obilato koristiti mojom šminkom, oblačiti moje stvari bez pitanja, tjerati kontru, dokazivati da si valjda jača.
Plašim se da ćeš se povući u sebe i da više neću umjeti da te nađem. Da ćeš prekidati vezu svaki put kad uđem u sobu pod izgovorom da nešto tražim. Tražiću tebe, a ti ćeš biti sve dalja. Onako kako sam ja svojoj majci bivala, a ona svojoj i tako redom. Strah me je da ću pričati, a da me nećeš čuti. Da ćeš, meni u inat, raditi protiv sebe. Da će te na brzinu smotati neki pogrešan tip, mulac koji te ne zaslužuje, koji neće umjeti da voli svaku tvoju pegu na licu i da ću zalud govoriti “nije za tebe, mila, možeš i bolje”. Plašim se da će te nešto boleti, a da nećeš smjeti da mi kažeš. Plašim se da ćeš jednog dana ležati sama, u nekom tuđem mraku i da neće biti nikoga da upali svjetlo.
Plašim se da ću, jedne sparne junske večeri u 22:02, zuriti u sat i pitati se što te još nema. Da će mi glavom proći sve one strašne slutnje na koje smo, mi, majke, pred Bogom pretplaćene. Plašim se da ću te pozvati, tek koliko da znam da si dobro i da će mi uljudan ženski glas s druge strane reći da “birani korisnik trenutno nije dostupan”.
Plašim se da neću biti uz tebe – kada ti bude najteže. Da me neće biti ni kada ti bude najljepše. Plašim se da ću ti, kako život bude odmicao, sve manje biti potrebna i da ćeš me zguliti sa sebe kao staru, osušenu kožu. Bojim se da će proći godine prije nego me ponovo pogledaš i u meni prepoznaš sebe. Pre nego što, listajući albume, primjetiš kako, gle čuda, na isti način sklanjamo kosu s čela, na isti način se smijemo, podižemo obrve, solimo supu, mrštimo kad nam nešto nije potaman i da će proći ledeno, kameno, bronzano doba prije nego što shvatiš da smo sličnije nego što možeš i želiš da vjeruješ.
Plašim se da ćeš ličiti na mene. Da ćeš nositi ovu istu tvrdoglavu crtu, kao biljeg na čelu, da će te po tome poznavati i govoriti ti kako si “ista majka”. Plašim se da ćeš zbog toga neke škole skupo platiti, a lekcije učiti po više puta. Plašim se i da nećeš ličiti na mene. Da nećeš umjeti da grliš onako kako ja grlim. Da se raduješ životu onako kako se ja radujem. Da ćeš u želji da što dalje pobjegneš od mene, dosadne, naporne, posesivne majke – pobjeći i od sebe i da neću stići da ti kažem koliko te volim.
Eto, toga se mama plaši. I to, onako – baš baš.
Napisala: Daniela Bakić
Preuzeto sa sajta Lepota&Zdravlje